Zašto nisam vjernik

Povezani članci

• Kako „čitati“ povijest?
• Gospođa ministarka
• Branimir Pofuk o slučaju Purda: Od heroja do lažljivca i natrag
• U-JEDINJENE NACIJE
• „Neke šuše“ u džihadu protiv HDZ-a
• Nenadu Ivankoviću namješten natječaj kod Kalinića

Izvadak:  “Zašto nisam vjernik“  Dr.sc. Josip Sruk , sveuč. prof. u. m.

Tekst u cijelosti možete pročitati na david-udruga.hr

PROTURJEČNOSTI RELIGIJE

Religioznost, kao opredjeljenje i kao praksa, ekstremno je proturječna. Proturječje je, kako ističe Gerhad Staguhn, „elementarno svojstvo religije, ona mora biti proturječna, inače nije religija“. Ona s jedne strane čovjeku, kao krhkom biću, kojemu je potrebno mnogo podrške, vođenja i utjehe, omogućuje zadovoljavanje važne potrebe, ali istovremeno, na osnovi izmišljenih mitova, lakovjernima predočava iskrivljenu sliku svijeta, krivo tumači postanak čovjeka i svemira, čime usporava napredak. Ona guši slobodno istraživanje. Umjesto da potiče prosvjećivanje i osvješćivanje religija nudi posluh, kao vrlinu, kojim se postiže manipulacija ljudima i njihovo pretvaranje u marionete-polurobote, ali i u zarobljenike iluzija.

Religija nudi čovjeku veliku zbirku moralnih životnih načela. Na prvom je mjestu ljubav, posredstvom koje se postiže sve što je dobro i što svijet može učiniti boljim. U tome se slažu sve religije, iako su inače vrlo različite. Religija je najmoćniji odgojni autoritet u povijesti čovječanstva, uči ljude da budu dobri, da pomažu drugima, suosjećaju s njima, da budu iskreni i pošteni. Žalosno je i tragično, međutim, da se te vrline često pretvaraju u svoju suprotnost. Ljudi za svoje bogove ubijaju i ginu za njih. Religija uzrokuje ili potiče mržnju, razdor i sukobe, a ljubav prema Bogu često je opravdanje za najstrašnija djela. Svaka religija ističe da su njeni sljedbenici jedini pravovjerni, dok se drugima to ne priznaje. Za razliku od ostalih, istočnjačke religioznosti, hinduizam i budizam, ne dijele ljude na pravovjerne i krivovjerne, odlikuju se duhom tolerancije, nisu borbene i agresivne, pa rijetko izazivaju sukobe.

Neznanje, vjerovanje i predrasude potiču vjerski fanatizam i sukobe, pa i terorizam i ratove. Sukobi temeljeni na religijskim razlikama gotovo su uvijek najžešći i najduže traju. O tome nas uči povijest (križarski ratovi, vjerski ratovi u srednjevjekovnoj Engleskoj, Francuskoj i dr.). Tih pojava ima i danas, pa i unutar jedne religije. To je slučaj sukoba između katolika i protestanata u Sjevernoj Irskoj, između sunita i šijita u nekim arapskim i bliskoistočnim državama, pa se nije teško složiti sa mišljenjem R. Dawkinsa da je „jedino religijska vjera dovoljno jaka sila da probudi takvu potpunu mahnitost u ljudima koji su inače normalni i zdrava razuma.“ Suvremeni terorizam, kako kaže Slavoj Žižek, naučio nas je lekciji: „ako ima Boga, onda je sve (čak i ubojstvo stotina nedužnih prolaznika) dopušteno onima, koji tvrde da izravno djeluju u ime Boga, kao oruđe njegove volje, jer je očito kako izravna veza s Bogom opravdava naše kršenje svakog puko ljudskog ograničenja i prosuđivanja.“ Osnovna karakteristika vjerskih ratova, kroz povijest, jest da su oni primarno pljačkaški i ratovi za preobraćenje.

Važna uloga religije je i u održavanju religiozne zajednice na okupu i povezivanje članova putem obreda i kultova ali i nametnutih zapovijedi, zabrana i dužnosti koje obvezuju svakog člana vjerske zajednice. To stvara i učvršćuje, smatra Daniel Donnett, „veze povjerenja koje omogućuju grupama pojedinaca da djeluju zajedno daleko učinkovitije“. Znanstveno je dokazano da pripadanje „krdu“ povećava razinu hormona sreće, serotonina. Tako je religijsko zajedništvo bilo od velike važnosti za opstanak čovjekove vrste, a u suvremeno doba za nacionalnu homogenizaciju i očuvanje nacionalnog identiteta. No ono je i poticaj nacionalizmu, nacionalnoj ksenofobiji, međunacionalnim sukobima, pa i ratu. To smo na ovim prostorima iskusili u nedavnoj prošlosti. Svaka se je vjerska zajednica svrstavala uz svoju naciju, nezavisno o tome tko je agresor, a tko žrtva, čime dolazi do izjednačavanja nacionalnog i vjerskog identiteta. To je inače karakteristično za pravoslavlje čija je autokefalna crkva uvijek povezana s nacijom.

Određena proturječja religije za neke su vjerske zajednice specifična. Tako je primjerice suvremena Katolička crkva svojim golemim bogatstvom i funkcioniranjem kao svojevrsna korporacija, s procijenjenim prometom od oko 100 milijardi USA dolara, s godišnjim budžetom od 330 milijuna eura i administracijom Vatikana od tri tisuće ljudi, došla u sukob s izvornim kršćanskim učenjem Isusa Krista o vrlinama skromnosti i siromaštva, s teologijom oslobođenja (riječ katolik dolazi od grčke riječi katholikos, što znači univerzalan, opći, svjetski, zajednički). Ova je Crkva, svojom konzervativnošću i hijerarhijskom monarhističkom strukturom, u raskoraku s prevladavajućim suvremenim demokratskim tendencijama i kretanjima što nije slučaj s protestantskim religijskim zajednicama, koje odlikuje liberalnija i demokratskija organizacija i praksa.

Proturječnost u Katoličkoj crkvi nalazimo, između ostalog, i u čudnom i nelogičnom rangiranju grijeha. Tako je nedavno u Brazilu, Crkva ekskomunicirala majku, jer je odobrila pobačaj devetogodišnjoj kćeri životno ugroženoj blizanačkom trudnoćom uslijed silovanja. Isto je postupila i s nadležnim liječnikom, koji je smatrao da se u tako nerazvijenom tijelu djevojčice, dijete ne može razviti da bude živo rođeno. Istovremeno je ostavila u svojim redovima očuha silovatelja, koji je tri godine najokrutnije zlostavljao djevojčicu. Stav Crkve objašnjen je tezom da je božji zakon „ne ubij“, iznad ljudskog zakona. Doduše za izopćene ima nade. Oni ostaju izvan zajednice s Bogom i Crkvom „sve dok se ne pokaju i odu ispovjedniku koji im može udijeliti oprost“ objasnio je teolog Adalbert Rebić. U nastavku petero članova Papine akademije za život, zahtijeva od Pape smjenu njenog predsjednika, jer je podržao stav liječnika, budući da je djevojčica bila u teškoj pogibelji.

Jedna od specifičnih proturječnosti rimokatoličke vjere i svojevrsni paradoks je u tome što je Crkva, osobito tijekom srednjeg vijeka, proganjala pa i spaljivala na lomačama (Gjordano Bruno, Jan Hus i dr.) slobodnomisleće nosioce napretka, koji su kritizirali i dovodili u pitanje ispravnost njenog učenja, a jednovremeno su mnogi svećenici, pa i Crkva u cjelini bili važni promicatelji pismenosti i prosvjećivanja (otvaranjem škola i sl.), kulture, umjetnosti, pa i znanosti. Razlog tome proizlazi iz činjenice da je, u uvjetima opće nepismenosti stanovništva, pored kraljevskog dvora, Crkva bila jedina institucija koja je imala obrazovane ljude i iz koje su se mogli iznjedriti nosioci novih antidogmatskih ideja. Između ostalih redovnika tu su, primjerice, Ruđer Bošković i genetičar Gregor Mendel.