Turističko državništvo

Izdvajamo

• Ta kraljica ispraznosti i političkog populizma, nakon višednevnog muljanja i protuzakonitog odbijanja da Povjerenstvu za spriječavanje sukoba interesa priloži tražene dokumente o svom neobjašnjenom putovanju, lukavo je okrenula pilu naopako i zarežala na vječnog neprijatelja, to jest na Srbiju i srpske građane u Hrvatskoj. Zna ona dobro da će nervoznu javnost najlakše smiriti ako se ostrvi na Srbe, pa je tako sve one koji su se okupili na zagrebačkom domijenku povodom Pravoslavnog božića prokazala kao neprijatelje Hrvatske, a susret srpskih građana i političara, među kojima je bio i hrvatski premijer, nazvala „opasnim političkim skupom“, kojemu ona ne bi prisustvovala i da je bila u Hrvatskoj.

Povezani članci

• Besprizorni Jozo Pavković
• Moj stav o ratu
• Hakirani smo!
• Don’t cry for me, Croatia
• Uhićen bivši Bandićev šef Gradskih groblja
• Zov zavičaja

Ipak, nemojmo se zavaravati, nije ovdje riječ samo o pukoj ispraznosti žene koja se ponaša kao vrckava, bezopasna starleta, nego o bahatoj, rigidnoj proameričkoj desničarki koja otvoreno zagovara naoružavanje i stalno provocira nove sukobe sa susjedima, tvrdeći da „mir na Balkanu ionako neće trajati vječno“. I nije li upravo diktator Slobodan Milošević uoči srpske agresije drečao kako „ni oružane bitke više nisu isključene“? Zato, eto, ni KGK, pogotovo u širem kontekstu jačanja desničarskog populizma, nipošto ne treba shvaćati olako. Makoliko se raskošno glupastom doimala.

Gospođa KGK (50) nestala je iz svoga zagrebačkog doma uoči Nove godine i sedam se dana nije znalo gdje je. Zanimljivo je da obitelj nije pokazivala znakove uznemirenosti, jer kako su rekli, znala je ona i ranije tako zbrisati, ali zašto su se onda bili toliko uznemirili mediji i javnost? Zato jer je riječ o hrvatskoj predsjednici, koja je uzela značajnu sumu državnog novca, pod ruku svoju tajnicu, sjela u avion i otišla na sedmodnevni izlet u Ameriku. O svom putovanju nije izvjestila nikoga, ni podanike koje ionako duboko prezire, ni Ministarstvo vanjskih poslova, a i sam se premijer doimao prilično iznenađeno.

I dok je trajala potraga za odbjeglom predsjednicom, razne su teorije izbile na površinu: je li otišla u veseli božični shopping? Ili se podvrgla nekim estetskim zahvatima? Ili je možda skoknula u NATO na produženje ugovora s tom organizacijom u kojoj je bila zaposlena prije nego što su je Hrvati izabrali za šeficu države? To već zvuči posve mogućim, budući da je u dvije godine mandata u Americi boravila čak šest puta ili ukupno više od mjesec dana. Osim toga, da su takve perverzije moguće pokazuje slučaj onoga kratkotrajnog hrvatskog premijera Oreškovića koji je, ispostavilo se, lukavo zadržao unosno radno mjesto u velikoj farmaceutskoj tvrtki TEVI iz koje je bio otišao na kratki i neuspješni politički izlet u Hrvatsku. A onda je ovih dana otputovao u sjedište svoje tvrtke u Amsterdam, naravno o državnom trošku i u pratnji dvojice bodygardova. On je putovao avionom, oni kolima, tako da trošak za državu bude što veći. I kratko objasnio kako je čitava ta svinjarija zakonski utemeljena.

E, upravo je takav totalitarni sindrom i carističke manire snažno prigrlila upravo šefica države koja se po Americi smucala danima, a da građani do danas nisu saznali što je zapravo tamo radila. U međuvremenu jedna je australska ministrica podnijela ostavku jer je sitni državni novac potrošila za svoje kupke. Eh, Australija… Mi smo pak dobili tek Kolindinu blesavu američku fotku s Djedom mrazom, a iz njenoga su ureda samo šturo poručili da je predsjednica putovala „komercijalnim letom“, što je valjda imalo ukazivati na štedljivost, iako nikako drugačije i nije mogla putovati, budući da vladin avion nema doseg do američkog kontinenta.

Sprdnja se s boljim demokratskim uzusima zatim nastavila kada se petoga dana svoga, evidentno privatnog, izleta Kolinda Grabar, kao razdragana turistica, ukazala pred ogradom Bijele kuće u Washingtonu i tu lanula u kameru HTV-a kako je to službeni posjet, e „da bi se između dvije američke administracije Hrvatska pozicionirala kao čimbenik koji će imati utjecaja na američku vanjsku politiku“. Tu smo onda očekivali da će se uz nju glavom i frizurom pojaviti sam Donald Trump s kojim je, eto, bistrila važnost Hrvatske za američku vanjsku politiku ili barem neki lik iz Trumpove administracije. Ali vraga! Pokazalo se da ona nije zakoračila niti u vrt Bijele kuće, nego se susrela tek s nekim rigidnim desničarskim kongresmenom, luđim i od samoga Trumpa, iako je tvrdila kako je sastančila s jako puno ljudi, ali da većina njih „ne želi biti prominentna u medijima“. Čak i za hrvatske prilike neviđeno ignoriranje građana nastavila je i po povratku u Hrvatsku „komercijalnim letom“, kazavši kako mora skrivati imena svojih američkih sugovornika „da joj neprijatelji ne pokvare planove“, a potom optužila medije ni manje ni više nego za mobing. Ta kraljica ispraznosti i političkog populizma, nakon višednevnog muljanja i protuzakonitog odbijanja da Povjerenstvu za spriječavanje sukoba interesa priloži tražene dokumente o svom neobjašnjenom putovanju, lukavo je okrenula pilu naopako i zarežala na vječnog neprijatelja, to jest na Srbiju i srpske građane u Hrvatskoj. Zna ona dobro da će nervoznu javnost najlakše smiriti ako se ostrvi na Srbe, pa je tako sve one koji su se okupili na zagrebačkom domijenku povodom Pravoslavnog božića prokazala kao neprijatelje Hrvatske, a susret srpskih građana i političara, među kojima je bio i hrvatski premijer, nazvala „opasnim političkim skupom“, kojemu ona ne bi prisustvovala i da je bila u Hrvatskoj. Ali je zato jako zadovoljna američkom turnejom i misli da se „predsjednika Trumpa duboko podcjenjuje kad je riječ o vanjskoj politici“, te da „Hrvatska kao saveznica SAD-a može napraviti puno za transatlantsku zajednicu“. Na čemu je temeljila takvo bulažnjenje kad nije ni zakoračila s onu stranu ograde Trumpove rezidencije, niti je susrela ikoga iz njegove ekipe?

Ipak, nemojmo se zavaravati, nije ovdje riječ samo o pukoj ispraznosti žene koja se ponaša kao vrckava, bezopasna starleta, nego o bahatoj, rigidnoj proameričkoj desničarki koja otvoreno zagovara naoružavanje i stalno provocira nove sukobe sa susjedima, tvrdeći da „mir na Balkanu ionako neće trajati vječno“. I nije li upravo diktator Slobodan Milošević uoči srpske agresije drečao kako „ni oružane bitke više nisu isključene“? Zato, eto, ni KGK, pogotovo u širem kontekstu jačanja desničarskog populizma, nipošto ne treba shvaćati olako. Makoliko se raskošno glupastom doimala.

Mladina