Svi smo mi ubojice Josipa Reihla Kira

Povezani članci

• Maroko: I Titani plaču, zar ne?
• Mladež u zemlji čudesa, budućnost problematična
• Dželaludin Muharemović: „Podzemlje“ neće preuzeti kontrolu nad Željezničarom
• Histerija ulične desnice
• Loši đaci
• U Saboru na rubu fizičkog obračuna!

Strah od istine još uvijek je toliko velik, da je zabranjeno svako sjećanje na njega, a kamo li odavanje Reihlu – Kiru bilo kakve počasti. Dok se komemoriraju i slave važne obljetnice, dok se nose vijenci i iznova i iznova isti taj rat glorificira na svim razinama, u isto vrijeme njegovu pogibiju i razlog iste mediji u Hrvatskoj prešućuju.

Bože moj, jel’ moglo bolje?

Ovih dana, kada proljeće procvate ovim prostorima, a polja jagoda zazelene, sjetim se jedne tužne godišnjice. Onoga što je moglo i moralo, a nikada nije trebalo biti. Zbog kurvinih sinova željnih rata. Željnih krvi u poljima jagoda. Kurvinih sinova koji su nam svima oduzeli živote.

Ako vas put nanese kroz Bosnu, ako vozite cestom preko Ljubuškog do Mostara, ako emocijama natopite kanjon Vrbasa ili Drine, ako se sjetite starih prijatelja ili ako ste kojim slučajem zatekli se cestom se preko Iloka, Vukovara ili Sarajeva, ako ste dijete Jugoslavije, te lijepe i raznolike zemlje nestale u krvi, tada vam se posebno u ovo doba, u proljeće stisne srce. Samo srce je bitno, sve drugo su priče za malu djecu i one koji su nanovo rođeni devedesetih, a svoj dotadašnji život su prebrisali. Kao da nikada nije postojao, kao da ga nikada nisu niti živjeli.

Kada stignete vijugavom cestom niz kanjoj u Mostar, ili kada stignete onom predivnom cestom prema Sarajevu, kada iz toplih ruku starica uz put primite med, kruh, ono sirotinje jedine što imaju, kada putujete praznom Slavonijom, svim tim gradovima bez mladosti, baš vam se to srce stegne. Na putu preko Jablanice, preko Goražda ili Jajca, na svim onim divnim makadamima svog djetinjstva zapitate se samo jedno – Bože moj, jel’ moglo bolje?

Bože moj, jel’ moglo drugačije sve da se desi, da su ljudi bili drugačiji, da ih nije toliko ludilo zahvatilo?

Bilo gdje da stanete, u Bosni, u Hrvatskoj, ako se zaustavite u nepreglednim poljima jagoda po Vojvodini ili Srbiji, priče su iste. Ljudi su isti. Nema mržnje, nema poprijekih pogleda.

Samo sjeta

Samo sjetu i tugu vidiš tim ljudima u očima. Sirotinji. Jer na ovom prostorima iza rata ostala je samo sirotinja, i guzonje. U očima tih ljudi pred davno oronulim mastodontskim, monolitnim neboderima socijalizma, bili oni u Tuzli, bili oni u Slavonskom Brodu, bili oni u Zenici, Nišu, Gospiću ili Zagrebu slike su iste. Neboderi socijalizma stoje kao spomenici jednom vremenu. I kao da nam se svima rugaju, onako visoki, onako vječni, onako simbolični.

Kakvi smo kolosi nekoć bili, što smo gradili, stvarali, imali, i što smo na koncu vlastitom glupošću – uništili.

Nas djecu socijalizma ne mogu zavarati blještavi tornjevi telekomunikacijskih operatera, nas djecu Titova vremena ne mogu impresionirati trgovački centri, sav sjaj i blještavilo istih. Mi nepogrešivo vidimo ostatke socijalizma i bivše države u grozdovima staklenih pročelja, reklamno ožbukanih fasada, jer se ispod te žbuke naziru naša sretna djetinjstva. Djetinjstva koje je netko samo ofarbao.

Nigdje toliko tuge nema kao u Bosni.

Kada se voziš modernim autoputom Hrvatske nemaš taj osjećaj. Nema te tuge makadama. Nema tih starica što ti usput nude med, trešnje i mandarine. I zbog toga tu prometnicu izbjegavam. Hladna je i pusta. S vremena na vrijeme, istina, staneš na nekom odmorištu i prazan si. Nikakav osjećaj nemaš. Voziš se prema Zagrebu, prema Slavoniji, i pitaš se isto pitanje koje se svi pitamo dok se vozimo tim odredištima od jedne do druge tuge. Što rade ti ljudi koje u retrovizoru vidiš samo kao usputno prolazište prema Zagrebu? Kako žive? Pa se isključiš mehanički i izađeš namjerno sa te hladne magistrale koja ti nudi odmorišta bez emocija, i zađeš u jedan svijet potpuno identičan onom u Bosni.

Ne mogu putovati Bosnom bez emocija. To jednostavno nije moguće. Kada staneš na kakvoj oronuloj benzinskoj pumpi, znaš da će te unutra dočekati prijazno lice. Ništa tu nije namješteno. Ništa „high –tech“, „wine bar“ – „kurac palac“ na koji si navikao u ovoj jebenom vremenu. Sve je tu i prijazno i domaće, upravo onako kako je prijazna i domaća bila tvoja prošlost.

I zbog toga se ne uključujem na autopute kroz Bosnu.

Zbog tog osjećaja koji je neponovljiv i koji je samo tebi znan. Djetetu odraslom u Jugoslaviji. Svi ti dobri i prijazni ljudi koje srećeš usput, podsjećaju te kakvo je tvoje djetinjstvo bilo, kakva je tvoja zemlja bila, i kakvi su ljudi živjeli u njoj. Ja ne razaznajem razliku između toplog kruha iz ruke moje bake i toplih somuna koje mi ponudi starica u Bosni u maloj, improviziranoj pečenjarnici. Uz put. Negdje između nigdje i ništa. Te ruke koje ti nude bez obzira bio ti Hrvat, Srbin ili Bošnjak istu ljubav, isti komad kruha ruke su ruke tvoje bake, iste one koja te učila da su ljudi svugdje isti.

I sa tim ljudima popiješ piće na šanku, podijeliš istu tugu i isti osjećaj krivice. Što nam se to dogodilo? Kakvo ludilo? Zašto se dogodilo i tko je kriv što se dogodilo? Bože moj, jel’ moglo bolje?

U kanjonu Vrbasa mladi policajci. Smiju se i gledaju registraciju. Split. „Jarane nigdje takvih cura nema kao u Splitu. Možda jedino u Banja Luci. A joj koje ljepotice, bio sam prije rata, jel Split još onako lijep?“ Smijemo se, nude mi cigaretu. Proljeće je, Bosnom su procvale jagode.

U Bosni si jarane. U zemlji u kojoj je svaki gost rado viđen i dobrodošao. Kada vide splitske registarske oznake razgale se svi. Gdje god dođeš. U bilo koji kraj Bosne, Srbije, Hrvatske, Crne Gore. Nemaš onaj osjećaj nelagode da dolaziš iz nekog svijeta koji je nekom u nekom dijelu novije povijesti učinio nešto zlo. Taj se osjećaj izgubi sa svakim licem koje se razvuče u osmijeh kada shvate da si iz Splita.

Split je u Bosni još uvijek mitsko mjesto Smoje i Ferala, grad otpora i grad u koji su dolazili nekoć davno na ekskurzijama ili kao ročnici tadašnje JNA. Split je u percepciji bivše Jugoslavije onakav kakvim ga je opisao Miljenko Smoje. I zauvijek će u svijesti tih ljudi biti takav.

Svi ti ljudi koje srećeš nekoć su imali svoje živote. Sretne živote. Iste one koje si imao i sam. Živote u kojima si šparao za tjedan na moru. Ili tjedan na skijanju, svejedno. Svi ti bosanci, slavonci, baranjci, srijemci, šokci ili muslimani koje susrećeš putem, dio su iste tragedije koja je zadesila sve narode na ovim prostorima. Njihova djeca odlaze, pakiraju im kofere za Njemačku, Irsku, Australiju. Svjesni da ih možda nikada više neće vidjeti.

Ako se vozite kroz Slavoniju ili kroz Bosnu, više djece nećete vidjeti. Nema djece. Samo starci koji uz put prodaju ulje, med ili jagode.

Proljeće je i jagode su procvale. Nekako u ovo vrijeme kada su jagode bile u cvatu svi su ti ljudi bili u svojim poljima i radovali se urodu. Svi su od njih u tim nepreglednim ravnicama Hrvatske i Bosne od toga živjeli. Radovali se tim jagodama. Proljeću. U ta polja, među te ljude u ovo vrijeme pred sumrak svijeta kakvog smo poznavali, jedan je čovjek pokušavao urazumjeti iste te ljude koji danas sa tugom sjede ispred svojih oronulih kuća bez djece.

U vremenu najgore propagande koja se simultano događala svima nama, u vrijeme najvećeg ludila sa srpske – bošnjačke i hrvatske strane, taj je čovjek donosio jagode i pokušavao primiriti, urazumiti i odgovoriti od ludile sve te ljude koje je držao braćom.

Taj je čovjek prolazio kroz minska polja, ceste zagrađene balvanima i čeličnim šinama i u rukama nosio prve jagode.

Njegove namjere nisu bile istovjetne namjerama njegove politike iz koje je dolazio. Ljudi koji ga nisu slali spremali su se da krvlju djece tih ljudi posiju ta polja jagoda.

I u Zagrebu i u Beogradu, u Sarajevu ili u Banja Luci, riječi tog čovjeka bile su jasne.

Urazumite se ljudi.

Upravo ne – ljudi pokušavaju da vas zavade, da vas razjedine i pomno i planirano uvuku u krvave sukobe i rat. Umjesto da nastavite saditi jagode, ti ljudi te vam iste jagode žele krvlju vaše djece poškropiti. Da bi sebi i svojima, na uštrb vas i vaših familija izgradili svijet. Svijet za njih koji će nastati iza rata. Taj čovjek je putujući kroz Slavoniju i Bosnu vizionarski vidio što se sprema. Da će te dobre i pitome ljude koji vam toče gorivo i pokazuju put do Visokog jednom zahvatiti ludilo. I da će im jagode i urod prestati biti važne. Da će u tom ludilu samo važno biti na čijoj su strani te jagode.

A bio je to slavonski policajac. Isti onaj koji će vam danas na toj istoj cesti pogledati osobnu i poželjet vam sretan put. Bio je to čovjek koji je uporno pokušavao da politika koja je dolazila kao uragan iz njegove zemlje zahvati i njega. I odbije ga od ljudi u koje je vjerovao. Od svojih susjeda. Kada su postavljali barikade među selima u kojima su bile jagode u cvatu, on je te barikade rušio i govorio ljudima da ih ne grade. Jer nemaju za koga. Za lopove, kriminalce i razbojnike. Iste one koji će svijet kakav poznaju razoriti za svoje privatne interese. Taj čovjek volio je ljude i volio je istinu. A sve oko njega se pretvaralo u laž. I on je to znao. On je to prozreo. Da će ubrzo svi ti Tuđmani, Miloševići i Izetbegovići započeti krvavi pir nad tim poljima jagoda.

„Dok sam ja načelnik Osječko-baranjske policijske uprave rata između Srba i Hrvata na ovom području neće biti.“ Govorio je taj čovjek iako svjestan da će biti ubijen, o čemu je obavijestio i tadašnjeg Ministra unutrašnjih poslova kada je otišao na pregovore 1. jula 1991. u Tenju, iz koje se nije vratio.

Tog dana kada je ubijen na cesti, preko puta polja jagoda, ubijen u političkom atentatu, organiziranom od onih koji su bili svjesni da dok je Josip Reihl Kir živ, da ne mogu započeti rat u Hrvatskoj, ubijena je i naša savjest. Ubijena je na toj cesti, taj dan, pred tim poljem jagoda i naša prošlost i naša budućnost.

Strah od istine  još uvijek je toliko velik, da je zabranjeno svako sjećanje na njega, a kamo li odavanje Reihlu – Kiru bilo kakve počasti. Dok se komemoriraju i slave važne obljetnice, dok se nose vijenci i iznova i iznova isti taj rat glorificira na svim razinama, u isto vrijeme njegovu pogibiju i razlog iste mediji u Hrvatskoj prešućuju. Etablirani novinari šute o njoj.

Zašto se po tom mirotvorcu koji je želio spriječiti rat i policajcu koji nije nosio oružje u Hrvatskoj ne zove ni najmanja ulica ili trg?  Zašto Josip Reihl – Kir i dan danas smeta osuđenim ratnim zločincima i zašto se  njegovo ime ne pojavljuje u čitankama, TV – Kalendaru, dokumentarnim filmovima o ratu, njegovim posljedicama i uzrocima?

Zašto je i dan danas sam spomen na Reihla – Kira životno opasna radnja u RH?

“Stanje je u Osijeku takvo da se bojim za vlastitu sigurnost”, bile su njegove riječi. Pričao je da s Glavašem teško izlazi na kraj i da je čak protiv njega podnio i kaznenu prijavu jer je Glavaš, sudjelujući u noćnim stražama HDZ-a, koje su po njegovu naređenju patrolirale gradskim ulicama, razoružao i priveo jednog policajca srpske nacionalnosti. “Ne mogu dopustiti da formira paralelnu policiju”, rekao je Kir Dragi Hedlu dok su se pozdravljali na izlazu, i zaključio: “U ozbiljnom sam sukobu s njim, nije mi lako, znam koliko je opasan i s kakvim je sve ljudima povezan“, govorio je taj čovjek i upozoravao da se ciljano i planski pokušava započeti rat. Rat koji će imati dalekosežne posljedice. Po sve narode i narodnosti bivše Jugoslavije. I da će početi na mjestu njegove ingerencije. Na tim poljima jagoda.

Otkrio je taj hrabri čovjek da je ministar Šušak vodio skupinu ekstremista iz vladajućeg HDZ-a, koja je u travnju 1991. protuoklopnim bacačima raketa armbrust pucala na civilne kuće u Borovom Selu, tik uz hrvatsko-srpsku granicu. Otkrio je javnosti kako upravo ti ekstremisti nastoje isprovocirati sukob između Srba i Hrvata koji će imati dalekosežne posljedice. Iza kojeg „neće biti nazad“ kako je govorio.

No nakon tog incidenta početkom svibnja, slijedio je pokolj hrvatskih policajaca u tome naselju i više nije bilo natrag. Duhovi su pušteni iz boce, krvava orgija trebala je započeti. Reihl-Kir kasnije je likvidiran, a samo nekoliko dana prije smrti upozorio je da mu ministar Šušak i njegovi ekstremisti rade o glavi. Šušak je otvoreno zagovarao podjelu Bosne i Hercegovine, kao što je izdašno podupirao hrvatsku paravojnu tvorbu Herceg-Bosnu koja će na koncu podijeliti samu Bosnu i napraviti najveće krvoproliće iza Drugog svjetskog rata.

Tko je počeo rat na kraju, kada se danas vozite kroz Bosnu sasvim je nebitno. Neka nova djeca su u poljima jagoda i u ovo vrijeme,u proljeće srce vam se stegne kada stanete uz ta polja i udišete opojni zrak jedne davno zaboravljene zemlje nestale u vremenu.

Je li moglo bolje? Je li moglo drugačije? Zašto nismo slušali te dobre ljude, a pohapsili te monstrume koji su nas sve doveli u danšnjicu kada se sramimo da smo ljudi, jer smo jednom bili ljudi?

Jesu li ta nepregledna polja jagoda u proljeće mogla rasti bez toliko krvi? Majku mu jebem, kada sada, nakon skoro trideset godina vidimo što je ostalo iza tog ludila, nije li vrijeme da se svi pitamo: „Bože moj, jel’ moglo bolje?“

Ili smo svi mi zapravo zaslužni da nije?