ENG
POBJEDA SEKULARNOG EGIPTA?
Autor/ica 👤Tomislav Jakić
Povezani članci
Istina je, Morsi nije srušen na izborima. Srušili su ga milijuni Egipćana i armija koja je stala na njihovu stranu (ili je spretno iskoristila njihove prosvjede, to će se još vidjeti). Istina je i to da u narednim mjesecima u Egiptu valja očekivati vladavinu čvrste ruke koja s demokracijom zapadnoga tipa neće imati baš previše dodirnih točaka. Ali, istina je i to da pad Morsija znači pobjedu sekularnog Egipta, da su njime presječeni pokušaji da najznačajnija zemlja Bliskoga istoka pođe putem islamskog radikalizma, što bi imalo nesagledive posljedice za stabilnost toga neuralgičnog područja. Sada se može govoriti o realnoj mogućnosti da Egipat izađe iz kaosa u koji je sve više tonuo, da se otme iz zagrljaja radikalnih islamista (koje je Zapad, da bi uljepšao stvari zvao „umjerenima“) i da se vrati na scenu kao jedan od potpornih stupova ionako krhkog mira u regiji.
Piše: Tomislav Jakić
U večernjim satima u srijedu u Egiptu se dogodilo nešto, što bi moglo imati dalekosežne posljedice za cijeli Bliski istok i za nametnute i izvana pokrenute procese što se tamo odvijaju, a koje se euforično prozvalo „arapskim proljećem“. U Egiptu je, naime, pod enormnim pritiskom masa, doslovno milijuna ljudi, srušen islamistički predsjednik Mohamed Morsi. Taj je predsjednik doveden na vlast formalno demokratskim izborima, ali nakon što su nezadovoljnici dugogodišnjom autoritarnom vladavinom Hosnija Mubaraka, nimalo diskretno potaknuti od nekoliko zemalja Zapada, također iznudili odlazak s vlasti novoga faraona, kako su ga neki – uglavnom u inozemstvu – podrugljivo nazivali. Tada je pad Predsjednika (kojemu će se kasnije i suditi u ponižavajućim uvjetima) bio moguć, zato što se snažna egipatska armija držala po strani, ove srijede upravo je ta armija djelovala, to je barem prvi dojam, kao instrument provođenja volje svih onih koji su tražili Morsijevu ostavku.
Kada je bilo očito da višednevni prosvjedi milijuna ljudi (više no što je bilo Morsijevih birača prije godinu dana) dobivaju na intenzitetu, armija se pojavila na sceni i to na način koji govori o tome da se na takav nastup spremala. Najprije je nepreglednu masu prosvjednika na trgu Tahrir u Kairu nadletjelo nekoliko vojnih helikoptera ispod kojih su vijorile goleme egipatske zastave, što su prosvjednici protumačili kao izraz podrške. A onda je armijsko vodstvo dalo 48-satni ultimatum Predsjedniku da se sporazumije s prosvjednicima. U protivnom će armija – najavljeno je – poduzeti potrebne mjere. Od toga je trenutka sve bilo jasno. Naravno, ostat će još dugo otvoreno pitanje je li egipatska armija djelovala samostalno, iskreno zabrinuta za stabilnost zemlje, ili se pokrenula na „američki mig“, što su u prvim reagiranjima sugerirali ruski mediji, a što se ne čini osobito logičnim s obzirom na američke simpatije za „arapsko proljeće“.
No, bilo kako bilo, promjena u Egiptu, a ona je prema svemu sudeći nepovratna, usprkos prkosnoj Morsijevoj izjavi da je on još uvijek Predsjednik, pa čak i ako bude sukoba s njegovim pristašama u danima što dolaze, ta je promjena prva, ali i najozbiljnija pukotina u konstrukciji rušenja bliskoistočnih režima koji ne odgovaraju moćnim financijsko-gospodarskim centrima Zapada. Naime, da bi bilo moguće rušiti Mubaraka (vrijedi podsjetiti: dugi niz godina provjerenog saveznika Zapada, a prije svega američke politike, što je tu politiku dodatno učinilo omrznutom u Egiptu), trebalo je ući u savez upravo s onima koje je Mubarak, sasvim sigurno ne baš demokratskim metodama suzbijao i držao pod kontrolom: islamistima, konkretno: s Muslimanskom braćom. Ta organizacija (kažu: najbolje ustrojena politička snaga u Egiptu) koja je izravno bila povezana s ubojstvom predsjednika Anvara el Sadata, uživala je svojevrsni polulegalni status, čak je u određenoj mjeri bila prisutna na političkoj sceni, ali Mubarak nije oklijevao kada joj je trebalo (a trebalo je s vremena na vrijeme, jer su njeni pripadnici znali pribjegavati i notorno terorističkim akcijama) „podrezati krila“ – da bi sačuvao svoju vlast, ali i sekularni karakter države. Informacije o prvim koracima vojne vlasti govore da će ona ići istim putem.
Zatvorena je TV stanica Muslimanske braće, zatvorena je TV stanica Al Jazeera u Kairu (izdanak moćne televizije iz Katara, a kakvu ulogu Katar igra u tzv. arapskom proljeću, to je dobro poznato), suspendiran je ustav, Mursiju i ključnim ljudima njegove vlasti zabranjeno je napuštanje Egipta i – kako se čuje – izdano je nekoliko stotina naloga za hapšenje vodećih pripadnika Muslimanske braće. Sve su to klasične mjere što prate državni udar, ali prosvjednici na trgu Tahrir koji slave pobjedu nakon „ukradene revolucije“ (tako su doživjeli Morsijevu islamizaciju zemlje) ogorčeno i uvrijeđeno odbacuju i samu pomisao na to da bi armija izvršila udar, dok vjerski vođe odobravaju plan armije da kao privremenog predsjednika ustoliči čelnika Ustavnog suda i da organizira nove predsjedničke izbore u roku od devet do dvanaest mjeseci, nakon što bude izrađen novi ustav i novi izborni zakon.
I tako je pala priča o „revoluciji u Egiptu“, kako su rušenje Mubaraka reklamirali moćni mediji na Zapadu. Jest, postojalo je tada raspoloženje što se može opisati kao revolucionarno, ali ondašnji prosvjednici niti su tražili uvođenje demokracije po zapadnome modelu (copy – paste), niti su imali u vidu islamizaciju koju je bezobzirno počeo provoditi novi Predsjednik, a koja je donijela duboke podjele u društvu i unijela strah među sve koji su bili pripadnici drugih vjera (napr. Kopti), ili ateisti. Od svih svojih predizbornih obećanja Morsi je počeo energično ispunjavati samo jedno – da će Egipat vratiti islamu, pretvarajući ga faktično u državnu religiju, odnosno namećući društvu vjerska pravila kao norme ponašanja. Suočeni s takvim razvojem svi oni koji su zdušno rušili Mubaraka, ma kako različiti bili, udružili su se sada ne bi li srušili Morsija. I našli su saveznika u armiji koja tradicionalno u egipatskome društvu uživa visok ugleda i igra sve prije nego beznačajnu ulogu.
Morsi je, doduše, pokušao slanjem u mirovinu Mubaraku odanih čelnika armije (mnogo blaža varijanta od one što je suđenjima i zatvaranjem stotina oficira u Turskoj primjenjuje Erdogan) neutralizirati opasnost za koju je očito bio svjestan da bi mu mogla prijetiti od oružanih snaga. Ipak, srušio ga je upravo ministar obrane kojega je on postavio prije godinu dana i za kojega se čak mislilo da je blizak Muslimanskoj braći. Sada su na čudu politički i medijski krugovi na Zapadu kojima su „demokratski provedeni izbori“, naravno onda kada to njima odgovara, pokriće za sve, pa se u emisijama i CNN i BBC svako malo poteže argument ulice koja ruši, uz pomoć vojske, legitimnog Predsjednika. I za divno čudo, nitko od tih velikih pobornika demokracije se ne sjeti kako je Hitler došao na vlast savršeno demokratskim izborima, ali mu je trebalo samo stotinu dana da doslovno uništi demokraciju (uz pomoć demokratski izabranog parlamenta)!
Istina je, Morsi nije srušen na izborima. Srušili su ga milijuni Egipćana i armija koja je stala na njihovu stranu (ili je spretno iskoristila njihove prosvjede, to će se još vidjeti). Istina je i to da u narednim mjesecima u Egiptu valja očekivati vladavinu čvrste ruke koja s demokracijom zapadnoga tipa neće imati baš previše dodirnih točaka. Ali, istina je i to da pad Morsija znači pobjedu sekularnog Egipta, da su njime presječeni pokušaji da najznačajnija zemlja Bliskoga istoka pođe putem islamskog radikalizma, što bi imalo nesagledive posljedice za stabilnost toga neuralgičnog područja. Sada se može govoriti o realnoj mogućnosti da Egipat izađe iz kaosa u koji je sve više tonuo, da se otme iz zagrljaja radikalnih islamista (koje je Zapad, da bi uljepšao stvari zvao „umjerenima“) i da se vrati na scenu kao jedan od potpornih stupova ionako krhkog mira u regiji.
Kakve će posljedice sve što se u srijedu, 3. srpnja (jula) godine 2013. dogodilo u Egiptu imati na zbivanja u Siriji (gdje radikalni islamisti, pa i notorni teroristi uz zdušnu pomoć Zapada ruše vlast), pa – usudit ćemo se ići tako daleko da kažemo – i u Turskoj (gdje također raste otpor islamizaciji), to u ovome trenutku teško da itko može predvidjeti.
Autor/ica 👤Tomislav Jakić
