Viktor Ivančić: PISMO PODRŠKE PREDSJEDNICI GRADSKOG VIJEĆA SPLITA NEVENKI BEČIĆ : ZA TRG I DOMOVINU

Viktor Ivančić
Autor/ica 26.4.2011. u 02:31

Viktor Ivančić: PISMO PODRŠKE PREDSJEDNICI GRADSKOG VIJEĆA SPLITA NEVENKI BEČIĆ :  ZA TRG I DOMOVINU

Poštovana gospođo Bečić,

kao građanin Splita osjećam se ponukanim iskazati javnu potporu zadnjoj odluci Gradskoga vijeća – tijela kojim časno predsjedavate – da se general Ante Gotovina ovjekovječi titulom počasnog građanina, te da se po njemu nazove jedna gradska ulica ili trg. Moje oduševljenje je utoliko veće što je odluka Gradskog vijeća donesena jednoglasno, za nju su spremno glasali vijećnici stranke na vlasti i opozicije, predstavnici svih ideoloških opcija – od socijaldemokrata do neofašista – čime se na zoran način potvrdilo kako Splićani međusobne političke razlike stavljaju u drugi plan kada su na stvari nacionalni interesi i moralni kapital zajednice.

Ono što je na sjednici Gradskog vijeća u prošli četvrtak izostalo, vjerujem pukim previdom, jest obrazloženje zbog čega bi to general Ante Gotovina bio proglašen počasnim građaninom Splita, te dobio trg ili ulicu, budući da se nekako prešutno podrazumijeva da ga svi narodni zastupnici – pa slijedom toga i svi građani – smatraju herojem koji je oplemenio našu sredinu. Ipak, zbog osobitog trenutka, a i činjenice da je oko ovog pitanja bez rasprave postignuto jednoglasje, držim da je barem predlagač (Luka Roguljić iz HSP-a) trebao navesti jasan razlog: po generalu Anti Gotovini nazvat će se trg ili ulica zato jer je dotični pred Međunarodnim sudom u Haagu osuđen na 24 godine zatvora zbog počinjenih ratnih zločina.

To ističem zbog toga jer je inicijativa da se general Gotovina proglasi počasnim građaninom Splita već jednom bila pokrenuta, ali je, da Vas podsjetim, u prosincu 2005. Gradsko vijeće u tadašnjem sastavu premoćnom većinom spomenuti prijedlog odbilo. Na vlasti je tada bila koalicija HDZ-a i Liste Velog Mista, a protiv prijedloga je glasao i oporbeni SDP, no sada su sve te stranke kategorično zastupale suprotan stav. Bez obzira na zlonamjerna tumačenja, izvjesno je da se ne radi o prevrtljivosti spomenutih političkih partija – a slijedom toga i građana Splita – nego o hvalevrijednom strpljenju, staloženosti i usvajanju prakse prema kojoj će naši nacionalni junaci, po kojima će se nazivati naše ulice i trgovi, prolaziti svojevrsnu međunarodnu verifikaciju.

Nema dakle sumnje da je upravo potvrda Haškog suda – 24 godine zatvora zbog počinjenih ratnih zločina – bila nužna za stvaranje konsenzusa oko toga da je general Gotovina stekao zasluge da nosi titulu počasnoga građanina. Štoviše: da je sud u Haagu kojim slučajem donio oslobađajuću presudu i otklonio svaku sumnju u to da je general Gotovina sudjelovao u počinjenju ratnih zločina, sigurno je da se oko dodjeljivanja počasti hrvatskome vojskovođi ne bi ni raspravljalo na sjednici Gradskog vijeća Splita. Kome danas treba nacionalna ikona bez međunarodne licence?

Uvažena gospođo Bečić,

ne trebam Vam spominjati da je malo gradova na kugli zemaljskoj koji njeguju sličnu praksu, čiji su stanovnici na taj način odlučni i moralno jednodušni. Svakako je to komparativna prednost koju vrijedi iskoristiti, tim više što je Split prije svega turističko odredište. Kada posjetitelj iz Belgije ili Japana, primjerice, nasred suncem okupanog trga upita svog vodiča: „Po čemu je znamenit taj Ante Gotovina?“, a ovaj mu odgovori: „Po tome što je u Haagu osuđen na 24 godine robije zbog počinjenih ratnih zločina“, znat će da je došao u zemlju vedrine, optimizma i dobrih namjera. Da i ne govorim koliko će takvi dijalozi između roditelja i potomaka, ili između nastavnika i učenika, krijepiti patriotski duh i čvrstoću budućih pokoljenja.

S obzirom na planirani razvoj i ekspanziju grada, te znatan broj ulica, trgova i gradskih znamenitosti koje će trebati na odgovarajući način obilježiti, valjalo bi razmisliti, gospođo Bečić, da i drugi osuđenici za ratne zločine dobiju svoje zasluženo simboličko mjesto na mapi Splita, što bi se pametnom turističkom promidžbom zasigurno moglo razglasiti kao jedinstven svjetski fenomen i postati neobična atrakcija, magnet za znatiželjnike koji vape za bizarnostima. Dakako, mora se voditi računa o određenoj razini i ne uzimati u obzir one čiji zločini nisu od kapitalnog značaja. Utvrdi li se donja granica od, na primjer, dosuđenih deset godina robije, tada bi i general Mirko Norac – koji se stekao slavu i zavrijedio narodno poštovanje time što je pucao zarobljenim staricama u glavu – došao u priliku okititi se medaljom i lentom počasnog građanina.

A budući da je Split otvorena i multikulturalna sredina, koja se oduvijek dičila tolerantnim odnosom prema drugima i drugačijima, ne treba prezati od toga da – ukoliko ponestane velikana hrvatskog etničkog porijekla, a to će se razvojem ove inicijative neizbježno desiti – počasti za zasluge budu dijeljene i građanima ove zemlje drugih nacionalnosti, uz uvjet da im je za njih u Haagu ili pred nekim drugim validnim sudištem već izrečena dostatna zatvorska kazna za počinjene ratne zločine. Ne bi bilo pametno robovati predrasudama i, primjerice, uskratiti mogućnost Mili Martiću da ima svoju ulicu u Splitu samo zbog toga jer je Srbin. Razmislite, gospođo predsjednice: Avenija Mile Martića, kojom se izlazi na Trg Ante Gotovine, bio bi to istinski dokaz mudrosti i širine ovoga Gradskog vijeća.

Uvjeren sam da će pod Vašim cijenjenim vodstvom, gospođo Bečić, Gradsko vijeće Splita smoći snage i za takve poteze. Jedino što me na vašoj zadnjoj sjednici kosnulo je istup gospodina Marina Jurjevića iz SDP-a, koji je inicijativu doduše zdušno podržao, ali i predložio da se za dopuštenje upita samoga generala Antu Gotovinu, s čime su se ostali vijećnici brzopleto složili. Zašto bi, pitam se, od generala Ante Gotovine bila tražena dozvola da odamo počasti generalu Anti Gotovini? Što ako general Ante Gotovina, zbog svoje prirođene skromnosti, osujeti vrijednu društvenu inicijativu i tako onemogući građanima da slave svoga sveca?

Ukoliko je pak namjera Gradskog vijeća da se generalu Gotovini ne oteža položaj uoči drugostupanjskog sudskog zasjedanja i donošenja konačnoga pravorijeka, bojim se da je riječ o gadnom nesporazumu: ako mu se drugostupanjskom presudom drastično smanji zatvorska kazna, ili čak bude oslobođen krivnje, neće li general Ante Gotovina – prema kriterijima što ih je nametnulo samo Gradsko vijeće – izgubiti kredite da ga se proglasi počasnim građaninom Splita? Vijeće bi se tako našlo u paradoksalnoj situaciji da slavi izabranog velikana i istovremeno podupire procese koji bi ga degradirali u našim očima i učinili manje važnim za zajednicu.

U svakom slučaju, radi se o opasnome brkanju pragme i principa, praktičnosti i ideala, profanog i svetog, a takvo djelovanje uvijek rezultira sumnjivim ishodima, i to, dakako, na štetu hrvatskog idealizma i državotvornih pregnuća. Načelno govoreći: Zašto bi jedan osuđeni ratni zločinac odlučivao o trgu našemu heroju?

Štovana gospođo Bečić,

budući da je odluka Gradskog vijeća praktički gotova stvar, pa građani iščekuju hitnu realizaciju, sada se treba koncentrirati na pitanje koji od postojećih gradskih trgova nazvati po generalu Anti Gotovini – jer neće biti vremena za čekanje da se izgradi neki novi – a da se time ne poremeti simbolička konfiguracija našeg zavičaja. Slobodan sam iznijeti Vam prijedlog da se u tu svrhu iskoristi trg pred ulazom u Crkvu sv. Frane, gdje je nekad bila smještena znamenita gradska fontana, a koji se danas službeno naziva Trg dr. Franje Tuđmana.

Argumenti za ovo rješenje su, mislim, očigledni: ako je general Ante Gotovina u Haagu fasovao 24 godine zatvora umjesto dr. Franje Tuđmana – koji je, kao što znate, u vrijeme suđenja bio mrtav – ako je dakle vojni zapovjednik zaradio kaznu koja je bila namijenjena bivšem predsjedniku države (ali ju je ovaj izbjegao bolešću i preranom smrću), nema ničega poštenijeg nego da preuzme i trg od njega.

Drugi razlog nešto je delikatniji i tiče se postupne humanizacije gradskoga simboličkog inventara. Sjetit ćete se, gospođo Bečić, da je u Splitu tijekom devedesetih godina postojala Ulica Mile Budaka – nazvana po ministru bogoštovlja fašističke NDH, autoru slavnog slogana „Bjež’te psine preko Drine“ – i da je ona šačica hulja i urbanih Jugoslavena iz Ferala na to svakoga tjedna upozoravala javnost, ali tek kada je mnogo godina kasnije Ulica Mile Budaka tiho nestala iz plana grada, a ista bila nazvana po nekom fratru, Splićane je prožeo neobjašnjiv osjećaj da su se riješili dijela nacističkog naslijeđa što im je vremenom počeo predstavljati teret, mada su ga isprva bili prihvatili otvorena srca.

Želim reći: proces defašizacije nazivlja trgova i ulica mora biti postepen i odmjeren, nikako povod za bezglavo srljanje, i valja ga rješavati strategijom step by step. Čak i kad bi sadašnja presuda generalu Anti Gotovini postala pravomoćna, on je u svakom slučaju neusporedivo manji zločinac od dr. Franje Tuđmana, tako da bi preimenovanje Trga dr. Franje Tuđmana u Trg Ante Gotovine predstavljalo značajan pomak. Vremenom, kroz nekih 200 ili 300 godina, moglo bi se dogoditi da spomenuti trg nosi naziv po nekome tko nije odgovoran ni za jedan zločin, što bi bilo zaista fascinantno postignuće. Dobro, vizija je pomalo utopijska, ali naše težnje, čini mi se, trebaju biti orijentirane u tom smjeru.

U međufazi, Trgom dr. Franje Tuđmana mogao bi se nazvati neki zgodan plato u Lori – gdje je za vrijeme rata, kao što Vam je poznato, postojao koncentracioni logor za gradske Srbe i ratne zarobljenike, pa su dotični tu bili maštovito mučeni i ubijani – a kasnije, ako sudska praksa delegira nove istaknute ličnosti, istoga preimenovati u Trg Mate Laušića. Sličan manevar – samo s kadrovima iz drugog zločinačkog ešalona, kao što su Gojko Šušak ili Jure Radić – vrijedilo bi primijeniti u kvartovima poput Spinuta i Blatina, gdje je ovdašnjim Srbima oteto na tisuće stanova, a da ne spominjem kako Glavni željeznički kolodvor – odakle su Splićani nakon „Oluje“ masovno odlazili u Knin da osiguraju zalihe bijele tehnike, umjetničkih slika i kućanskih aparata – naprosto vapi za nazivom koji će predstavljati nešto više od birokratske rutine.

Draga gospođo Bečić,

ohrabrujući Vas da ustrajete u svojim plemenitima naporima, izražavam nadu da ćemo zajedno dočekati dan kada će naš grad – iskazujući počasti najzaslužnijim pojedincima – nakon ratnih zločina dostojno obilježiti i one mirnodopske. U tom smislu srdačno pozdravite uvaženog brata. Ne sumnjam da će njegovo ime jednom biti zlatnim slovima upisano na turističkoj karti Splita. Makar, nije nužno službeno proglasiti Ulicu Željka Keruma da bi Splićani znali kako njome mogu stići jedino u pizdu materinu, a to je destinacija koja im se, zbog nekih razloga, izgleda najviše sviđa.

S osobitim štovanjem,

 Viktor Ivančić

Tagovi:
Viktor Ivančić
Autor/ica 26.4.2011. u 02:31