Pobačaj države

Izdvajamo

• Državne institucije dakle svjesno onemogućavaju Hrvaticama pravo na izbor i krše zakon o legalizaciji pobačaja donesen u Jugoslaviji još 1974., čime je ta zemlja postala jedna od tri zemlje svijeta čiji je Ustav sadržavao pravo na abortus, pa žene nisu morale riskirati zdravlje i život, odlazeći izvan države. Stoga je taj zahvat u Hrvatskoj samo tobože legalan, ali zapravo krajnje otežan, ograničen nizom prepreka u skladu s ideologijom Katoličke crkve, koja je 2013. kumovala i zabrani istospolnih brakova, dok su dvije godine kasnije Irci ozakonili to pravo pod vladom svoga premijera, deklariranog homseksualca, Lea Varadkara.

Povezani članci

• “Hrvatski fašizam pokazuje ružno lice i u inozemstvu”
• General Divjak : Ne može Josipović primiti nagradu od novine koja širi nacionalizam
• Zašto je glup?
• 10. Subversive Forum i Međunarodna konferencija: Europska ljevica protiv novog svjetskog (ne)reda
• Gospar – obelisk koji nosi ime Đela Jusića
• Heni Erceg: Sjevernokorejski sindrom

Uspjeli su zajedno – žene, muškarci, mladi, stari i, najvažnije, Vlada u Irskoj, i izborili ukidanje jednog diskriminatornog, konzervativnog zakona kojim je Katolička crkva desetljećima dokazivala svoj ogromni društveni utjecaj, istodobno skrivajući tajne o stotinama nesretne djece koju su u samostanskim odajama seksualno iskorištavali i uništavali isti ti irski svećenici. Građani Irske izašli su na referendum i većinskom odlukom dokinuli 8. amandman kojim se ženama branilo pravo na abortus, kao dio sustavnog, inkvizitorskog ponižavanja žene, pa je čak i u Ustavu zapisana njena uloga, to jest da ona „životom u kući podržava državu bez čega je nemoguće postići dobrobit“. Sada su Irkinje konačno „izašle iz kuće“, a referendum kojega je organizirala irska vlada pokazao je u kom se pravcu kreće današnja Irska, brojem stanovnika tako slična Hrvatskoj. Odlukom većine da se dokine zabrana pobačaja Irci su poručili da Katolička crkva više neće odlučivati o sudbini žena koje su od 1983., kada je donesen jedan od najrestriktivnijih zakona o pobačaju u Evropi, bile kriminalizirane i mogle zbog pobačaja dobiti kaznu i do 14 godina zatvora. Uglavnom, Irska je ustala protiv svoje ultrakonzervativne prošlosti, dok Hrvatska uporno korača unazad, pa dok su Irci i Irkinje, bez podjele na urbano i ruralno, izborili važno žensko pravo, u hrvatskim gradovima ultrakonzervativci marširaju u „Hodu za život“ i zahtjevaju zabranu pobačaja, a novim referendumom traže radikalno smanjivanje manjinskih prava.

I dok Irska gleda naprijed, Hrvatska glavinja u mraku klerikalizma, u ideologiji koja je s margine dopuzala do središta i postala društveno prihvatljivom, u Irskoj utjecaj crkve rapidno opada, u Hrvatskoj opasno raste, pa je ovdje pobačaj, iako legaliziran, zapravo u bolnicama skoro nedostupan zbog masovnog lječničkog „prigovora savjesti“. Državne institucije dakle svjesno onemogućavaju Hrvaticama pravo na izbor i krše zakon o legalizaciji pobačaja donesen u Jugoslaviji još 1974., čime je ta zemlja postala jedna od tri zemlje svijeta čiji je Ustav sadržavao pravo na abortus, pa žene nisu morale riskirati zdravlje i život, odlazeći izvan države. Stoga je taj zahvat u Hrvatskoj samo tobože legalan, ali zapravo krajnje otežan, ograničen nizom prepreka u skladu s ideologijom Katoličke crkve, koja je 2013. kumovala i zabrani istospolnih brakova, dok su dvije godine kasnije Irci ozakonili to pravo pod vladom svoga premijera, deklariranog homseksualca, Lea Varadkara.

Koji je rezultat referenduma nazvao kulminacijom tihe revolucije, uz poruku: „Poštujemo žene koje prave izbore i donose odluke“, a mi se retorički zapitali može li se uopće zamisliti da nešto i približno slično izjavi hrvatski premijer čiji ministri marširaju zajedno s katoličkim fundamentalistima, tražeći slabljenje ženskih, spolnih, manjinskih prava, to jest bazičnih vrijednosti sekularne demokracije.

Utoliko se Hrvatska savršeno uklapa u ideologiju istočnoevropskih zemalja u kojima desni fanatizam proteklih godina organizirano jača, suzbija dosegnuta ljudska prava, ne podnosi raspravu o identitetski drukčijima i konačno postaje sastavni dio političke platforme dobrog djela vladajuće elite. Ali hrvatski premijer nema, niti traži odgovor na desničarski „dugi marš kroz institucije“, iako je ono što on naziva marginalnim skupinama zapravo dobro umrežena istočnoevropska klerikalna sekta čija je ideologija danas prevladavajuća u hrvatskom društvu. I zato je onaj šestedestosmaški, ljevičarski, revolucionarni žar danas u državama istočne Evrope vidljiv isključivo u redovima nove i sve jače profašističke desnice, ili kako je nedavno, govoreći o zabrani pobačaja, utvrdio jedan od faktora hrvatskih ultrakonzervativaca: „Taj konzervativni pogled postaje normalna stvar i dio političkog mainstreama“. No nisu te brojne militantne udruge nikako hrvatski autohtoni, nego uvozni proizvod, čiji se vonj počeo intenzivirati čim su neke zapadne države priznale istospolne brakove, ali one danas žele mnogo više od samog ukidanja pobačaja i restrikcije manjinskih prava. Je li dakle riječ o međunarodnom, dobro organiziranom i izdašno financiranom pokretu koji je udario na temeljna ljudska prava? Sve u ime profašističkog očuvanja skučenih tradicijskih vrijednosti koje podrazumijevaju prezir prema svima drugih vjera i nacija, pa se u Hrvatskoj smatra politički korektnim policijsko pucanje na kombi pun migranata, pri čemu je teško ranjeno dvoje male djece.

Nije li zato atmosfera irske vedrine ono što mlade Hrvate sve više privlači u tu zemlju, dok za sobom ostavljaju mukli, ni od koga proglašeni rat čijeg pobjednika međutim nije teško naslutiti? Strategiju je nedavno precizirao jedan od viđenijih ovdašnjih klerofašista i savjetnik predsjednice Republike, govoreći o potrebi zabrana raznih civilizacijskih prava, naročito onoga na pobačaj: „Prvo treba senzibilizirati javnost, potom političare i napokon donijeti zakone!“ Antimanjinske, antimigracijske, možda i rasne… Orbanovske! A kada zastor padne i svjetla se konačno pogase, uzaludno će biti pitanje: kako je to bilo moguće?

Mladina