INFERNALIJE & SVINJARIJE VJEČNE FILISTERIJE

Izdvajamo

• Pobuna i gorki, no nadmoćni smijeh otpora i slobode nasuprot svakodnevici kiča i smrada, nasilja i beznađa, banalnosti i institucionaliziranog ropstva i neznanja. Prethodne riječi podjednako su važeće za sve stare i buduće tjeralice s likom i djelom Lucića, Ferala i Dine Mustafića. Uloga Žene Nives Ivanković lišena je, također, zazorne afektacije samodopadne primadone i vrstan je udio truda i čuda ove glumice u istinskom kazališnom mirakulu sjajne glumačke družbe fetivih Splićana.

Povezani članci

• ZAŠTO SAM PREKRŠIO VLASTITO PRAVILO
• Zdravstveni savjet Naše stranke: Solidarnost i odgovornost – jedini put u borbi protiv epidemije
• Istjerali su Tita iz Zagreba, ali ne i iz 25 gradova svijeta
• Božica Jelušić: KASUMOV SVIJET
• Spomenička psovka
• CHARLAMA SUBOTOM U 13: Art fight – Aleksandar Saša Bukvić, „Nešto kao retrospektiva“

Promicanje vrijednosti ostavštine Predraga Lucića i Ferala ne postiže se spomeničkom kanonizacijom niti teatralnom egzaltacijom pred kičerskim, ikonodulskim postamentom lika i djela. Tamo gdje je riječ o beskompromisnom, djelatnom moralu, nema mjesta pripuzništvu, naknadnoj pameti i filistarskom ritualu; epigonsku, četvrtpismenu imitaciju nekako ne doživljavamo kao razigranu erudiciju, ludičku imaginaciju i nezasitnu kreaciju.

Dramski ansambl HNK Split u utorak uvečer  17.04. u  Narodnom pozorištu u Sarajevu poklonio je prijestolničkoj publici bosanskohercegovačku praizvedbu predstave Aziz ili Svadba koja je spasila Zapad, prema dramskome uratku  Predraga Lucića te redateljskom  čitanju  Dina Mustafića.

PARKIRALIŠTE SUSAN SONTAG

Zgrada Narodnog pozorišta Sarajevo ostavlja otužan dojam zaboravljenoga provincijskog muzeja. Nigdje niti traga od nasilnog glamouriziranja u kičerske esdeaovske dane Sarajevo film festivala.  Svakodnevica je  ovdje  zasićena  porugom  i  groteskom i  bez isplažene  jezičine  SFF  crvenog  tepiha na  tijesnoj betonskoj četvorini, pompezno  nazvanoj Pozorišni trg Susan Sontag; velebni  je  trg  ovodobnim  Sarajlijama – parkiralište.

ĐIR MALOGRAĐANA

Rasprodane  ulaznice  za  Lucićeva  Aziza  i uobičajeni prosjek i presjek preostala Sarajeva: u prvim redovima gledališta nagurala se elita prigodno odjevena za stranačke koride i kavanske  derneke, koncerte  Lukasa,  Merlina ili Hanke Paldum  te teško probavljive kazališne fancy događaje. U sat i pol predstave, bogatunska fauna jedva da diže pogled s mobitelčina dimenzija  laptopa, upečatljivih  fizionomija  ozarenih  sablasnim  svjetlima  zaslona.

Tu su i ljuti  protivnici  ove  turboelite: fauna prave sarajevske raje, poznate i kao fina gradska raja; neustrašivi revolucionari na frontama društvenih mreža; citatolozi nikad pročitane  Filosofije palanke; karijerni pripuzi i podrepne muhe u javnosti, istodobno fajterski feralovci između četiri kućna zida; beskompromisni kišovci, kojima je  po-etika  Danila Kiša– (bes)mislena imenica.

Pored njih, pristigla je i šačica izumirućih i vremenu neprimjerenih ovisnika o kulturnim događanjima, nalik  čudnovatim pripadnicima neke egzotične sljedbe te utješno velik broj studentica i studenata- ovi potonji,  čudnovati em studentarija, jedini neusiljeno i pravovremeno reagiraju na izvedbu glumačke družbe HNK Split. Pred samu predstavu, publika je zaglušujućim pljeskom odala počast  Predragu Duji Luciću. Najviše se u gledalištu isticala stanovita, vidno zapjenjena spodoba: sve bjesomučno aplaudirajući, na noge lagane skočio je  Malograđanin  Veliki,  javnosti poznat i kao Hrabro Srce, autor nadaleko (pre)poznata otkazivanja – pod pritiskom  katoličko-muslimanskih sarajevskih talibana- predstave Naše nasilje i vaše nasilje redatelja Olivera Frljića.

Teško se suzdržavajući od izbezumljena oduševljenja ovim unikatnim primjerkom sarajevskog „feralovca“, podsjetimo se kako je otkazivanje Frljićeve predstave komentirala bh. redateljica Jasmila Žbanić: MESS nije smio otkazati predstavu… Dolazili smo na MESS pod granatama i snajperima, uz svakodnevno upozorenje da ćemo biti istrijebljeni… Koga se sad bojimo? Smatram da direktor MESS-a, kao i Upravni odbor, moraju odmah dati ostavku… MESS je iznevjerio  istinu, slobodu i umjetnost.

Malograđanin  Veliki, hvala  na  pitanju, nikada  nije  podnio ostavku. Na ovu predstavu prije predstave, ovaj đir malograđana, ovu oporu i gorku commediu brechtianu sarajevsku, ovdje spuštamo zavjesu, uz  tek jednu napomenu. Promicanje vrijednosti ostavštine Predraga Lucića i Ferala  ne  postiže  se spomeničkom  kanonizacijom  niti  teatralnom  egzaltacijom  pred  kičerskim, ikonodulskim  postamentom lika i djela. Tamo gdje je riječ o beskompromisnom, djelatnom moralu, nema mjesta pripuzništvu, naknadnoj pameti i filistarskom ritualu;  epigonsku, četvrtpismenu  imitaciju  nekako ne doživljavamo kao  erudiciju, ludičku imaginaciju i nezasitnu kreaciju.

BRECHT U NOĆI – LUCIĆ IN TENEBRIS

Aziz ili  Svadba koja je spasila  Zapad jedina je, nažalost, drama nezaobilaznoga i osebujnog hrvatskoga, jugoslavenskog i postjugoslavenskoga spisatelja, publicista, kolumnista, satiričara i  parodičara  Predraga  Lucića.

O  Predragu Luciću i njegovu  djelu – danas to nevoljko prihvaćaju i najzagriženiji mrzitelji Lucića i Ferala! – pisat  će se temeljito  i ozbiljno i u vremenima kada mnogih od  nas već dugo neće biti. Njegov  je  Aziz jednočinka u petnaest prizora, distopijski igrokaz ovdje i sad, ali i Lucićeva autorski samosvojna korespondencija i polemika, izmaknuta od privremenog i vremenitog, ne samo s Brechtom,  već  i  s  Melchingerom,  Piscatorom, Boalom, Brookom.

Naglasak je ipak na Brechtu. Kao što je, u pomračenim danima poslije Prvoga svjetskog rata, Brecht junacima svojih postapokaliptičnih drama Bubnjevi u noći i Pir malograđana podario mučnu  besmrtnost, skoro stoljeće kasnije Lucić  te  iste  junake reinkarnira u Azizu.

Premda u Lucića uvjetno i karikaturalno imenovani, oni ostaju bezimene utvare, obesmišljene i svedene na ljušture društvenih, bioloških i scenskih (dis)funkcija; koje kao  uživaju  na  svadbenom piru, paradi  pijanstva i kiča;  u  vrištećem  sjaju  malograđanske  pomjerenosti, zombijske  potrošačke  anomije. U začaranoj šumi zaslona, u kaljuži  ekranizacije i kretenizacije od  reklamnih i  news trivijalija,  traje  hinjeno  slavlje braka,  obitelji,  života, budućnosti; lažnjak filistarskoga svadbenog pira. Kad se umjesto naručena stripera – soft porn & low price nadomjestka ishlapjelu  erosu- pojavi  Stranac,  Tamnoputi,  Uljez,  Marokaner,  Arapljanin, Terorist, Ubojica  i  Suicidar,  filistarsko pirovanje postaje rasističko divljanje i ksenofobno orgijanje. Eksplozivno punjenje paranoje  u  glavama svatova koji  su spasili  Zapad u polugolome neznancu vidi  fanatična bombaša-samoubojicu, opasana samo prividno nevidljivim paklenim strojevima.

Nakon  poziva u pomoć svadbenika ugroženih vlastitim strahom, stiže interventna trojka mudraca: Gašpar, Melkior i Baltazar. No, umjesto novozavjetna tri mudraca i kralja, dolaze tri novodobna žbirovska malja; namjesto vidjelaca i epifanije, to su tri režimska mislioca politički korektno upakirane ksenofobije i policijske litanije. Tek  pred  kraj  ove  priče  bez  kraja doznajemo  da  se tihi, nesigurni i zbunjeni stranac zove Aziz, imena koje na arapskom znači moć:  „…moć  nije  isto  što i strah. Moć  koja strahuje – poručuje nam Aziz – je  strah  koji  je slučajno moćan. I već  sutra neće biti.“ Azizov je djed davno u marokanskom Tangeru susreo američkog neznanca, Gospodina Skitnicu. Skitnica je stajao na ulici  i na djedov upit što čeka na ulici  Tangera, lakonski  je odgovorio „Ništa.“ I dodao: „Stajati  na ulici i ništa ne čekati znači moć.“  Toga je dana djed odlučio da će njegov najstariji unuk dobiti ime Moć-Aziz  te da će ga učiti kako se stoji na lici ne  čekajući  ništa.

Baš ništa. Lucićeva drama i Mustafićeva predstava završavaju Azizovim samoubojstvom – eksploziv niti paklenski stroj nećemo, naravno, vidjeti – svadbeni stol sa  svim slavljenicima i uzvanicima  biva ograđen policijskom vrpcom za označavanje mjesta zločina. Očevid, prelazeći granice svjetova, vrše anđeo Gabrijel i melek  Džibril – i u onostranom udvojeni, premda se radi o jednom  nebesniku abrahamskog,  judeo-kršćansko-islamskog učenja – kupeći  u vreću  samo  Azizove ostatke;  što je  bilo  sa svadbom  koja  je spasila  Zapad?

Svijet Brechtovih  Bubnjeva u noći  kondenzirano nam nudi rečenica iz ovoga postratnog – Lucić ga je zvao  „PTSP kazališni komad!- igrokaza: „Prestar je svijet za bolja vremena, a nebo, dragi moji, već iznajmljeno.“ Deziluzionist i buntovnik koji  je  srušio  despotsku, očinsku  figuru  Aristotelovu,  sumornu  priču  Pir malograđana završava  sladostrasnom  ljubavnom  agonijom Mladoženje i Nevjeste, kojih strast istodobno zvuči i kao samrtnički hropac. Unatoč tomu, Brecht  uvijek  iznova upućuje poziv  i  izazov,  psovku i krik- kao  pravo  na san, utopiju, revoluciju.  Stoga  je  Ernst Bloch u  mračnim, agonijskim  svjetovima  Brechtova  epskog  teatra uistinu i  mogao  prepoznati odbljeske utopije.

U  Prologu  Aziza,  koji  izgovara  Luda,  objavljuje  nam  se  da   „… Kraj  svijeta  do u beskraj  se  nastavlja“ . Dakako,  to  za  vrle  gledatelje  predstave  ne  važi – cinična je Luda-  jer njihov svijet  nije svijet Pira malograđana. (Ovdje  Lucić nedvojbeno  aludira  i  na  znani  izričaj  Jonathana  Swifta  o satiri:  Satira  je  zrcalo  u  kojemu  gledatelji  otkrivaju  lice  društva, ali  ne  i  svoje  lice.)

Iznajmljeno  nebo  iz  Bubnjeva u noći, ispražnjeno od Boga, bogova i anđela, u Azizu je napučeno videozidovima, zaslonima – u svijetu koji više ne poznaje niti prepoznaje nijednu božansku  i/ili  ljudsku okomicu. To je  svijet u kojemu još samo  drolje  sanjaju,  Bog  je  načinjen  od ljudskog  straha – svijet  bez  snova,  nade, obzora,  izlaza,  čak  i bez  Beckettovih  Vladimira  i  Estragona  čije iščekivanje  Nekoga  ili  Nečega  ukazuje  na  preostatke  ljudskoga.  U Svadbi koja je spasila Zapad nitko više  ne očekuje  ništa,  jer  Ništa  je već  tu:  budućnost (distopijska) je ovdje – da  pozajmimo  naslov  studije  Srećka  Horvata  o distopijskome filmu. I  sama  scenska  kompozicija svadbenog pira u Azizu kao da je podsjet  na svadbu u  Kani  Galilejskoj  ili  Posljednju  večeru:  ali voda se neće pretvoriti u vino, umjesto otajstva euharistije živi se prostaštvo dehumanizacije, blasfemije i travestije. Nema Spasitelja, Izbavitelja, Učitelja. Ovo je svijet potvrđena  Kafkinoga  proročanstva;  Mesija  će  doći  dan  poslije  spasenja  svijeta,  kad  svijeta  niti  spasenja  više  ne  bude.  Aziz  je  tamnoput  poput  Isusa: nijedan  od  njih u ovom  svijetu ne  može biti  shvaćen niti prihvaćen.  Jer  u  ovomu  svijetu  nitko se  više  ne  sjeća  drevne, arhajske  mudrosti  koja  veli  da  je neznani i nezvani  Drugi- Gost zapravo zakrinkana božanskost koja poziva na  susret  s  božanskim u nama.

Zapad je srušio svoje Panteone, zatrpao sjećanja na Eden, izgubio  smjerokaze  za  Novi Jeruzalem. Gdje  su  Istina, Dobro i  Ljepota?  Kako, u  neznanju  i  samomržnji, ljubiti  bližnjega svoga kao samoga sebe?

Od  Periklove  demokracije – vrijedne  za  nas, deficijentne  za Drugog:  žene, djecu, robove – do danas, što se točno promijenilo? Je li naša konstanta, nepromjenjiva paradigma, upravo  arhetip  odnosa prema Drugom, odnos Kaina  prema  Abelu?  Drugi kojega volimo mrziti: Crnac, Židov, Arapin, Azijat, Hispanoamerikanac, Crvenokožac, Rom, Žena, Srbin, Bošnjak, Hrvat, LGBTIQ  osoba,  stari, siromašni, bolesni. Drugi i stoga- drukčiji, drugotni, drugorazredni, niževrijedni –  bezvrijedni?

Industrija  straha, o kojoj  nam  govori  Lucić,  tek  je  još  jedna  robna  marka hiperkonzumerizma: potrošač na beskonačnoj vrpci potrošnje na kraju biva sam potrošen;  strah od Drugoga, kojim se nezasitno hranimo, na koncu  će progutati nas same.

Ali, nije  li  uz  ratišta križa  i polumjeseca,  prekovanih  u  mačeve  i sablje,  postojao  i  Franjo  iz Asiza, koji  goloruk i bosonog nudi Sultanu agape, bezuvjetnu i božansku Ljubav, usred krvave vojne?  Kako  smo  i zašto od Asiza i agape došli do Aziza,  straha i mržnje?

I nije  li se devet desetljeća poslije grozomornih križarskih pohoda 1099., o  kojima su s gnušanjem najviše pisali kršćanski kroničari, pojavio muslimanski vojskovođa Saladin? Njegovu  milosrđu  i sućutnosti  divili  su se  i njegovo  ime  sačuvali  u predaji  i  djelima  Rikard Lavlje  Srce, Lessing (Nathan  Mudri), Walter Scott  (Talisman), Dante (Božanstvena komedija).

Nema nevinih u povijesti, veli  nam davna Hegelova misao. No, makar i u povremenim proplamsajima lucićevski crnohumornog smijeha, njegova  nam paklenska distopijska alegorija poručuje da se u distopiji  ne može  i ne smije  živjeti. Ne želimo  li  u  konačnu propast odvesti  sebe i ovaj svijet, iznova nam valja učiti sanjati, krenuti  u potragu  za  snovima  i  utopijama.  U novoj  potrazi, konačno, s  dobro naučenom  lekcijom  poraza, pogrešaka i promašaja – poradi  kojih  su, do danas,  svi ljudski utopijski  snovi skončavali  u  distopijskim  košmarima.

Bespuća straha od Drugog trebalo bi zamijeniti etikom  Drugog, na  tragu  trajno  vrijednog  mišljenja Emanuela Levinasa. Etički  otpor, prema Levinasu, suprotstavlja se nasilju, strahu,  smrti  i  ništavilu  kroz  odgovornost  za  Drugog. Drugi  nam  se  poklanja,  on  nam  je dar  – na  vrijednost  kojega  jedino  ispravno  odgovaramo  kroz  sebedarje  Drugome. Drugi  nam  nije  strah,  stranac  i  neznanac – Drugi  je  naš  sugovornik  i  naš  bližnji.  Život  i  cjelokupno  djelo,  baš  kao  i Aziz   ili  Svadba  koja  je  spasila  Zapad,  plemenitoga  sanjara  Predraga  Lucića,  doslovce  svjedoče  upravo  takvu  etiku  i  poetiku – u  ime  Drugoga  i jedne  nove,  moguće,  drukčije   zbilje  i budućnosti.

MIRAKUL  FETIVIH  SPLIĆANA

Dramaturginja Željka Udovičić-Pleština  i  redatelj Dino Mustafić  suvereno i  dojmljivo  su  nam  predočili  filistarsku  grotesku  u predstavi  žestokoga, na  trenutke  furioznog  ritma, uz glazbu Tamare  Obrovac, kao nepogrešiv soundtrack unakažena, paranoidnog, do skrajnosti obesmišljenog, malograđanskog svijeta. Kostimografija Lejle Hodžić je poput ironične ilustracije  upućenosti famoznih  (po)modnih gurua – koji znadu što se nosi u ovoj  sezoni  (filistarskog) Pakla. Kostimografsku pogođenost  savršeno  je  svjedočio  out  look  stanovitog  dijela  gledateljstva  u  sarajevskom  Narodnom  pozorištu. Scenografija Dragutina Broza  i koreografija  Gjergija  Pervazija, stožerna  izvanglumačka točka predstave, u ostvarenoj sinergiji s video art dionicom  Rina Barbira, songove  Ane Šabašov, svjetlo Zorana Mihanovića i Siniše Jakovčića te zvuk Tomislava Luetića, stvorili  su vjerodostojno i simbolički komplementarno okružje izvrsnoj  glumačkoj  izvedbi.

Kroz  delirij  i  histeriju, košmare  i  infernalije  svadbe  koja  je spasila  Zapad,  virtuozno  su nas  vodili: Jean  Pierre  Tischler, Mladoženja (Stipe Radoja), Geneviev  Genf, Nevjesta (Katarina Romac), Waldemar de Credence, Nevjestin Otac (Nikola Ivošević), Bernardette, Nevjestina Sestra (Monica Vuco), Hildegard de Foie Gras, Mladoženjina Majka (Tajana Jovanović), Ottmar Sarabande, Mladoženjin Prijatelj (Marjan Nejašmić Banić), Madleiene Bierbrau, Supružnica (Nives Ivanković), Giscard Bierbrau, Supružnik (Nenad Srdelić), George Tzara, Mladić (Davor Pavić),  Aziz, Neznanac (Nikša Arčanin), Tri mudraca: Baltazar (Vicko Bilandžić), Gašpar (Ivo Perkušić), Melkior (Ivan Baranović), anđeo Gabrijel (Zdeslav Čotić) i melek Džibril (Mia Čotić).

Izvedba ove glumačke družbe nema niti jedne slabe točke – u cijelosti je bez šmiranja i mehaničke, zanatske rutine. U svemu natprosječna glumačka skupina uvjerljivo emanira energiju visokog intenziteta, u međusobnim poticajima i solo-dionicama donoseći na scenu nepodnošljivo beznađe malograđanske hipokrizije, predrasuda, laži, ispraznosti.

Tako visoko podignuta letvica svake pojedinačne glumačke kreacije utoliko težim i manje vjerojatnim čini korak dalje. To ipak uspijeva u snažnoj i potresnoj tjelesnoj ekspresiji izopćenosti, osamljenosti, izgubljenosti i očaja Nikše Arčanina kao Aziza, unaprijed osuđenog bez krivnje, kažnjenog za nepočinjeno. Nikola Srdelić izvrsno iznosi upečatljiv portret Muža, rezigniranog utopljenika u filistarskoj žabokrečini, čija su posljednja obrana alkohol i necenzurirani cinizam. Njegova Žena još je jedna u nizu maestralnih kreacija Nives Ivanković- glumice o kojoj  hrvatska i regionalna kritika uvijek iznova i s pravom imaju reći samo najbolje. Nekomu tko Nives Ivanković nije gledao na pozornici, teško je predočiti upravo tankoćutnu diskretnost njezine gestualnosti, mimike i scenskog pokreta te predominantnu snagu i zaokruženost izražaja koji iz takve, prefinjene diskrecije nastaje. Ocvala Žena, na pragu starosti, koja sve poraze i izgubljene iluzije kompenzira kokainskim lajnama i  labuđim pjevom promiskuitetnog libida, istodobno do smrti brani ulogu visokomoralne dame društva čiji stupovi počivaju  na neznanju, fanatizmu, isključivosti, stereotipima, dvoličnosti. Uloga Žene Nives Ivanković lišena je, također, zazorne afektacije samodopadne primadone i vrstan je udio truda i čuda ove glumice u istinskom kazališnom mirakulu sjajne glumačke družbe fetivih Splićana.

KAKO JE MUSTAFIĆ PROČITAO LUCIĆA?

Pitanje iz međunaslova možemo i dramatično promijeniti: kako je Lucić pročitao Mustafića?

Dakle -kako? Kako god! Pitanje i dalje ostaje retoričko, jer se radilo o obostranom čitanju na prvi pogled. Angažiranost koja ne radi kompromise, osamljenost usred predatorskih čopora. Neutaživo, henryjamesovsko ludilo umjetnosti u tami globalnog kapitala i ultradesničarskog, postjugoslavenskoga  tribalnog  barbarizma. Nepokorenost duha koji opsesionatno traži zemljovide  utopije, svjetove igre i sna, nadilaženje smrti i svakovrsnih gladi i tmina. Pobuna i gorki, no nadmoćni smijeh otpora i slobode  nasuprot svakodnevici  kiča i smrada, nasilja i beznađa, banalnosti  i institucionaliziranog  ropstva i neznanja. Prethodne rečenice podjednako su važeće za sve stare i buduće tjeralice s likom i djelom Lucića, Ferala i Mustafića. Istovjetnost  svjetonazora, srodnost  senzibiliteta, nesklonost  uhljebljivanju i služenju višim ciljevima i niskim strastima, sretno je i razumljivo zbližila Mustafića, Lucića i HNK Split. Zajedno su, međutim, plesali tek jedno, prošlo Splitsko ljeto. No, bez Lucića, nastavljaju  s  Lucićem.

Otvorenost Lucićeva teksta i Mustafićeva redateljskog rukopisa, funkcioniranje na istoj valnoj duljini Dina i splitskih glumaca, bogatstvo Lucićeve ostavštine koja tek čeka na dramaturške prilagodbe, jamče nastavak  ove  priče.