Vjernici i nevjernici (filozofija i praksa)

Povezani članci

• Radnici Krivaje odblokirali put i dali Vladi rok od 48 sati
• Ivica Puljak o rezultatima PISA istraživanja: “Zbog ovoga bih proglasio Dan žalosti”
• Ako je suditi po vjerskim objektima koji su nikli u našoj zemlji “bogovi” su nam ružni i silni
• O antisemitizmu
• Prof.Dr. Edin Pobrić: Zbog čega podržavam “Povorku ponosa”!?
• Antifašizam je način života, kako ćeš se odnositi prema drugima. Stvar je jednostavna – ILI ĆEŠ MRZITI, ILI NEĆEŠ

Diskusija o vjeri i vjernicima, ateistima i agnosticima, filozofiji života i smrti su skoro uvijek pune žara a često i netrpeljivosti. Za ljude koji nisu imali prilike niti mogućnosti pročitati odgovarajuću literaturu teško je govoriti o mišljenjima Tome Akvinskog, Augustina, Kanta, Nietzschea, francuskih enciklopedista, Marxa… Neke stvari su toliko komplikovane  da ih običan čovjek i ne razumije.

Piše: Ešref Zaimbegović

Treba priznati da su mnogi veliki mislioci, naučnici i političari bili vjernici ali takođe veliki broj su bili i ateisti. Zastupnici vjerničke strane nabrajaju u grupi  vjernika one mislioce, naučnike, državnike o kojima  bi većina ljudi trebali imati pozitivnu mišljenje, a u grupi  nevjernike one koji bi mogli biti ocjenjeni kao diktatori, masovni ubice, itd. Svjesno ne navode da su u prvoj grupi bili i oni koji su istrijebili Maje, Inke, sjevernoameričke Indijance, pobili milione Jevreja, pobili u ime svoje vjere stotine hiljada ljudi druge vjere.  Vjernik je bio i poznati persijski ljekar, matematičar, astronom  i mislilac iz 11. stoljeća Husain  ibn Sina ( u Evropi poznat pod imenom Avicena), ali je vjernik bio i Osama bin Ladin i njegovi privrženici.

Sama riječ VJERA  objašnjava da je čovjek samo svojim vjerovanjem ubjeđen u egzistenciju Boga. Agnostici kažu da ne postoje materijalni dokazi o postojanju Boga. Protivnici međutim kažu da ne postoje niti dokazi protiv postojanja Boga. Poznati češki autor i moderator Jan Kraus ( i sam vjernik) kaže: „ Kada bi postojali momentalni dokazi o postojanju Boga onda bi u njega najednom servilno svi vjerovali, zato što bi špekulativno razmišljali o svojoj daljoj budućnosti. Da bi je imali osiguranu. A takav Bog ne bi imao vrijednost“. Citati Krausa u ovome prilogu su iz njegovog intevjua u češkom dnevniku „ Gospodarske novine“ ( „Hospodarsky noviny“) od 25.11.2005.g.

Čovjek treba sam da odluči o tome vjerovati ili ne. Meni (praktikujućem agnostiku) je ostalo u sjećanju mišljenje Wernera von Brauna koje je iznio  u svojoj autobiografiji koju sam čitao kao učenik srednje škole.

Redaktor te knjige ga je upitao, kako to da on koji je izmislio rakete, šalje ljude u svemir i pripada među najveće astrofizičare u svijetu ipak redovito ide u crkvu. On je odgovorio (parafraziram pošto sam to davno čitao) da mu njegova saznanja ukazuju na visoku razinu organizacije i funkcionisanja univerzuma za što on nema objašnjenje i zbog toga vjeruje da nad nama postoji veća sila koja je to mogla stvoriti.

Biti nevjernik a ponašati se kako knjiga traži

Mnogi ljudi vjeruju u zagrobni život, u „ sudnji dan“ (kijametski dan, das jungste Gericht, the Last Judgement) kada ce ustati svi mrtvi, biti suđeni  za svoje grijehe i određivaće se ko će u raj a ko u pakao. Prema tome vjerovanju vjernici su predodređeni za raj a nevjernici skoro sigurni u pakao.

Sjedio sam za večerom u jednom praškom hotelu sa gospodinom Nickom, mojim starijim kolegom, financijerom iz Aachena,grada Karla Velikog, u čijoj katedrali su se 600 stotina godina krunisli franački  kraljevi. On mi kaže da je prakticirajući vjernik (katolik), da mu je to familijarna tradicija i da kad u nekom gradu ostaje duže traži božiju kuću da bi ponekad otišao na bogoslužbu. Ja gospodinu Nicku kažem da sam agnostik, sa bosanskim muslimanskim korjenima. Te konstatacije ne utiču na našu bogatu konverzaciju o poslu, finacijama, istoriji, tradicuji, religiji, filozofiji života, obitelji.

U jednom momentu pitam mog prijatelja: „Po muslimanskom vjerovanju i pravilima nevjernik se u poslednjim trenucima života može okrenuti na vjeru („doći tobe“- kako se kaže u Bosni). Time si kao vjernik obezbjeđuje put u raj. Ja kao agnostik takvu šansu nemam. Ali u ovom životu ja se ponašam tako  kako Koran, ali i druge svete knjige od čovjeka traže: poštujem i pomažem svoju majku, pomažem svoju obitelj i rodbinu, odgajam ispravno svoju djecu i pomažem im, ne lažem, ne varam svoju suprugu, korektan sam prema svojim prijateljima i poslovnim partnerima, nikad u životu nisam krao, nisam ubio, pomažem siromašnim. Ako bude sudnji dan kuda će poslati mene?”

A moj prijatelj Nick, gospodin „oberste Klasse“ , vjernik i intelektualac  mi kaže: „ Nije bitno kako se izjašnjavate, bitno je šta radite. Vaše ponašanje je od najviše moralne vrijednosti. Ako bude sudnji dan vi biste morali u raj, gospodine Zaimbegović“.

Kasnije sam se sjetio aforizma jednog ruskog satiričara (ime sam znao ali zaboravio jer sam to čitao prije četrdeset godina): „ U raju jeste dobra klima, ali u paklu je bolje društvo“.

Grijeh i kazna

U doba velikih tragedija, ratova, kataklizmi mnogi vjernici kažu:„ Zašto je to dragi Bog dopustio?“ Odgovor od viših religijskih instanci u pravilu glasi: „Zato što smo bili slabi vjernici“. Time se opravdava nečinjenje neba, a povećava pritisak na još silniju privrženost vjeri a time vrlo često i pripadajućoj crkvi.

Je li to uvijek tako? pita se čovjek.

U netom proteklom ratu bošnjačko stanovništvo je najveće žrtve imalo u tradicionalno vrlo religioznim područjima.

U srpskom logoru u Šamcu sam bio zajedno sa fra Jozom Puškaricem, franjevcem, divnim čovjekom. Bio je teško maltretiran i udaran. Iako slabaša tjelom podnosio je sve to stoički.

Ako sam ja ispaštao kao nevjernik, za fra Jozu ne bih rekao da je slab vjernik. Ili je bio stavljen na kušnju?

Naš pripovjedač Dario Džamonja u svojoj pripovjedci „ Ničeanac“ (iz posmrtno objavljene zbirke „Priče“) govoreći o svome prijemnom ispitu na fakultet i diskusiji sa profesorom o Nitscheu kaže:“ Ja sam ostao „ničeanac“ i još više se slažem s njim da je „Bog mrtav“. Čak sam ga i nadogradio, jer ja znam kad i gdje je „umro“. U toku rata, u Bosni.“

A Jan Kraus u gore navedenom intervjuu na pitanje o svome porijeklu kaže:“ Odrastao sam u porodici u kojoj je majka bila uzorna i bogobojazna  katolkinja, a otac je na drugoj strani govorio, da je Boga uvrstio među ratne zločince. Za to je imao veoma jednostavan argument – boravak u koncentracionom logoru. Uvijek je naglašavao: Zar Njemu to nije smetalo?!“

Vjera i praktična korist

Moramo priznati da je za vrijeme bivše Jugoslavije praktikujućem vjerniku bilo skoro nemoguće doći  na visoku političku ili  privrednu funkciju. Posebno teško je to bilo u Bosni i Hercegovini.

Danas situacija nije međutim mnogo drugačija. Iz diktature smo se dostali u demokratiju, ali ta demokratija, iako se izjašnjava kao sekularna, je u principu okrenuta protiv ateista i agnostika.

Nažalost, mnogi ljudi koji su za socijalizma bili ateisti sada iz interesa postaju ili se izdaju za velike vjernike. Priznajem one koji su „došli tobe“, što znači da su stvarno okrenuli svoje unutrašnja osjećanja i postali vjernici. Lično mislim da je to manjina. Mnogi bivši članovi komiteta su sada u prvim redovima u crkvama i na džumama u djamijama.

Moj prijatelj Franc, Slovenac iz Kočevja (agnostik kao i ja) mi priča prije desetak godina: “Moja majka je veliki vjernik. Odlazak nedjeljom u crkvu je za nju uvijek bila svečanost.

Tamo je uvijek išla  sa velikom radošču. Prije par godina sam primjetio da nešto nije u redu. Majka se tomu ne veseli kao prije. Kad sam pitao:“Šta je?“ rekla mi je: „ Franc, uvijek sam imala mjesto u prvim klupama. Sad toga mjesta nemam. Tamo sad sjede oni koji su prije bili sa tobom u komunistima.“

A ponovo Kraus : „Vjera je nešto individualno i diskretno. U crkvama sam susreo veliki broj podvodnika i lažova, koji su tamo klečali svake nedjelje, dok im se nisu napravile rupe na koljenima.“

Moja vjera je najbolja

Velike probleme u Bosni i Hercegovini pravi i podcjenjivanje drugih vjera od strane jedne vjere. Podcjenjivanje i nipodaštavanje  „mješanih brakova“ i djece iz tih brakova čine sve tri konfesije. Ateisti se stavljaju na poziciju bezbožnih izroda, a bivši reis efendija Dr.Ceric (ali i drugi crkveni velikodostojnici) kaže da bez vjere nema morala. Ja, „nemoralni agnostik“ bih sa svakim pravim vjernikom o tome prodiskutovao i rado sa svakim usporedio.

Na kraju još jednom citiram Krausa: „ Ja sam židov po ocu, a hriščanin po majci. Ali ja sam također Čeh i Evropljanin. A to sve hoću da budem. Uvijek kažem da sam za bigotne  hrišćane židov, a za ortodoksne židove hriščanin. Neću da budem samo na jednoj strani. Meni je odbojno kad neko tvrdi da drugi vjeruju  pogrešno. Uvijek mi je bilo antipatično pripadati samo jednoj grupi a biti protiv drugih. U tome je dio moga ličnog ekumenizma“.

A ekumenski u prvobitnom značenju te riječi jeste: „opšti, koji se tiče svih ljudi na svijetu“.