Sjećanje na genija: Mostar kojem je do Mostara stalo neće zaboraviti prijatelja Predraga Lucića

Učio nas je Predrag hrabrosti i podržavao naše hrabrosti.

Smijao se grohotom u lice silnicima, vladarima koji su htjeli biti gospodari naših zlih sudbina, rugao se njihovim bijelim i crnim uniformama i generalskim epoletama. Rugao se „vizetovima“ naših koljačkih ratova, doktorima „bespuća povijesne zbiljnosti“, njihovim klaunovima, lakejima i slugama, duhovnim pastirima naših zabludjelih duša, do lakata zakrvavljenih čobanim naših nacionalnih krda predanim izvođačima radova „razmjene stanovništva“, dobrovoljcima na odgovornom poslu „etničkog čišćenja“, uglednim profesorima mržnje, akademicim otimačine, domoljubnim lopovima iz viših nacionalnih interesa, slavnim redateljima pokolja, glavnim glumcima u našim krvavim tragedijama, pjesnicima u službi naših krmeljavih nacionalnih buđenja i piscima naših lažnih nacionalnih historija i naših stvarnih nacionalnih histerija.

Predrag je bio novinar (i više od toga), satiričar (i više od toga), pisac (i više od toga) i naš prijatelj (najviše od svega). Bio je prijatelj i onima koji ga nisu poznavali, i onima koji za njega nikada nisu čuli, niti su kad čitali nešto njegovo. Bio je na njihvoj strani, a protiv onih na čijoj strani nikad nije htio biti. Pitanje izbora pravih neprijatelj je oduvijek pitanje dobrog ukusa i tu Predrag nikada nije griješio.

Nepogrešivo je birao neprijateljei nijedan od njih nije uspio zagušiti njegov grleni, prkosni smijeh. Njegovo drsko ruganje njihovoj prostoj sili i neograničenoj moći.

Predrag Lucić volio je ovaj grad, ovaj Mostar. I ovakav Mostar. Branio ga i od najcrnjih aveti i uvijek bio na strani ovog grada. Ovdje bio i dragi gost i dobar domaćin. Zato ga se Mostar sjeća, barem ovaj Mostar kojem je do Mostara stalo.

Neka Predragov osmjeh pođe u ovu hladnu noć s vama i neka vas dugo grije”, bile su riječi Nedžada Maksumića Maksija uz zvuke Adio trafikonte na večeri posvećenoj Predragu Luciću u Mostaru.”

Amer Bahtijar je poručio da mu nije želja govoriti o mrtvom prijatelju, već o živom pjesniku. Prisjetio se nekih zajedničkih trenutaka sa Lucićem, tvrdeći da je bio čovjek čijoj su se satiri divili svi.

– Njegova satira bila je toliko dobra da je kod ljudi budila zavist. Predrag je također bio čudesno dobar čovjek, nježan, nije bio sujetan… Nikada nisam sreo nekoga ko je toliko volio BiH. A sjećate li se kako mu je BiH vratila? Bošnjački nacionalisti optužili su ga da ismijava žrtvu… Kada je odlazio, molio nas je da se ne umorimo, podsjećajući nas da fašisti zaslužuju dostojnog protivnika, rekao je Bahtijar.

Alija Behram je sugrađane upozorio da su žitelji grada koji brzo zaboravlja i slabo pamti. Podsjetio je na sraman odnos Gradske uprave prema velikom Predragu Matvejeviću, nakon čije se smrti Grad Mostar nije udostojio organizovati komemorativnu večer.

– To smo uradili mi u Centru za mir i multietničku saradnju. I ponovo ćemo…Centar za mir je zbog svega što je bio Predraga Lucića upisao u zlatnu knjigu memorije… Stari most smo osvijetlili i efektima donijeli njegov lik na prelijepom luku, jer je to bio naš dug prema njemu. Volio je Mostar, a posebno je žalio zbog sudara tako lijepog grada sa primitivnim politikama, podsjetio je Behram.

Filmski i pozorišni reditelj Dino Mustafić prisjetio se predstave koju je radio na Lucićev tekst neposredno pred njegovu smrt. Bio je to tekst koji je u Hrvatskoj apsurdno zabranjivan, a koji je na kraju sudbinski čekao Mustafića. Opisao je i neke trenutke sa generalne probe pred koju je Mustafić, kaže, imao veliku tremu.

– Predrag je oštro i pametno prstom ubadao tamo gdje najviše boli. Sa opakom bolešću borio se na način kako se borio cijelog svog života. Bio je od ljudi koji su bili moji duhovni srodnici. Takvi nikad ne odlaze i nikad neće biti zaboravljeni, konstatovao je na kraju Mustafić.