Zloupotrijebljeni Dante

Autor/ica 👤Matteo Di Gesú 19.12.2021. u 07:39

Povezani članci

Dante Aligijeri, Enrico Pazzi (1865), Piazza Santa Croce, Firenca, foto: Peščanik

Tokom prvog lockdowna izazvanog pandemijom Covid-19, da se „osjećamo Talijanima“ omogućila nam je, takoreći, epidemija sama, tjeskoba koju je jedan tako strašan i neočekivan događaj izazvao: trobojnice na balkonima, pjesma s prozora, neizbježne, suvišne doze retorike („sve će biti dobro“, „izaći ćemo iz ovoga bolji nego prije“ i tako dalje). Godinu dana kasnije, izmoreni mjesecima pandemije, ponovno u crvenoj zoni, Talijanima ne bi bio dovoljan repertoar prethodnih mjeseci, sada neizbježno ofucan: bilo je potrebno osloniti se na nekog nacionalnog heroja, zazvati neko veliko ime domovine, oko kojega će se nacija, toliko iscrpljena, moći ponovno okupiti. Tko, dakle, ako ne uvijek dragi i skromni otac Dante?

Prva proslava praznika posvećenog Alighieriju¹ u 2020, dogodila se tek nekoliko dana nakon početka prvog lockdowna i sve nas je uhvatila prilično nespremne: mnogi su predviđeni događaji otkazani i praznik je prošao bez mnogo buke, tako da su se i utemeljeni strahovi koje je Stefano Jossa tada izrazio, bar naizgled, raspršili. U ovoj 2021, s druge strane, zahvaljujući prije svega činjenici da je Dantedí pao u godinu 700. obljetnice pjesnikove smrti, ali i zbog u međuvremenu stečene vještine održavanja događaja na daljinu putem digitalnih platformi, Danteu je, posredstvom njegovih brojnih glasnogovornika, omogućeno da blagoslovi svoje talijanske sinove sa svakog ekrana nacije. I ovaj Dante, 700-godišnjak, bio je uistinu, čak nadmašivši naše strahove, nasilno talijanski.

Već prvi navještaji nisu slutili na dobro: prije početka godine, na primjer, novinar Aldo Cazzullo objavio je uspješnicu A riveder le stelle / Ponovno otkriti zvijezde, s podnaslovom: Dante, pjesnik koji je izmislio Italiju. Prošlo je sedam stoljeća, nešto se u međuvremenu i izdogađalo, ali bez brige: „mi Talijani“ (zaista je teško napisati to bez navodnika) još uvijek smo oni isti, prikovani uz naše vječno sada, oni koje je tako elokventno opjevao Beatricein pjesnik, neumoljivo osuđujući naše poroke i slaveći naše vrline, vječne i nepromjenjive. Čak se i novinar Rai due, u najavi, upravo prilikom Danteovog dana, Roberta Benignija i njegovog čitanja XXVII pjevanja Raja u udarnom terminu, pozvao na patriotski zanos koji u svima nama bude tercine izbjeglog gibelina: „Hvala Benigni i hvala Dante što si nam omogućio da se osjećamo Talijanima“. Milošću pjesnikovom, dakle, i milošću njegovog besmrtnog djela, osjećamo se Talijanima, čak ako i nije sasvim jasno na koji način, u odnosu na koga, i prije svega što točno znači „osjećati se Talijanima“: tko zna hoće li to vrijediti za onog koji se u Italiji rodio, učio (možda čak i samu Komediju!) i odrastao, ali talijanski građanin, u zakonskom smislu nije; i hoće li neki Švicarac iz, recimo Chiassa, titrati duhom iredentizma, dok sudjeluje u danteovskom slavlju?

Ipak, moramo biti svjesni da preporođeni nacionalni ponos po danteovskoj matrici može doseći točku gdje se ne ustručava, ako je potrebno, ni izazvati diplomatsku krizu sa stranim državama ukoliko neki njihov građanin našem pjesniku ne ukaže dužno poštovanje. Baš kao i pribjeći sramotnim majmunarijama, kao što se dogodilo kad je jedan talijanski dnevni list, sasvim pogrešno, prepričao članak o Danteu kritičara Frankfurter Rundschaua Arna Widmanna, optuživši ga za zlostavljanje Dantea. Optužba je, naravno, bila neosnovana (i bilo bi dovoljno pogledati izvornik), no bila je dovoljna da se izazove bujica reakcija na socijalnim mrežama od strane nekih političkih lidera desnice (Salvini, Meloni) i, štoviše, trenutnog ministra za kulturu, Darija Franceschinija. (Prvi je kritički izvještaj Danteovog dana 2021. već napisao Antonio Montefusco za Jacobin.)

Da bi se deaktivirala ova retorika naoružanja, neotesana i gruba, moglo bi biti dovoljno pročitati pravovremeni i prikladni esej Francesca Filippija Prima gli italiani! (sì, ma quali?) / Prvo Talijani! (da, ali koji?). Ali za slučaj kojim se bavimo, moglo bi biti i nedostatno. Jer, zasigurno, ne stavlja se u pitanje vrijednost Danteovog opusa, niti se negira njegova relevantnost u povijesti književnosti i društva Italije kroz stoljeća niti se, konačno, umanjuju odlučujuće zasluge tog djela u kodifikaciji jednog nacionalnog jezika. Nije ni cilj osuđivati ponos s kojim se, u mainstream medijima, veliča nacionalna slava prepoznata bilo gdje na svijetu, koliko god te liturgije bile usiljene i aljkave. Konačno, prilikom obljetnice nisu izostali tekstovi koji uspješno analiziraju i opisuju, pa čak i populariziraju i slave, inteligentno, Danteovu Italiju (L’Italia di Dante), da citiram jedan od tih naslova: glomazno a, na svoj način, graciozno Viaggio nel paese della Commedia / Putovanje po zemlji Komedije, iznimno detaljan danteovski bedeker i ujedno osobni dnevnik putovanja poluotokom i otocima, autora Giulia Ferronija. Nisu izostali ni autori sposobni odletjeti daleko od naše dosadne identitarne opsesije, odletjeti na krilima inteligencije i najživahnije filologije, kao što je to učinio Federico Sanguineti sa svojom Le parolacce di Dante Alighieri / Psovke Dantea Alighierija. Ipak, s polovicom danteovske godine iza nas, možda je trenutak da razmislimo o načinu na koji se u javnosti ponovno i trunčicu zloslutno, pjesnik koristi.

Teško je reći bi li nas umirilo ili još više uznemirilo ovaj novi val smjestiti u jednu perzistentnu tradiciju, koja na gotovo didaskalijski način koincidira s genezom modernog nacionalizma, s njegovim degeneracijama i, u 20. stoljeću, njegovim devijacijama, ili se radi, banalnije, naprosto o jednom pretjerano oduševljenom oživljavanju društveno-televizijske komunikacije u vremenima manjkave kvalitete obavještavanja o kulturi (ili, radije, vremenima fatalnih poteškoća da se izaberu kvalitetne informacije o kulturi). Povijest ove tradicije – historiju kulture koja se u ovom slučaju više nego u ijednom drugom isprepliće s historijom politike – rekonstruirao je Fulvio Conti u Il sommo italiano. Dante e l’identità della nazione / Najveći Talijan. Dante i identitet nacije, dragocjen tekst koji bi trebalo usporediti s, barem, esejem Stefana Albertinija, Dante in camicia nera: uso e abuso del divino poeta nell’Italia fascista / Dante u crnoj košulji: uporaba i zlouporaba božanstvenog pjesnika u fašističkoj Italiji, objavljenim prije nekoliko godina u časopisu The Italianist, te s recentnijim radom Stefana Jossae, Dantisti, dantofili, dantologi, dantomani e dantofobi nel dibattito estetico (e politico) nell’Italia di Primo Novecento / Dantisti, dantofili, dantolozi, dantomani i dantofobi u debati o estetici (i politici) u Italiji ranog 20. stoljeća, objavljenim u Dantesque. Sur les traces du modèl (ur. Giuseppe Sangirardi i Jean-Marie Fritz).

Nakon nekoliko stoljeća u kojima je pažnja posvećena Alighieriju i njegovom remekdjelu bila isprekidana i povremena, krajem 18. i u prvim desetljećima 19. stoljeća interes za Dantea opet zadobiva snagu. Za ovu revitalizaciju zaslužni su pjesnici i književnici: Vittorio Alfieri, prije svih, ali i Vincenzo Monti, koji je u svojoj poemi Bassvilliana preuzeo Danteov metar i intonaciju, a zatim i Ugo Foscolo (koji je, kao što je poznato, u poemi Dei Sepolcri / Grobnice koliko i u kasnijem Discorso sul testo della Commedia di Dante / Diskurs o tekstu Danteove Komedije, bio prvi koji je djelo interpretirao kao obranu neogibelinizma). No možda je zanimljivije ukazati kako je jedan politički protagonist risorgimenta, Giuseppe Mazzini bio taj koji je, prvi, od Dantea učinio proroka nacije. Mazzinijevi rani tekstovi, „nikakve vrijednosti, iz pozicije historijske ili estetičke kritike“, zanimljivi su ipak, kao što je istaknuo Gaetano Salvemini, upravo zato što već tamo Mazzini Danteu pripisuje svoja vlastita uvjerenja. Započela je, dakle, „nacionalizacija“ autora Komedije.

Dvanaest godina nakon što je Giacomo Leopardi objavio pjesmu Sopra il monumento di Dante che si prepara in Firenze / O Danteovom spomeniku koji se priprema u Firenzi (1818), spomenik je i podignut, naravno, u crkvi Santa Croce. Kenotaf (pjesnikovi posmrtni ostaci, usprkos iz stoljeća u stoljeće ponavljanim zahtjevima od strane firentinskih vlasti, ostali su u Ravenni) djelo je Luigija de Cambray Dignyja i Stefana Riccija. Alegorija Italije napokon stoji ponosna, uspravna pod nogama svog pjesnika, za razliku od one ponižene i ožalošćene na grobnici Vittorija Alfierija, koju je 1810. izradio Antonio Canova, postavljenoj na istom mjestu.

Biti će to prvi u dugom nizu spomenika koji će, pogotovo nakon ujedinjenja, naseliti trgove gradova diljem poluotoka, modificirajući njegovu toponomastiku. U međuvremenu, a propos grobnica, ona u Ravenni postala je nezaobilazna stanica svakog putovanja po Italiji, u skladu s romantičarskom fascinacijom grobnicama: nakon Alfierija, posjetili su ju, između ostalih, Byron, Shelley, Chateaubriand, de Musset, James. U predvečerje ujedinjenja, dakle, Dante je već bio „najtalijanskiji Talijan koji je ikad postojao“, kao što je 1853. napisao Cesare Balbo, prvi premijer Kraljevstva Sardinije.

Jako je zanimljivo, pogotovo ako se prepustimo iskušenju da napravimo usporedbu s raskošima ove naše 700-godišnjice, rekonstruirati ceremoniju i događanja organizirana prilikom drugih dviju sudbonosnih obljetnica: obljetnice 1865. i one 1921, kojima Contijev esej posvećuje velik broj stranica, baš kao i onome što se u pedeset i šest godina između tih dviju obljetnica dogodilo. Šeststogodišnjici pjesnikovog rođenja, 1865, tek je za nekoliko mjeseci prethodilo proglašavanje Firenze novim glavnim gradom Kraljevstva: toskanski je grad, prema tome, postao epicentar danteovskih proslava, „prvog nacionalnog slavlja našeg preporoda“, od podizanja novog spomenika do odgode prepirke oko Danatis ossa, koje su u tom trenu postale najdragocjenije relikvije nove religije domovine, objekt jednog kulta koji će, kao što se u takvim slučajevima dogodi, od svetog vrlo brzo postati groteskan. U ovoj bi rekapitulaciji bilo kobno zanemariti Povijest talijanske književnosti Francesca de Sanctisa, koja je, između ostalog, bila udžbenik generacijama talijanskih studenata: u dijalektičkom procesu velikog desanctijanskog narativa, danteovsko se naučavanje stopilo s ushićenjima risorgimenta, zapečativši sintezu nacionalnog duha.

Vrlo brzo, nakon jedva jednog kruga čitanja, nagnuće desanctijanske paradigme očito i naglo postaje nepromišljeno: ponovno otkrivanje Dantea, mogao je 1890. napisati Ulisse Micocci, bilo je „efekt prirodne i ispravne reakcije na indiferentnost 18. stoljeća, te protiv Arkadije i metastazijanaca koji su Dantea pokušali izvrgnuti ruglu cijelog svijeta“. Ovaj uskrsnuti Dante nove Italije, dakle, ponosan i muževan, iskupio je nacionalnu poeziju za feminizirane barokne dosjetke i isprazni arkadijski belletrizam, i osvetio je poraz prvenstva Italije na književnom polju dva stoljeća ranije.

Konsakraciju danteovske ikone u liberalnoj Italiji (bila je to, valja istaknuti, ikona laička i neogibelinska, koja je imala biti solidan bedem protiv neoguelfizma, budući da su se katolici već koju godinu ranije potrudili priskrbiti vlastitog Dantea) potpomogli su, naravno, događaji u kulturi ili parakulturi.

U ovaj je proces bili su uključeni mnogi pripadnici historijske škole (Scuola storica): Zingarelli, D’Ancona, Parodi, D’Ovidio, Rajna (s druge strane, od tog procesa ograditi će se veliki danteovski filolog Michele Barbi), premda je ova hegemonija filologa izazvala agresivne reakcije mladih Prezzolinija i Papinija (prepirka je temeljito istražena u Jossainom eseju: moglo bi biti zanimljivo dodati da se Prezzolini, nakon fašističkog ludila – od kojeg se, iako konzervativac, držao podalje, za razliku od svog nekadašnjeg kompanjona Papinija – vratio k temi s jednim simbolički provokativnim naslovom: četvrto poglavlje njegove L’Italia finisce, ecco quel che resta / Kraj Italije, evo što ostaje, iz 1948., naslovljeno je upravo „Dante – antitalijan“); 1888. osnovano je Talijansko danteovsko društvo (Società dantesca italiana) – takva su društva već postojala u Njemačkoj, Velikoj Britaniji, SAD – a istovremeno, nakon velike mobilizacije intelektualaca, utemeljene su i dvije danteovske katedre, u Firenzi i u Rimu. Giosuè Carducci prihvatio je održati inauguralno predavanje u najvećoj predavaoni Università di Roma, ali odbio je preuzeti katedru,² ostavši jedan od rijetkih glasova razuma i kritičnosti među zaglušujućim klicajima dantofila i dantomana (nedugo zatim, i Benedetto Croce će se, u odori ministra, opet na utemeljenim kulturnim kao i političkim instancijama, usprotiviti ovoj monumentalizaciji i posljedično pogrešnim interpretacijama).

Uz to, neće nedostajati ni utjecajnih pokrovitelja u institucijama, čak ni na najvišim državnim razinama. Amblematičan je slučaj Sidneyja Sonnina, strastvenog dantista, bibliofila i kolekcionara knjiga (do toga da je bio vlasnik jedne od najvećih i najdragocjenijih danteovskih knjižnica na svijetu), koji je i sam već 1905, kratko prije nego je po prvi puta postao premijer, napisao jednu Lectura Dantis. Sonnino je bio snažan zagovornik i pokrovitelj Danteove kuće (Casa di Dante) koja je 1914. osnovana u prostorima palače Anguillara u Trastevereu, a Sonnino je bio jedan od njenih prvih predsjednika; Fundaciji je poklonio svoju biblioteku i prilikom 600-godišnjice 1921. održao predavanje. Ni masovna kulturna produkcija neće se ustezati dati vlastiti doprinos projektu i zajašiti taj val: sjetimo se samo L’Inferna, prvog kolosusa talijanske kinematografije (produkcija je koštala 100.000 lira), redatelja Francesca Bartolinija, Giuseppea de Liguora i Adolfa Padovana, premijerno prikazanog 22. ožujka 1911.

Ne bi nas, u ovom trenu, trebala iznenaditi regrutacija Velikana, već otprije boga tršćanskog iredentizma, herojskog borca, u Veliki rat. Ovdje će dostajati citati dvojice vatrenih zagovornika ulaska u rat, koje navodi Conti; Emanuele Sella, ekonomist na Università di Messina, napisao je: „borba između onih koji su za ulazak u rat i onih koji su za neutralnost […] jest jedna intimna i nesvjesna bitka između onih koji Dantea cijene i onih koji za Dantea nisu marili i još uvijek ne mare“; a Francesco Ruffini, ministar javnog obrazovanja, 1917. je ispalio: „Dante iznad svih naših najmudrijih vladalaca i svih naših najhrabrijih generala, najveći autor i najviši vođa ovog velikog i svetog pothvata. Dante predvodnik snažnih talijanskih redova, božanski zastavnik našeg naroda“. I upravo će Casa di Dante, dakle, neizbježno postati jedan od rovova takozvanog „unutarnjeg fronta“. Dante je „za talijanski narod bio ono što je Mojsije bio za Izrael“, napisati će 1937. Giuseppe Antonio Borgese.

Obljetnica 1921. predstavljala je jednu vrstu apoteoze i, u isto vrijeme, krucijalno raskršće ovog procesa koji smo ugrubo nazvali „nacionalizacijom“. Konačno je 30. travnja 1921. papa Benedikt XV objavio encikliku namijenjenu docentima i studentima svih katoličkih instituta, kojom ih je pozvao da čitaju i studiraju Dantea, „najelokventnijeg pjesnika kršćanske misli“, vrativši tako komadić Dantea katoličkom svijetu i Narodnoj stranci (Partito Popolare). Dok su još trajale manifestacije povodom 600-godišnjice, dogodila se neka vrsta zlokobnog prijenosa štafete iz ruku nacionalista liberala u ruke onih koji će, u studenom, postati Nacionalna fašistička stranka (Partito Nazionale Fascista): u punom jeku danteovskih proslava, točnije u rujnu te godine, u Ravennu je prodrlo oko 3.000 fašista pod zapovjedništvom Itala Balba i Dine Grandija (Balbo je predvodio 1.500 Ferraraca, Grandi ostale, Bolonjce). Marš na Ravennu, tokom kojeg se prvi puta pojavila crna košulja kao službena odora skvadrista, bila je prva velika manifestacija fašističke mase i generalna proba za marš na Rim koji će se dogoditi jednu godinu kasnije. Nakon što su napali i devastirali sjedište sindikata i sjedišta stranaka ljevice, sukobljavajući se na ulici sa socijalistima, pa čak i katolicima, fašističke su se trupe, zajedno s roditeljima ratnog heroja Francesca Baracche, okupili pred Alighierijevom kapelicom: fašizam, nakon što si je pripisao nasljeđe bitke kod Vittorija Veneta i borbe za Rijeku, kao što se pisalo, posvetio se vlastitoj misiji nacionalnog iskupljenja „uz urnu u kojoj spava duhovni otac nacije“.

Naravno, jednom kad se institucionalizirao, režimu je bilo lako tom hijeratskom zaštitniku domovine navući crnu košulju i zapečatiti definitivnu fašizaciju Beatriceinog pjesnika. Trebalo je, u tom trenu, još samo certificirati rasnu čistoću: za to će se pravovremeno pobrinuti znanstvenici. I zaista, prilikom svršetka proslava 1921. odlučeno je da bi bilo dobro Danteove ostatke podvrći novom ispitivanju (nakon onog 1865.). Za taj su posao pozvana dvojica od najvećih antropologa tog vremena: Giuseppe Sergi i Fabio Frassetto. Rezultati su objavljeni u dva znanstvena članka, 1921. i 1924: zahvaljujući recognitio exuviarum, velikog se pjesnika moglo, čak i u ime znanosti, prozvati „najslavnijim i najautentičnijim primjerkom mediteranske loze“, jednim „Talijanom po krvi i po nasljeđu“. Talijanom vigorozno „muževnim“, k tome; kao što prenosi Conti, profesor Frasetto detaljno je pobrojao muževne karakteristike koje je pregled pjesnikovih kostiju otkrio: „Danteov pelvis pokazuje izrazito muški karakter i po pitanju morfologije i po pitanju metrike“. Nekoliko godina kasnije, dakako, režim će se na temelju ovih postavki pozvati na pjesnika prvaka i predvodnika talijanske loze kako bi legitimirao rasne zakone. Jednako predvidljivo, fašistički će idiotizam u Mussoliniju (još jedan dantofil, ça va sans dire) prepoznati Hrta (il Veltro) iz Danteovog proročanstva: esej Domenica Venturinija, Dante Alighieri e Benito Mussolini, iz 1927. vjerojatno je najznakovitije svjedočenje uklapanju Danteove misli i lika, kao i političkog Dantea, u retoriku fašizma. Kanonizacija Danteovog djela u fašističkoj školi, od Gentilea do Bottaia, postala je funkcionalna u ideološkoj indoktrinaciji koju je režim provodio (o tome u svom eseju govori Albertini), a, štoviše, potrebama propagande prilagoditi će se i interpretacija jedne proročanske tercine, među najopskurnijima u cijeloj Komediji:

kad jedan „petsto deset i pet“, biće
od Boga slano, smrt će drolji dati
i divu, s njom što grešno vodi žiće.³
(Čist., XXXIII, 41-43)

Rimskim brojevima, DXV, broj koji je većina kritičara tumačila kao referencu na cara (DUX), vjerojatno Henrika VII, sada nije mogao biti ništa drugo doli proročanstvo dolaska „Veličanstvenog Vođe (Duce Magnifico) nove Italije“ (ovu će eksegezu ponoviti Adriano Scianca, jedan od lidera Casa Pound, u svojem eseju La nazione fatidica. Elogio politico e metafisico dell’Italia / Sudbonosna nacija. Politička i metafizička oda Italiji, 2018.) Impozantan Danteum, neka vrsta laičkog hrama koji se trebao izgraditi u Rimu, 1938. naručen od arhitekata racionalista Giuseppea Terragnija i Pietra Lingerija, imao je ovjekovječiti nacionalni kult oko autora Komedije. Zbog ulaska Italije u rat, neće biti realiziran: ali ostao je projekt, odnedavno izložen u digitalnom renderu.

Uspostava Republike, osim Talijana, oslobodila je i Dantea, koji je, napokon lišen dužnosti pjesnika nacije, sada mogao cirkulirati, mogli bismo reći razdragano, u ilustracijama, avangardnom teatru, stripu, reklamama, na televiziji, da bi se na kraju pretvorio u pop ikonu. (O tome pišu Alberto Casadei i Paolo Gervasi, La voce di Dante. Performance dantesche tra teatro, tv e nuovi media / Danteov glas. Danteovski performansi u kazalištu, TV i novim medijima, te opet Casadei u šaljivoj Dante. Storia avventurosa della divina commedia dalla selva oscura alla realtà aumentata / Dante. Pustolovna povijest božanske komedije od mračne šume do proširene stvarnosti.) Sreća je da u ovom plodnom razdoblju danteovski studiji među svojim protagonistima imaju Continija, Petrocchija, Sapegnu koji su, koliko posvećeni Danteovim tekstovima, toliko neskloni u njima pronalaziti nacionalističke svete slike. Vratimo li se do naših dana, upravo se sveučilište, u inat po tko zna kojoj ponižavajućoj kampanji koju provode neki organi štampe na samoj pozadini Danteovog dana, držalo podalje od bespotrebne retorike čak i prilikom 700-godišnjice: aktivnosti Associazione degli italianisti (Udruženje talijanista) i mnogih sveučilišta koja su organizirala kongrese i cikluse seminara, samo kao primjer, bile su koliko bogate toliko i raznovrsne, od istraživanja do popularizacije, i s najmanjim mogućim naglaskom na nacionalizmu. Isto se može reći i za talijanske škole, u kojima se, u inat posebnim danima i godišnjicama, Dante i Komedija čitaju marljivo i strastveno, kroz cijelu godinu. Uz oproštenje onoga koji prije nekoliko godina, u knjizi naslovljenoj upravo Stil novo, nije mogao bolje od: „Dante je jedan od onih likova koje je za nas uništila škola. Vidimo ga uvijek istoga, uvijek na polovici puta, dosadnog kao što je dosadno predavanje zahrđalog profesora. […] Često si ga predstavljamo na monoton način. A, zapravo, Dante je bio frajerčina. Volio je ljubav, volio je politiku, volio je snažne strasti. U nedostatku boljih riječi, svrbjelo ga je živjeti. I svakako je bio čovjek raznih boja, a ne skulptura u nijansama sive kao što smo ga se navikli zamišljati do sada“. (Matteo Renzi)

Još jedan odličan poticaj na razmišljanje, u onim sivim i oronulim učionicama diljem republike (koje, ironiju na stranu, u godini Dantea i pandemije riskiraju takvima i ostati, s obzirom na prenamjenu 2,5 milijuna eura originalno namijenjenih izgradnji obrazovnih ustanova, u korist nacionalnog plana za oporavak i otpornost) o, kako bi rekao Calvino, političkim zloupotrebama velikih autora.

Matteo Di Gesú, Doppiozero, 16.6.2021.

Prevela sa italijanskog Barbara Šarić

Peščanik.net