Trumpova bijela tvrđava

Povezani članci

• Putin čestitao Erdoganu na rezultatu referenduma
• Slučaj Kavanaugh: Suze i srdžba tokom povijesnog saslušanja
• Bivši turski premijer: Davutogluov kasni obračun sa Erdoganom
• Nova faza u odnosima Kine i EU-a
• Samit Nesvrstanih: Velika očekivanja Teherana
• Ružno lice njemačkog povratka

Želja da se ograniči pravo na državljanstvo je opasna i imigranta predstavlja kao parazitskog i grabežljivog ‘drugog’.

Piše: Rafia Zakaria- Al Jazeera

Republikanski predsjednički kandidat Donald Trump objavio je dokument o imigracionoj politici 17. augusta. Kako se moglo i očekivati, prepun je bombastičnih izjava i hiperbola. Trump obećava da će ukinuti pravo na državljanstvo po rođenju i natjerati Meksiko da plati izgradnju zida koji on namjerava podići na američko-meksičkoj granici ukoliko bude izabran za predsjednika.

Drugi republikanski predsjednički kandidati podržali su ideju isključive nacije okružene zidovima. Senator Ted Cruz iz Teksasa i senatorka Lindsey Graham iz Južne Karoline, guverneri Bobby Jindal iz Luizijane i Scott Walker iz Wisconsina, te neurohirurg Ben Carson – svi su podržali prijedlog da se ukine pravo na državljanstvo po rođenju.

Želja da se ograniči pravo na državljanstvo dio je obnovljenog i opasnog američkog nativizma koji imigranta predstavlja kao dehumaniziranog, parazitskog i grabežljivog ‘drugog’, time opravdavajući zlostavljanje i isključenje ljudi svrstanih u tu kategoriju.

“Nacija bez granica nije nacija,“ kaže Trumpov plan, koji također predlaže utrostručavanje broja imigracijskih i carinskih službenika i pokretanje elektronskog sistema provjere državljanstva. Kritičari su istakli da eliminisanje prava na državljanstvo po rođenju nije moguće bez mijenjanja Ustava, da je novac utrošen na pograničnu sigurnost beskorisno potrošen i da su se raniji programi elektronske provjere pokazali bezuspješnim.

Izgleda da nijedan od ovih argumenata, niti činjenica da imigranti doprinose napretku američke ekonomije nisi utjecali na konzervativnu podršku za verziju zatvorenog SAD-a koju predlaže Donald Trump.

Za njega i njegove pristalice, ukidanje prava na državljanstvo po rođenju slično je ukidanju automatske privilegije, što govori o razmetljivoj meritokraciji po kojoj je poznat zbog svoje popularne reality TV emisije „The Apprentice“. Međutim, po tom mjerilu, u njegovoj emisiji mogli bi učestvovati samo takmičari čiji je jedan roditelj američki državljanin i pobjednike bi birao iz ograničene grupe državljana.

Oni drugi, talentovaniji, ali igrom slučaja i nekim prokletstvom rođeni negdje drugo, posmatrali bi sa strane ovo takmičenje. Na neki način, za Trumpa i protivnike prava na državljanstvo po rođenju, među kojima su i neke demokrate, posvećenost SAD-a principu uspjeha po zaslugama završava na granici.

Buđenje nativizma

U svojoj knjizi ”The Birthright Lottery”, teoretičarka politike sa Harvarda Ayelet Shachar primjećuje da 97 od 100 ljudi u svijetu stječe državljanstvo na osnovu mjesta rođenja ili porijekla. Ova slučajnost mjesta rođenja čini dostupnim radikalno različite mogućnosti i nejednake životne izbore onima koji su rođeni u različitim dijelovima svijeta ili im jedan od roditelja ima određeni pasoš.

Nejednakosti kao posljedica mjesta na kojem je neko rođen ili porijekla roditelja prihvataju se kao legitimne. Međutim, dodjeljivanje povlastica nekolicini odabranih na osnovu pripisanih karakteristika kao što su rasa i rod nepravedno je i neprihvatljivo.

Ova diferencijacija na koju ukazuje Shachar posebno je relevantna za debatu o imigraciji u SAD-u. Republikanci, uključujući Trumpa, vole da ističu etiku uspješnog Amerikanca koji je sve što ima stekao sam, koji se ne plaši konkurencije i tvrdoglavo teži ka uspjehu.

Međutim, njihovi slogani za ukidanje prava na državljanstvo po rođenju ne odražavaju prihvatanje konkurencije kao osnovu izvrsnosti već buđenje nativizma i zadržavanje određene rasne demografije.

Po sistemu u kojem rođenje ne garantuje državljanstvo, samo oni sa porijeklom – roditeljem Amerikancem – mogli bi tvrditi da imaju pravo da žive u SAD-u. To je kod za repliciranje bjelačke većine u budućnosti. Ako je vjerovanje da rasna pripadnost predstavlja biološke superiorne karakteristike bilo glavna predrasuda prošlog američkog stoljeća, vjerovanje da je državljanstvo – pravna konstrukcija proizvoljno određena rođenjem ili državljanstvom roditelja – stvarno i opravdano jeste populistička američka predrasuda našeg vremena.

Shacharin argument o odnosu između državljanstva i globalne nejednakosti ukazuje zašto su antiimigracioni planovi koji se oslanjaju na zidove i kontrolu osuđeni na propast. Izbjeglice na oronulim brodovima na Mediteranu ili na američko-meksičkoj granici predstavlja grubi redistributivni mehanizam nastao na golemim razlikama u mogućnostima na Zapadu i u ostatku svijeta. Upravo zato što postojeći pravni režimi državljanstva ne priznaju realnost razlika na osnovu državljanstva nastavljaju se napori da se one izbjegnu.

Ilegalna migracija je prema tome simptom globalne nejednakosti koju zakoni o prava na osnovu rođenja ili porijekla održavaju, legitimiziraju i iznova ponavljaju. Bogate države umišljaju da imaju moralno pravo da ograniče pravo na državljanstvo, njihovi pravni režimi odbijaju priznati suštinsku nepravdu proizvoljnih privilegija stečenih na osnovu rođenja ili porijekla. Globalna pokretljivost radne snage pokazala se kao najuspješniji način da ljude izvede iz siromaštva. Podizanje zidova i donošenje restriktivnih zakona da se ograniči takva pokretljivost samo pojačava globalno siromaštvo koje se ionako produbljuje.

Novo idejno rješenje državljanstva

Na površini, ukidanje prava na državljanstvo po rođenju odbacuje slučajnost rođenja ili roditeljstva kao osnovu za raspodjelu prilika. U stvarnosti, međutim, ima upravo suprotan efekat, sužava takva prava samo na djecu državljana.

Da je cilj pravda a ne isključenje, onda debata o imigraciji ne bi nudila pojedinačne reforme koje ne priznaju globalni kontekst povezanosti i uzajamne zavisnosti, niti inherentnu nepravdu privilegija na osnovu porijekla roditelja.

Suptilnije novo idejno rješenje državljanstva zamislilo bi ga kao način da se oni koji doprinose državi ili pokazuju takvu namjeru tretiraju s poštovanjem i dostojanstvom. U takvom sistemu, sve veća otvorenost granica ne bi se doživljavala kao fantazija već kao neminovnost, jednim dijelom već realizovana putem vrituelne tehnologije i stalnog dijaloga između ranije nepovezanih „nas“ i „njih“.