Syriza umjesto zida

Autor/ica 👤Stefa 19.1.2015. u 11:36

Povezani članci

Skori grčki izbori najdalja su točka do koje je progresivna politika u Evropi za sada dobacila, što je neusporedivo dalje od ovdašnjih flertova s Laburistima i OraH-om, nakon čega su glasači glavom udarili u Živi zid

Piše: Boris Postnikov, portalnovosti.com

Glavinjanje hrvatskih birača u kriznoj potrazi za ‘trećim putem’ treći put je – nakon flertova s Laburistima i OraH-om – završilo tako što su glavom udarili u Živi zid. Morao nam se dakle dogoditi diletantizam ideološki dezorijentiranog društva Sinčića, Pernara i kompanije kako bi napokon postali jasni razmjeri očaja deklasirane srednje klase: on je, čini se, velik upravo onoliko koliko je sposobnost artikulacije alternativnih politika mala. Stoga se danas ponešto može naučiti promatrajući jedine dvije države evropske periferije koje stoje lošije od nas; ondje se napokon grade lijevi pokreti sposobni preuzeti vlast.

Godina koju je Hrvatska započela predsjedničkim izborima a završit će je parlamentarnim na evropskoj bi razini, naime, mogla biti prijelomna. Započne li pobjedom Syrize u Grčkoj a završi trijumfom Podemosa u Španjolskoj, ljevica će prvi put u Evropskoj uniji dobiti mandat za borbu protiv politika skrojenih po kriznim mjerama poslovnih i političkih elita. I dok novoosnovana španjolska stranka, izrasla izravno iz prosvjedničkog bijesa indignadosa, sve do kraja decembra mora čuvati neočekivanu poziciju favorita, dotle grčka koalicija radikalne ljevice na skorim izborima, 25. januara, treba samo potvrditi stabilnu i kontinuiranu podršku glasača. Jer Syriza zasigurno više nije politička atrakcija za jednokratnu upotrebu: nakon spektakularnog uspona u ljeto 2012., kada su se sa 4,5 posto glasova popeli na skoro 27 posto, svoju su popularnost uspjeli čak i povećati. Već punu godinu drže pouzdan razmak od nekoliko postotaka ispred konzervativne Nove demokracije, lokalne stranačke ispostave briselske administracije, koja je u koaliciji s navodno socijaldemokratskim PASOK-om vladala zemljom sve dok, prije nekoliko tjedana, nisu uspjeli osigurati dovoljan broj parlamentarnih glasova za imenovanje novog predsjednika i time automatski pokrenuli proceduru izvanrednih izbora. Izgledni trijumf stranke Aleksisa Ciprasa neće dakle biti izboren na juriš, nego će proizići iz dugoročne političke strategije: razlog više da se toj strategiji sada pokušaju odmjeriti stvarne mogućnosti i dosezi.

Pogledamo li ih iz nešto oštrijeg lijevog kuta, oni ustvari i nisu tako veliki. Središnji politički projekt koji Syriza najavljuje borba je za međunarodno preispitivanje nacionalnog duga uz otpisivanje njegovog značajnog dijela. Umjesto nametnutog imperativa gospodarskog rasta koji se hrani smanjivanjem socijalnih prava, Ciprasova stranka najavljuje, među ostalim, snažna javna ulaganja, obustavljanje privatizacija i relaksaciju poreznog opterećenja najugroženijih. A njih je, zahvaljujući prvenstveno ‘bolnim rezovima’ kojima je notorna Trojka (Evropska komisija, Međunarodni monetarni fond i Evropska centralna banka) uvjetovala kredite tzv. pomoći Grčkoj, sve više: stopa nezaposlenosti porasla je u prošlih pet godina sa 7,5 na 28 posto, realne su plaće smanjene za otprilike četvrtinu, postojano raste broj samoubojstava, deložacija, razvoda… Upravo zato Syriza namjerava odmah nakon preuzimanja vlasti uvesti i niz kratkoročnih mjera za pomoć najvećim žrtvama dosadašnje evropske politike: oko dvije milijarde eura uložit će dijelom u programe uvođenja besplatne električne energije i hrane za 300.000 najsiromašnijih, a dijelom u čuvanje stanova 30.000 obitelji kojima upravo prijeti prisilno iseljavanje. Srednjoročne mjere podrazumijevaju podizanje minimalne plaće na razinu prije sporazuma s Trojkom, pravno osnaživanje sindikata, postupnu reorijentaciju prema ekološkom razvoju… Tek u dalekoj perspektivi naziremo, zapravo, konture ofanzivnije lijeve politike, još uvijek prikrivene neutralnom sintagmom ‘proizvodne transformacije’, koja podrazumijeva proces pravednije i efikasnije preraspodjele proizvodnih resursa.

‘Nema ničeg radikalnog, još manje revolucionarnog u ovim politikama’, tumači stoga priznati ekonomist, kritičar aktualnih politika EU-a i odnedavno Syrizin zastupnički kandidat Kostas Lapavicas. Uistinu, riječ je o načelno skromnoj kejnzijanskoj viziji osnaživanja socijalne države koja samo popunjava prazni prostor nastao masovnom migracijom evropskih socijaldemokrata prema tvrdoj ekonomskoj desnici. Činjenica da tako umjerena politika nailazi na glasnu kampanju zastrašivanja, prijetnji famoznim ‘Grexitom’ – izlaskom Grčke iz eurozone – i konfabulacija o rastu lijevog radikalizma, samo je indeks isključivosti neoliberalnog konsenzusa koji ne priznaje ni decentnu korekciju vladajućeg poretka. Bude li Syriza prisiljena formirati koalicijsku vladu, kao što većina predviđanja sugerira, manevarski prostor za stvaranje političke alternative dodatno će se suziti; bude li evropska ekonomsko-politička elita odlučna da taj prostor posve prebriše, nakon pobjede Syrize moći će financijskim polugama Evropske centralne banke snažno pritisnuti grčki bankarski sektor i paralizirati novu vladu.

Uoči očekivane prve pobjede ljevice u Evropi nakon nekoliko decenija, tako, mnogo je razloga za oprez i razumni pesimizam. Optimizam volje ipak je dovoljan da se ustanovi kako su skori grčki izbori najdalja točka do koje je progresivna politika na kontinentu za sada dobacila; neusporedivo dalje od ovdašnjih laburističkih retoričkih petardi i orašastih plodova srednjoklasnih fantazmi o uređenom društvu. Stoga te izbore vrijedi pažljivo pratiti: da moguća alternativa ne bi ostala u mrtvom kutu vidnog polja, korisno je makar nakratko podići pogled iznad Živog zida.