ENG
Serveri umjesto sefova
Autor/ica 👤Tena Erceg
Izdvajamo
- Uz problem zaštite privatnosti i zloupotreba od strane privatnih kompanija, kritičari društva bez gotovine naročito ističu i nadzor koji države mogu provoditi nad građanima prateći njihove financijske transakcije. Često se navodi primjer Hong Konga i pametne kartice Octopus Card, koju praktički svi tamošnji građani koriste za sve moguće kupovine, od javnog prijevoza do kafića. No u vrijeme protuvladinih protesta 2019. godine prosvjednici su se masovno vratili upotrebi keša kako vlasti ne bi mogle kontrolirati njihovo kretanje.
Povezani članci
Foto: iMin Technology/pexels.com
Puzajući prelazak na društvo bez gotovine u nekim je državama daleko odmakao, a iako se uglavnom radi o tehnološki visokorazvijenim liberalnim demokracijama zapada, s njim eksperimentiraju i države poput Kine, Tajlanda i Indije. No oponenti potpune digitalizacije transakcija upozoravaju da je taj model izrazito štetan za različite marginalizirane skupine
Tri tjedna nakon uvođenja eura u Hrvatskoj Jutarnji list objavio je da je u tom periodu zabilježen drastičan porast broja pružatelja usluga koji će “napokon primati i kartice umjesto isključivo gotovine”, prije svega ugostiteljskih objekata te frizerskih i kozmetičkih salona. Zbog toga je u prva dva tjedna od uvođenja eura Zagrebačka banka imala 35 posto više zahtjeva za najam POS uređaja u odnosu na isto razdoblje lani, dok su banke u istom razdoblju zabilježile 50-postotno povećanje dnevnog broja korisnika mobilnih aplikacija za plaćanje i za promet.
“Polog kovanica na poslovni račun, uračunaju li se bankarske naknade, znatno je skuplji od pologa novčanica, kojih s novom valutom ima znatno manje, a naknade koje subjekti moraju plaćati sada se praktički izjednačavaju s naknadama za kartično plaćanje”, objasnio je Jutarnji, dodavši da “bankari koriste i razne druge metode kako bi poslovne subjekte namamili na uvođenje kartičnog plaćanja”. Sveukupno, mobilne aplikacije za plaćanje koristi oko pola milijuna građana Hrvatske, dok 89 posto ljudi ima barem jednu platnu karticu, kojih je ukupno u zemlji registrirano 8,9 milijuna, iako se sve ne koriste.
Unatoč svim novitetima, podaci pokazuju da se ukidanje gotovine ipak neće dogoditi onako brzo kako to priželjkuje bankarski sektor, prije svega zato što 1,4 milijarde ljudi na svijetu uopće nema bankovni račun, što je osnovni preduvjet za bilo kakvo digitalno plaćanje
Ti podaci pokazuju da je nakon uvođenja eura i Hrvatska ubrzala svoj put prema stanju koje se u relevantnim krugovima već nekoliko desetljeća naziva “društvom bez gotovine” (cashless society), a čiji bi cilj trebala biti potpuna digitalizacija platnog prometa i ukidanje gotovog novca. Štoviše, puzajući prelazak na društvo bez gotovine u nekim je državama odmakao prilično daleko, a iako se u većini slučajeva radi o tehnološki visokorazvijenim liberalnim demokracijama zapada, s njim eksperimentiraju i mnoge druge države, poput Kine, Tajlanda i Indije.
Prema podacima internetskog alata za praćenje i uspoređivanje trendova plaćanja Merchant Machine, deset zemalja koje su se najviše približile statusu društva bez gotovine prošle su godine bile Norveška, Finska, Novi Zeland, Hong Kong, Švedska, Danska, Švicarska, Ujedinjeno Kraljevstvo, Singapur i Nizozemska. Sve te države bilježe udio ljudi s pristupom internetu veći od 90 posto i udio stanovništva bez bankovnog računa od nula do pet posto, vrlo mali broj bankomata po glavi stanovnika (prosječno 50 na sto tisuća), te udio plaćanja gotovinom od samo jedan ili dva posto ukupnih transakcija.
Kada se svi ti faktori spoje u indeks korištenja gotovine, najmanji od navedenih zemalja lani je imala Norveška, dok su na drugom polu, kao države s najvećim indeksom bili Maroko, s udjelom gotovine u transakcijama od 71 posto, a zatim Egipat, Kenija i Nigerija. Od evropskih zemalja najveći indeks imale su Bugarska, Rumunjska, Grčka, Ukrajina, Portugal i Češka.
U Austriji su 2019. godine građani na bankomatima podizali prosječno 140 eura tjedno, a u Norveškoj samo 35 eura vrijednih kruna, dok je 2020. godine 96 posto Islanđana koristilo internetsko bankarstvo, a Rumunja samo devet posto. Britanski Guardian lani je objavio da čak 23 milijuna ljudi u toj zemlji praktički uopće nije koristilo gotovinu. To je gotovo deset milijuna više nego godinu ranije, dok 2016. godine samo 2,9 milijuna Britanaca nije plaćalo gotovinom. Središnja banka Danske 2014. godine zbog smanjene upotrebe obustavila je štampanje novca i autsorsala proizvodnju stranim dobavljačima, dok je Kina u drugom kvartalu prošle godine zabilježila udio prometa gotovinom u ukupnom BDP-u od samo 8,5 posto. Središnja banka Finske potpuni prestanak korištenja novčanica predvidjela je za kraj ovog desetljeća, dok je norveška Konzervativna stranka ukidanje fizičkog novca do 2030. godine uvrstila u svoj politički program.
No najdalje je u tom procesu otišla Švedska, čija je središnja banka prije nekoliko godina čak izračunala točan datum kada baratanje gotovinom trgovcima više neće biti isplativo, što bi trebalo rezultirati njezinim napuštanjem – 24. ožujka ove godine. Predviđanje se iz bankarske perspektive ispostavilo preoptimističnim, no ne i potpuno promašenim s obzirom na to da je lani samo jedan posto plaćanja izvršeno gotovinom.
Početkom 2020. godine švedski Riksbank je započeo i pilot-projekt svoje vlastite digitalne valute, jednako kao i Kina, dok i većina ostalih središnjih banaka eksperimentira ili razmatra uvođenje digitalne valute
Da stvar bude zanimljivija, Švedska je prva evropska država koja je u upotrebu uvela novčanice; bilo je to 1661. godine, a sedam godina kasnije Riksbanka je postala prva središnja banka na svijetu. Švedska je bila i među prvim državama koje su, 1980-ih, u upotrebu počele uvoditi kreditne kartice. Korištenje gotovine u toj zemlji u kontinuiranom je padu od 2007., a tijekom posljednjeg desetljeća udio ljudi koji se pri plaćanju koriste gotovinom smanjio se sa 40 na ispod 10 posto. Broj bankomata toliko je reduciran da gotovo 300 tisuća ljudi do jednog mora putovati više od 20 kilometara.
Cijeli taj proces u Švedskoj je ubrzao događaj iz 2009., kada se zbila “helikopterska pljačka” sefa britanske sigurnosne kompanije G4S u južnom Stockholmu. Ukradeno je oko šest milijuna eura u kešu, pa je argument potrebe suzbijanja kriminala i korupcije ukidanjem gotovine, koji i inače kotira visoko kod zagovornika digitalizacije plaćanja, dodatno dobio na težini.
Švedske vlasti izračunale su i da je baratanje kešom za trgovce skuplje nego ono karticama i u financijskom i u smislu utroška vremena, dok se sklonost stanovnika nordijskih zemalja digitalnim načinima plaćanja objašnjava visokom razinom povjerenja u institucije, uključujući i banke, brzim prilagođavanjem financijskih institucija tehnološkim inovacijama te visokim stupnjem informatičke pismenosti stanovništva, uključujući starije generacije.
No Švedska je specifična i po unikatnom zakonodavnom okviru koji trgovcima omogućava da odbiju primati gotovinu unatoč tome što je ona još uvijek legalno sredstvo plaćanja. Prema tom zakonodavnom okviru, odnos trgovca i potrošača tretira se kao svojevrsni ugovor kojim kupac pristaje na uvjet trgovca da ne prihvaća gotovinu, čime se na neki način zaobilazi pravilo središnje banke da trgovci moraju primati keš. Početkom 2020. godine Riksbank je započela i pilot-projekt svoje vlastite digitalne valute, jednako kao i Kina, dok i većina ostalih središnjih banaka eksperimentira ili razmatra uvođenje digitalne valute.
No unatoč svim tim novitetima, podaci pokazuju da se ukidanje gotovine ipak neće dogoditi onako brzo kako to priželjkuje bankarski sektor, prije svega zato što 1,4 milijarde ljudi na svijetu uopće nema bankovni račun, što je osnovni preduvjet za bilo kakvo digitalno plaćanje. Istraživanje Deutsche Bank pokazalo je i da trećina Amerikanaca i Evropljana, barem deklarativno, još uvijek preferira plaćanje gotovinom, ali i da udio gotovine u cirkulaciji novca raste u financijskim krizama, primjerice nakon bankrota investicijske banke Lehman Brothers u SAD-u 2008. godine.
Štoviše, kako navode oponenti totalne digitalizacije platnih transakcija, taj je model izrazito štetan upravo za različite marginalizirane skupine, uključujući starije osobe, kakve u švedskom slučaju predstavljaju iznimku jer se one inače u znatno manjem postotku koriste bezgotovinskim načinima plaćanja. Istraživanja pokazuju i da je gotovina od vitalne važnosti za egzistenciju ljudi s niskim primanjima, stanovnika ruralnih područja koji ne žive u blizini infrastrukture za digitalno plaćanje, kao i žrtava nasilja u obitelji koje često nemaju kontrolu nad svojim bankovnim računima.
Kako navodi Američka unija za građanske slobode (ACLU) u izvještaju iz 2019., pripadnici siromašnih zajednica najčešće nemaju ni minimum financijske stabilnosti nužan za digitalno plaćanje, prije svega bankovni račun. Za otvaranje računa potreban je identifikacijski dokument ili dokaz prebivališta, koje često nemaju siromašni, beskućnici i nedokumentirani imigranti. Organizacija navodi i da je istraživanje Federalnih rezervi iz 2017. pokazalo da samo 53 posto Afroamerikanaca i 63 posto Hispanoamerikanaca redovno koristi bankarske usluge. Također, provizija koju kompanije naplaćuju trgovcima za korištenje karticama “zapravo služi transferu novca iz siromašnih u dobrostojeća kućanstva”, zahvaljujući programima nagrađivanja koje je u pozitivnoj korelaciji s prihodima kućanstva.
ACLU navodi i problem naplaćivanja kazni za prekoračenje iznosa na računu, napominjući da se većina prekoračenja događa prilikom plaćanja karticama, kada kupac nema neposredni uvid u stanje računa. U SAD-u su 2016. godine banke samo od tih kazni utržile 15 milijardi dolara. Američki Ured za financijsku zaštitu potrošača iznio je podatak i da se većina prekoračenja događa kod transakcija vrijednosti manje od 25 dolara, a ne nekakvih luksuznih kupovina.
Za razliku od plaćanja gotovinom, ono koje se odvija karticama ili aplikacijama uvijek uključuje posrednika, a to je najčešće privatna kompanija. U pitanju je oligopol manjeg broja kompanija – Vise, MasterCarda i nekoliko drugih – koje pritom imaju i gotovo potpuno nereguliran pristup velikom broju osobnih podataka poput imena, prezimena i adrese. Pritom se preko specijaliziranih servisa mogu saznati i detaljniji podaci poput bračnog statusa, interesa i hobija, vjeroispovijesti i potrošačkih navika. Trgovanje tim podacima također nije regulirano, izuzev komplicirane i često skrivene opcije koju potrošač mora odabrati ako želi zaštititi svoje podatke.
Uz problem zaštite privatnosti i zloupotreba od strane privatnih kompanija, kritičari društva bez gotovine naročito ističu i nadzor koji države mogu provoditi nad građanima prateći njihove financijske transakcije. Često se navodi primjer Hong Konga i pametne kartice Octopus Card, koju praktički svi tamošnji građani koriste za sve moguće kupovine, od javnog prijevoza do kafića. No u vrijeme protuvladinih protesta 2019. godine prosvjednici su se masovno vratili upotrebi keša kako vlasti ne bi mogle kontrolirati njihovo kretanje.
Još jedan recentni primjer je i prosvjed “Konvoj slobode” u kanadskoj Ottawi, kada su vozači kamiona blokirali prometnice jer nisu pristajali na obavezno cijepljenje protiv Covida-19. Kako bi suzbila proteste, kanadska vlada iskoristila je zakon o izvanrednim ovlastima i blokirala račune nekoliko stotina pojedinaca, kao i crowdfunding platformi na kojima se skupljao novac za prosvjednike. U vrijeme protesta protiv policijske brutalnosti u Nigeriji 2020. godine privatne banke su po nalogu središnje banke blokirale račune niza nevladinih organizacija koje su podržavala proteste, a blokiranje pristupa bankovnim računima u većini zapadnih zemalja dozvoljeno je i protiv osumnjičenika za terorizam i prije nego što im se dokaže krivnja.
Autor/ica 👤Tena Erceg
