Rušenje sna o nezavisnoj Libiji

Nije Libija siromašna zemlja. Barem nije još: imaju Libijci šta da jedu, imaju gdje da žive i šta da rade. Jad na koji mislim je isti onaj jad koji se spremao nama prije nego je srušena Jugoslavija. Bila nam je potrebna demokratizacija; ista ona demokratizacija kakvu smo i poslije našeg slučaja vidjeli u Iraku, te ona kakvu ćemo sada vidjeti u Libiji, i možda jednog dana u Venecueli, na Kubi i drugim mjestima pod kontrolom mrskih diktatora, komunista i inih mrzitelja demokratije. Vidjet ćemo je pogotovo na onim mjestima gdje ima nafte i drugih bogatstava, a u cilju demokratizacije vidjećemo još stotine hiljada žrtava, sve u ime slobode govora, misli i štampe.

Stigao sam u Tripoli prije nego su nemiri i počeli, u namjeri da ostanem dvije sedmice. Sve se dogodilo sasvim slučajno, jer mi je povratna karta iz Kenije bila preusmjerena, pa sam umjesto za Kairo odletio za Tripoli. Imajući vizu koju ranije nisam iskoristio, odlučio sam ostati. Nakon posjete Keniji, držao sam da je sve moguće na afričkom kontitentu, i bio sam u pravu. Iako je Libija bila puna para, hrane, radnih ljudi, lijenčina, uličara i drugih stvari koje jesam ili nisam vidio u Keniji, ove dvije zemlje imale su i jednu zajedničku osobinu: svi mladi ljudi pričali su engleski, i to prilično tečno i sa sjajnim naglaskom. Često je to bio slučaj i sa starijim, a kasnije mi je rečeno da nije baš tako van Tripolija.

Znakovi diktature Tripoli je tih dana izgledao sasvim obično. Ništa se neuobičajeno nije dešavalo. Iako sam mnogo puta bio upozoren da tamo ne ostajem, da će početi nemiri, da će biti ubijanja, i sl, nije mi palo na pamet da odustanem, jer se na ovakva putovanja ide jednom ili nijednom u životu, a posebno mi je rastao adrenalin u slučaju da krenu protesti. Ulice su bile pune raznolikog svijeta. Pijace i tržnice prepune hrane, šoping centri krcati odjećom, restorani ispunjeni gostima, gdje se jelo odlično, uz prilično prihvatljive cijene. Ljudi su u to vrijeme radili, privređivali, bavili se svojim poslovima, nisu željeli podrivati sistem, niti im je iko rekao da im je loše u životu. Međutim, onima u Bengaziju je rečeno drugačije. Rečeno im je da žive pod diktaturom, da nemaju osnovna ljudska prava, da tamo ne postoji sloboda štampe, da je Gadafi luđak koji ih je sve strpao u luđačke košulje i da ga trebaju skinuti sa vlasti što prije. Kasnije su Obama, Sarkozy, Cameron, Berlusconi i ekipa mnogo puta ponovili isto, te na kraju priznali da im je cilj njegovo rušenje. “To zahtijeva libijski narod, vrijeme je da se zaustavi krvoproliće u Libiji”, rekli su. Pritom nikad nisu prikazali nijedan snimak krvoprolića, niti iznijeli neke dokaze o tome. Štaviše, Gadafijeve snage su nekoliko puta zauzimale određene gradove i nije bilo pokolja, nego je pobunjenicima poručivano da im čak neće biti ni suđeno.

Tokom svog vremena posjete Tripoliju, te ono malo vremena provedenom u Bengaziju i Misrati, sreo sam samo jednu osobu koja ne voli Gadafija, uključujući i mog domaćina, bivšeg studenta medicine u Beogradu, te neke naše ljude koji su donedavno radili u Libiji. Moj prijatelj, doktor Ali Kassab ima sirijsko porijeklo. Njegov deda je još šezdesetih godina radio kao ljekar u Libiji, kada ova zemlja nije imala skoro nijednog domaćeg doktora. Stigao je u okviru jedne humanitarne organizacije da radi tamo kao volonter jer je tek završio medicinu. Nakon toga je Gadafi izveo vojni puč, a doktor Kassab je ostao zauvijek u Libiji. On kaže da još od tog vremena njegova porodica posjeduje nekretnine, novac, poštovanje i sve ono što čovjeku treba kako bi se osjećao dostojanstveno. “Nažalost”, dodaje mi preko e-maila kasnije, “više ništa zadugo neće biti isto, Libija će vjerovatno postati podijeljena zemlja, ili kolonija, što je još gore”. Ne mogu da se ne složim sa Alijem, makar to bila i podjela na Bengazi i ostatak Libije. Kada imate cijeli svijet protiv sebe, na čelu sa Francuskom, Amerikom i Velikom Britanijom, teško možete izaći kao pobjednik, a kada vas te zemlje štite, kao što štite pobunjenike u istočnoj Libiji, to nikako ne može biti bez interesa. Od svojih 35 konflikata, koliko su Sjedinjene Države imale poslije Drugog svjetskog rata, u većini tih zemalja zavladala je bijeda, dok demokratiji nema ni traga. “Čak i ako ona na papiru postoji, ona je tu da štiti strane interese”, Alijeve su riječi, koje se nadovezuju na riječi Slavoja Žižeka i njegove definicije demokratije koja kaže da je “ona, demokratija, pravo i obaveza svih političkih subjekata da poštuju krajnji rezultat, bez obzira na izborne prevare, strane marionete i ostale učesnike u izbornom procesu”. Prijatelj mi je još napisao i slijedeće: “Zbog toga upravo Francuska i Italija priznaju pobunjeničku vlast, jer su pobunjenici nesposobni da odlučuju i sami o sebi, a kamoli o Libiji”. I čini se zaista da je tako.

Pored toga što imaju teško i lako naoružanje, podršku svijeta, pa čak i svoje avione, nisu uspjeli objasniti svijetu zbog čega je situacija u Libiji tako loša kao što je predstavljaju. Jedan jedini čovjek s kojim sam razgovarao, a koji je protiv režima, predstavio mi se kao Abdurahman, i na tečnom engleskom mi je objasnio da Gaddafi guši osnovne ljudske slobode. Pitao sam ga zatim gdje je studirao, na šta mi je rekao da je završio elektrotehniku u Istanbulu. Pitao sam ga “zašto si se onda vratio?”. Nije imao odgovora, kao ni na moju tvrdnju da se nijedan student ne mora vratiti u Libiju ako je tako grozno, pa se ipak svi vraćaju. Tako je uglavnom tekla konverzacija i narednih dana između mene i mojih prozapadnih prijatelja, koji ne razumiju prilike u Libiji, niti išta drugo znaju osim onoga što im serviraju njihovi mediji, ispirajući im mozak riječima “pro– democracy rebels”. Čak i kad ne ulazim u polemiku o demokratiji, i zašto se ona nikad ne dovodi u pitanje, dobijam nevjerovatne argumente o sprečavanjima pokolja koji se nisu desili niti će se desiti, usporedbi Libije s Bosnom kojoj su također Amerikanci na kraju pomogli (imam spreman odgovor: pomogli su kad smo počeli pobjeđivati), te također neiscrpne fraze o slobodi govora i štampe, kao da sloboda govora direktno jamči bolji život, odnosno standard kakav je Libija postigla za ove 42 godine. Abdurahman, kao obrazovan čovjek, morao bi znati šta sve donosi demokratizacija neke zemlje kroz liberalizaciju tržišta, otvaranja puteva za američki kapital te zatvaranje velikih domaćih firmi i osiromašivanje stanovništva. Međutim, nije više želio razgovarati.

Pivo za došljake Moja neizlječiva potreba da razgovaram sa svima koji se nađu u blizini, u tramvaju, na ulici, u kafani ili bilo gdje drugo, vrlo mi je dobro poslužila da shvatim neke stvari. U jednom kafiću u Tripoliju sam, dok sam čekao Alija, naručio pivo, i dobio ga – ali bezalkoholno. Malo se o tome govorilo zadnjih dana, uglavnom su oči bile uprte na dvije krajnosti, “diktaturu” i blagostanje u Libiji, pa su se potpuno izgubile niti kad se govori o drugim stvarima. Rečeno mi je da je u Libiji alkohol zabranjen, a meni kao nekome ko ima prilično loša iskustva s alkoholom, najednom je sinulo da to ustvari uopšte nije loše. Toliki su novci potrošeni na kampanju protiv pušenja, dok posljedice alkohola niko i ne spominje. Silna premlaćivanja žena i djece, oružani obračuni u kafanama širom svijeta, bolesti jetre i druge stvari koje prouzrokuje alkohol vjerovatno spadaju u domen ljudskih prava. U nedostatku alkoholnih pića, mladi uopšte ne oskudijevaju u zabavi. Postoji nekoliko desetina kafića u samom centru grada, kakve bismo mi uglavnom zvali kafe-slastičarnama, a u zadnje vrijeme je Baščaršija prilično ispunjena takvim mjestima, a u njima se uglavnom sakupljaju ljubitelji bezalkoholnih kafića, učenici Medrese i studenti Fakulteta islamskih nauka. U libijskim kafeima se pored kafe i ponekad nargile, služe jaki arapski kolači, koji se često jedu rukom, čak i ako je riječ o nekoj vrsti baklave ili sličnog zaljevenog kolača. Običaj je često da se sjedi na podu, a posebno je to slučaj u libijskim tradicionalnim restoranima. Tada se prilično vidi da se ipak nalazimo u Africi, koliko god napredna ova zemlja bila, oni još uvijek vrijedno čuvaju neke od plemenskih običaja koji ovu zemlju čine još bogatijom. Rečeno mi je da svako pleme u Libiji ima svoja tradicionalna jela, ali da su ona i često vrlo slična, jer potječu iz vremena kad Libija nije bila bogata. Kao i sva najukusnija hrana svijeta, i u Libiji tradicionalni specijaliteti dolaze iz siromašnih krajeva, i originalno su ih spravljali niži slojevi. Libijci također mnogo vole talijansku kuhinju, tako da se u Tripoliju mogu naći i različite paste, pizze, lazanje i ostale delikatesne talijanske pikanterije. Libijsko jelo koje mi se najviše svidjelo se zove “riblji bazin”, a podsjeća na neku vrstu ribljeg paprikaša koji okružuje veliki uštipak. Ono što su Libijci također naslijedili od Talijana je ljubav prema fudbalu. Iako nisu neki majstori u ovom sportu, često su kafići i restorani puni mladih koji gledaju strane fudbalske lige. Nažalost, nisam uspio posjetiti neki libijski koncert, niti vidjeti kulturna dešavanja zbog nadolazećih nemira i usredotočenosti na druge stvari, ali njihovu muziku svakako preporučujem, jer je puna života i veoma opuštajuća.

Naredni sagovornik mi je bio jedan od radnika iz BiH, koji je želio ostati anoniman, iz razloga, kako je rekao, “ne bi li se, ako Bog da, ponovo vratio u Libiju”. Pa je dodao “ako Bog da”, otprilike još sedam puta. Sreo sam ga u Misrati na proputovanju, tj. bježanju iz Tripolija prema Egiptu. Nisam ni znao da ću na kraju bježati, krenuo sam iz čiste znatiželje, s mojim prijateljem i još nekim poznanicima, a završio automobilsko putovanje potpuno sam u Bengaziju. Naš junak, zvaćemo ga samo imenom, Mustafa, othranio je porodicu u Libiji. Izgradio je tri kuće, za sve troje djece, podigao dvoje unuka, jer mu djeca još ne rade, te zaradio još mnogo novaca ovdje. Postavljao je radijatore i povremeno radio kao vodoinstalater. Kaže da mu je satnica često bila i po 20-30 dolara, da su Libijci uvijek plaćali unaprijed i široke ruke, te da mu nikad niko nije ostao dužan. “To je pošten svijet, Bog im je dao naftu, a sad im to bogatstvo uzimaju tuđini. Nikad nikome nisu ostali dužni, pa ni meni, ali zaj..at će njih Gadafi, velika je on lola”. Pored svjetskih tokova i međunarodne politike, svojstvene samo ljudima s Balkana koji obično o tome pojma nemaju, porazgovarali smo i o Mustafinom ličnom odnosu sa Libijcima. Kaže kako nema boljih ljudi od njih. “Proputovao sam mnogo afričkih i arapskih zemalja, ovo je jedina gdje bih ostao cijeli svoj život”. Na kraju kaže kako ne očekuje da se vrati u Libiju, ako odavde izbjegne. Predvidio je da će naša zemlja u Vijeću sigurnosti glasati isto kao i Amerikanci, a to je ocijenio pogubnim potezom, šta god se u Libiji na kraju desi, “Bilo da pobijede gadafijevci ili ovi drugi, našim firmama će se zatvoriti vrata”, dodao je. Slaganje između naših ljudi i Libijaca objašnjava njihovom blagom naravi i spremnošću na pomoć u svim prilikama, što će mi kasnije potvrditi i tripolijski student koji je stigao iz BiH.

Milijarda unepovrat BiH je, po nekim procjenama, izgubila više od milijardu dolara zbog poslova u Libiji. Naravno, većinu tih novaca izgubile su kompanije, ali i naših nešto više od hiljadu radnika koji su tamo bili. Moj sljedeći poznanik, student ekonomije u Tripoliju, Muamer Pekarić, kaže kako mu zaista nije jasno kako smo mogli izdati velike prijatelje, glasajući u Vijeću sigurnosti za vojnu intervenciju. Muamer je, kao i ja, imao sličan put bježanja iz Libije. Ostao je tamo do početka stvarnih sukoba, nadajući se da će nemiri prestati. Ja sam već imao osjećaj da su Tunis i Egipat bili samo uvertira za ono šta se sprema, a to je lov na Gadafija. Stoga sam svjesno iznajmio automobil s namjerom da ga ne vratim u istom gradu. Od Tripolija sam se zaputio prema istoku, misleći se ukrcati na neki od brodova, jer mi u to vrijeme ni u malom mozgu nije bilo da bi naše vlasti mogle poslati avion po naše ljude. Vozio sam tako stotine kilometara, a da me niko nije zaustavio na barikadi ili pod prijetnjom oružja, što bi bilo normalno za očekivati kad se nalazite usred nemira. Povremeno sam kupio stopere koji mi nisu izgledali sumnjivo. Onda sam dobio osjećaj da u Libiji kriminala skoro i nema. Niko nikoga ne želi pokrasti, jer jednostavno svi imaju dovoljno. Svi smo ovih dana vidjeli u medijima da Libijci žive kao bubrezi u loju, i da imaju šta god požele. Skeptici i zapadni demokrati bi rekli kako je loše za društvo da ima nedostatak radnih navika. Polemike koje ovih dana vodim sa mnogima oko Libije uglavnom se svode, pored pomenutih “ljudskih prava” koje strašni Gadafi ugrožava, na to kako je Gadafi od njih napravio neradnike. Jedan od mojih poznanika mi je rekao kako “kuća, novac, automobil, obrazovanje i zdravstvo više nisu dovoljni. Narod želi korak naprijed, a Libija tapka u mjestu”. Nisam imao odgovora.

Vratimo se na Muamera Pekarića. U Libiju je stigao 2005. godine, završio kurs arapskog jezika, a zatim i studij ekonomije. Prvi semestar postdiplomskog studija je završio u januaru 2011. godine. Za vrijeme fakulteta imao je smještaj i hranu od fakulteta, te džeparac. Studij je bio besplatan i država mu je finansirala apsolutno sve, uključujući knjige i zdravstvenu zaštitu. Na drugoj godini je počeo volontirati u Ambasadi BiH, i tada je na preporuku ambasadora Ferhata Šete, dobio stipendiju, koja je trajala sve do početka nemira i rasula u Libiji. Aplicirao je i za program stipendija za strance na postdiplomskom studiju na Univerzitetu Naser. Stipendija je odobrena, ali zbog nemira nije realizovana. To je, dakle, ukratko put jednog studenta kojeg je zahvatila demokratizacija. Muamer je sada u Sarajevu i čeka daljnji razvoj događaja. Tripoli opisuje kao grad svih dešavanja, mjesto gdje ima mnogo više mogućnosti. O Libijcima, kao i svi ostali, govori sve najbolje. “U stanju su preći hiljadu kilometara da bi vam riješili problem”.

Nakon što sam stigao u Bengazi, poslije dvodnevne vožnje i petosatnog sna na benzinskoj pumpi blizu Sirta, počeo sam viđati pobunjenike. Tada i u samom centru nije bilo klasičnih nemira, niti su se vodile prave borbe, ali su ljudi sa tzv. novim zastavama Libije uzvikivali parole koje nisam razumio. Imali su slike prekriženog Gafadija, sve njegove plakate su mahom poskidali iz grada i zapalili ih. Nisu htjeli ni da čuju riječ o mrskom vođi. Ne mogavši se zadržati predugo u ovom gradu, jedino što sam mogao konstatovati je slijedeće: u Bengaziju takođe ljudi žive odlično, voze skupe automobile, imaju velike i lijepe kuće, oblače se prilično dobro i ne fali im bukvalno ništa. Kasnije ću na snimcima gledati golgote, i slušati Obamine riječi kako već 42 godine Gadafi ugnjetava ovu zemlju, a posebno Bengazi. Već 42 godine, otkako je preuzeo vlast od kralja Idriza, koji je bio britansko-francuska marioneta, Gadafi ovom zemljom vedri i oblači. Pismenost je podignuta sa deset na devedeset procenata. Toliko im je loše da vodu, struju i energente ne plaćaju. Ni dinara. Toliko je Libija u groznom stanju da nikome ne duguje ništa. MMF će im kreditno pomoći, vjerovatno za koju godinu, sa svojim lihvarskim kamatama. Bengazi je bio prolazna stanica, više ružna uspomena, nego bilo šta drugo. Sanjao sam i dalje o Tripoliju, njegovoj ljepoti, smirenosti i užurbanosti u isto vrijeme, kupalištima za strance, te o svemu lijepom po čemu ovaj grad pamtim iz priča mojih rođaka, prijatelja, te iz knjiga i članaka.

San je postao košmar Otišao sam nakon Bengazija dalje prema Egiptu, ali sam se morao vratiti jer mi je kupljena karta iz Bengazija nazad u Tripoli, a od tamo za Evropu. Leteći iz Tripolija posmatrao sam ovaj predivni grad, prije toga pozdravljajući se sa Alijem, od kojeg već danima ništa nisam čuo. Ti divni ljudi će mi zauvijek ostati u lijepom sjećanju, a američko-evropska demokratizacija, kako iz svog bosanskog primjera, tako i iz ovog libijskog, u lošoj uspomeni. Već naredne godine bih mogao gledati kako se urušava neki drugi san, jer je ovaj – san o Libiji kao nezavisnoj i suverenoj zemlji, već postao košmar, odnosno noćna mora u režiji velikih sila.

Dani