Preteča pomaka u desno: Odakle samo dolaze svi ti rasisti?

Izdvajamo

• Kad sada vidim bespomoćna lica koja potpuno zbunjeno pitaju otkuda najednom dolaze svi ti rasisti i neonacisti postajem bijesna. Ozbiljno: Koliki ignorant se mora biti da sve ove godine ne primjeti kako se – ne samo na istoku – širi strah mnogih Nijemaca od izumiranja? Ili koliko daleko seže mržnja prema muslimanima u centru društva?

Povezani članci

• Zbog protivljenja ratu, ruskim muzičarima se otkazuju koncerti kod kuće
• Dugi put Kine na zapad: Novi kineski put svile
• Trumpova administracija zabranila pristup CNN-u
• Uredba za sankcioniranje stranog miješanja u izbore u SAD
• Loše procene
• Historijski sporazum Irana i Kine stupa na snagu: Milijarde dolara investicija u zamjenu za naftu

Foto: Sean Gallup/ Getty Images Protuislamske demonstracije u Drezdenu, juli 2019.

Mnogi vjeruju da Njemačka od 2015. doživljava pomak u desno ali to je greška. Kamen temeljac za uspjeh AfD položili su drugi. Suviše dugo smo dozvolili litanije o izumiranju Nijemaca.

Piše: Ferda Ataman
Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Ljudi imaju različita računanja vremena. Mi ne živimo samo u 2019. godini po Hristu, u 70. godini Savezne republike Njemačke ili 30. nakon pada zida. Mi, ljudi sa pozadinom pridošlice, mi računamo i 10. godinu po Sarrazinu, kratko p.S.

Prije deset godina Thilo Sarrazin, tadašnji SPD senator za finansije u Berlinu, dao je časopisu za kulturu “Lettre International” intervju sa naslovom „Klasa umjesto mase“ i na koncu pledirao, tako se može čitati, za politiku useljavanja na genetskoj osnovi. Dao je takve sirove izjave kao: „70 posto turskog i 90 posto arapskog stanovništva u Berlinu“ živi od države i prozvode „stalno nove male djevojke sa maramom“. A Turska će natalitetom „osvojiti“ Njemačku. On radije ima „istočnoevropske Jevreje sa 15 posto višim IQ od njemačkog stanovništva“.

Nakon objavljivanja tjednima se o tome vodila debata u cijeloj zemlji. Apsurdno na tome: Nije se bilo – uprkos genetski uslovljenih opisa inteligencije i ratne retorike o uticaju stranaca – jedinstveno u tome da li se to već može označiti kao „rasističko“. Još jednom: Nije se bilo jedinstveno da li je to rasizam. U Njemačkoj. U 2009. godini.

Mi navodno loše integrisani morali smo sa nevjericom gledati kako neki to svode na legitimnu „polemiku“. Čitali smo trijeznu provjeru činjenica u ovim tezama i saznali smo tačne podatke o natalitetu doseljeničkog plemena Turaka. Ja sam tada radila u “Tagesspiegel” i čitala sam u mojim novinama da je Sarrazin u „pravu minimalno u tendencijama“ što se tiče nataliteta.

Debata je markirala prelom jer se tada prvi puta pokazalo da naklapanje o uticaju stranaca i „islamizaciji“ nisu prekoračila crvenu liniju. Sarrazin je tada ostao rado viđen gost u razgovorima na TV.

Godine 2010, jedan p.S. objavljena je knjiga „Njemačka se ukida“. Ona je unijela tezu o uticaju stranaca baš u građansku sredinu i učinila Sarrazina milionerom. A sve se kretalo oko pitanja: Koliko „njih“ može podnijeti naša zemlja.

Sa TV razgovora rasizam se preselio na ulice: Prvi su nastupili 2013. “Huligani protiv selafija” (HoGeSa) a onda 2014. “Patrotski Evropljani protiv islamizacije Zapada” (Pegida). Iako su odnosi Pegide sa desničarsko ekstremističkim miljeom uskoro bili jasni bio je rođen mit o “zabrinutim građanima”. Istovremeno je AfD ušla u parlament: U petoj godini po Sarrazenu dobila je već deset do dvanaest posto glasova na pokrajinskim izborima u Saksonskoj, Brandenburgu i Tiringenu.

Ja to nabrajam da bi bilo jasno: Nas, sugrađane sa pridošličkim kontekstom nisu iznenadili rezultati pokrajinskih izbora u Istočnoj Njemačkoj 2019. Mi smo u stalnom šoku. Već deset godina.

Rasizam nije samo nefer, on krši postojeće pravo

Uostalom obhođenje sa rasizmom ne bi trebalo biti pitanje pogleda jer konačno mi živimo u pravnoj državi. Sloboda mišljenja je značajno dostignuće ali to je i zaštita manjina od diskriminacije i rasističkih uvreda. Problem je u tome što se ovo poslednje teško provodi u Njemačkoj.

Šta mnogi ne znaju: Postoji međunarodnopravno obavezujuća deklaracija protiv rasizma koju je Njemačka potpisala prije 50 godina. Međutim, izgleda da savezna vlada ovo shvata prije kao preporuku a manje kao pravnu obavezu. To se pokazuje i u slučaju Sarrazin:

Nekoliko Nijemaca turskog porijekla podnijelo je 2009. kaznenu prijavu protiv njega između ostalog i zbog huškanja i uvrede ali berlinsko javno tužilaštvo je brzo obustavilo istragu. Njemačka je zato dobila 2013. ukor od odbora UN za nadziranje konvencije protiv rasizma. Stav odbora je bio jasan: Sarrazinove izjave pokazuju rasističku sliku čovjeka koja nije zaštićena slobodom mišljenja. Ako to njemačko pravosuđe vidi drugačije mora Njemačka preispitati svoja „načela i postupak“ kod krivičnog gonjenja rasizma.

Do danas se od toga ništa ne vidi. Naprotiv. Još uvijek se bavimo rasizmom kao stvari mišljenja a ne suda. To je pogrešno. Naše pravosuđe dozvoljava uvijeno naklapanje o izmjeni stanovništva čak i u partijama koje se kandiduju za njemački parlament. Sa efektom, da važe kao legitimne kad dobiju dovoljno glasova.

Kad sada vidim bespomoćna lica koja potpuno zbunjeno pitaju otkuda najednom dolaze svi ti rasisti i neonacisti postajem bijesna. Ozbiljno: Koliki ignorant se mora biti da sve ove godine ne primjeti kako se – ne samo na istoku – širi strah mnogih Nijemaca od izumiranja? Ili koliko daleko seže mržnja prema muslimanima u centru društva?

Bestseler sa milion primjeraka sa „vulgarnodarvinističkom teorijom društva“, demonstracije protiv „islamizacije Zapada“, „zabrinuti građani“, koji skandiraju „Lažljiva štampa“ – tu bi moglo kod ljudi kao Annegret Kramp – Karrenbauer da zazvoni zvono na uzbunu.

Godina deset p.S. počinje time da jedan tip na novogodišnju noć u rurskoj oblasti ulazi u auto i želi gaziti strance. Mi ne znamo da li je on bio uračunljiv, ali znamo, da ovaj događaj nije izazvao veliki val uzbuđenja. Poslednji je čas da se na idejne temelje pokušaja etničkog čišćenja pođe pravnim putem.

 spiegel.de