Preobučen u radnički kombinezon

Povezani članci

• Optužba za seksualni napad odlaže izbor sudije Vrhovnog suda SAD?
• Johnson & Johnson počeo testirati vakcinu na tinejdžerima, a uskoro na trudnicama i djeci
• U Meksiku ubijen novinar, deveto ubistvo novinara ove godine
• Hammond: Blokada ulaska Turske u EU je stvar neznanja ili zablude
• Bugarska će migrante prebaciti u zatvorene kampove
• Velika Britanija: Moramo zaustaviti upotrebu hemijskog oružja

Foto: AFP – Joe Biden za vrijeme kampanje u Pitsburgu u  aprilu

Joe Biden nema šta ponuditi radništvu. Demokrati nisu ništa naučili iz poraza protiv Trumpa.

Piše: Malaika Jabali
Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović 

Kad je Joe Biden nedavno najavio svoju kandidaturu za predsjednika stručnjaci su ga odmah proglasili za favorita. Pritom oni sami sebe ubjeđuju da je bivši potpredsjednik jedini kandidat iz dugog niza demokratskih nosilaca nade, koji bi mogao ući u borbu sa Donaldom Trumpom. Oni tvrde da njegova omiljenost kod radnika povećava mogućnost njegovog izbora – kod istih onih radnika koji su na izborima 2016. Donaldu Trumpu osigurali pobjedu u saveznim državama u kojima se vodila neizvjesna borba a  u kojima su često pobjeđivali demokrati. Biden je – iako se to glasno ne izgovara – poslednja velika bijela nada demokrata koja može tonući bijeli nacionalistički brod dovesti u luku pristojnosti dok ona još nije uprljana Trumpovim kontroverzama, uskogrudim političkim akcijama i neotesanim vođstvom.

Međutim medijalni narativ o Bidenu sklon je da se fokusira isključivo na bijeli sloj radništva. Time se ispušta iz vida da je potreban multietnički savez radnika da bi se mogla  realizovati  progresivna politika. Također se na neodgovoran način uspjeh demokrata pravi ovisnim o jednom čovjeku čiji politički bilans prije svega pokazuje da on nije zaslužio krunisanje.

Nadanje da bi Bidenova kandidatura mogla biti uspješna zasniva je na različitim pretpostavkama – da najvažniji ključ za pobjedu leži u tome da se Trumpovi birači iz radništva pridobiju za demokrate, da radništvo koje nije bjelačko i koje odbija Bidena zbog istorije njegove rasističke retorike i lakejstva prema koncernima, igra podređenu ulogu i da je Bidenova omiljenost u bjelačkom radništvu dovoljna za pobjedu nad Trumpom. Sve ove pretpostavke ne mogu izdržati ni površno ispitivanje. Prihvatiti ih nekritički moglo bi za demokrate značiti da će ponovo završiti u porazu. U svakom slučaju to bi potkopalo sve izglede da se pomogne pobjedi progresivne politike.

Rezultati izbora iz 2016. se pogrešno tumače. Pretpostavlja se da je radništvo, vjerovatno prije svega bjelačko radništvo katapultiralo Trumpa u industrijskim regionima SAD – takozvanom Rust Belt – do pobjede. Demokrati bi zbog toga trebali nekoga ko će ove birače dobiti nazad. Ali Trump 2016. nije , u državama gdje se vodila neizvjesna borba, pobijedio jer je veliki dio Obaminih bijelih birača prešao republikancima. Umjesto toga mnogi demokratski birači nisu uopšte izašli na izbore.

Na izborima 2016. radilo se o ljudima koji nisu izašli na izbore. A 2020. trebaće ove ljude osloviti i mobilizirati.

U Mičigenu, Pensilvaniji i Viskonsinu, tri države koje su u konačnici odlučile izbore, Trump je dobio samo 400.000 glasova više nego Mitt Romney u izborima 2012. što se djelomično može objasniti povećanjem broja stanovnika. Trump je dakle dobio isti udio na glasovima bijelog biračkog tijela kao  i Romney. Hillary Clinton je, međutim u ovim državama dobila 680.000 glasova manje nego Barack Obama. To pokazuje da oni koji su birali Obamu sada nisu glasali za demokrate. ali to ne znači da su glasali za Trumpa. Činjenica je da je učešće na izborima kako crnih tako i bijelih birača u Viskonsinu i Mičigenu palo 2016. u odnosu na 2012. U Viskonsinu je učešče crnog stanovništva na izborima palo na najniži nivo otkako se vode izborne statistike: od oko 79 na 47 posto, što znači oko 87.000 glasova manje. Clintonova je izgubila ovu državu za otprilike 23.000 glasova. Na izborima 2016. se stvarno radilo o onima koji nisu izašli na izbore. I 2020. će se prije svega raditi o tome da se slijedi politika sa kojima će se ovi ljudi moći osloviti i mobilisati.

Rezultat od 2016. – 57 posto bijelih birača za kandidata republikanaca – odgovara rezultatima izbora u poslednjih 19 godina .Međutim demokrati iz ovoga izbornog rezultata izvlače zaključak da na slijedećim izborima bezuslovno moraju u trku poslati kandidata koji može bodovati kod bijelog radništva koje je minule biralo Trumpa. Da je Trump 2016. imao porast glasova bijelih birača bez visokoškolskog obrazovanja ne znači generalno promjenu raspoloženja u bijelačkom biračkom tijelu: Već od 1968. prosječno 55 posto bijelaca daje svoje glasove republikanskom kandidatu.

Međutim umjesto da svoje napore usmjere na progresivne nebirače, rukovodstvo demokrata sa rastućim oduševljenjem citira lakomislene anegdote iz Bidenovog rodnog mjesta Scartona, govori revnosno o podršci pojedinih sindikata Bidenu i – kako izgleda – stalno navodi da je Biden bjelac i muškarac.

Kada se povede diskusija o Rust Belt  često se zaboravljaju opštine sa većinskim crnačkim radništvom u nekadašnjim centrima proizvodnje čelika i industrije.

Naravno da se birači iz radništva ne smiju otpisati. Ankete pokazuju da je članstvo u sindikatu posebno u bijelog radništva odlučujući element u odlasku na glasanje. Povezanost članova sindikata sa gospodarstvom i društvom  vodi progresivnoj politici. Ali i populistička retorika može biti odlučujuća: Obama je uspio 2012. pridobiti značajan broj bijelaca bez visokoškolskog obrazovanja jer je Mitta Romneya prikazivao kao šefa koncerna udaljenog od stvarnosti. Nije posebno svrsishodno sada davati najveći prioritet onim bijelim radnicima koji su birali Trumpa. Umjesto toga demokrati bi se trebali naprimjer koncentrisati na glasače iz siromašnijih slojeva  i radništvo, koji nisu 2016. izašli na izbore.

Mi ovdje imamo jednu iskrivljenu sliku o sastavu radništva. Kada se povede diskusija o Rust Beltu često se zaboravljaju opštine sa većinskim crnačkim radništvom u nekadašnjim centrima čelika i industrije, koji su na osnovu deindustrijalizacije i politike Trećeg puta, za koji se zalaže i Biden, doživjele veliki gubitak radnih mjesta i eksponencijalno pogoršanje kvaliteta života. Od Čikaga preko Milvokija do Klivlenda stope nezaposlenosti i pad prihoda kod crnaca u sjevernim industrijskim gradovima su daleko veći nego u ostatku SAD a kvota vlastitih stanova je na nivou iz 1968.

Umjesto da  koriste prednosti angažirane politike tržišta rada koja bi im opet obezbjedila radno mjesto ljudi iz crnačkih radničkih okruga masovno dospijevaju u zatvore što je destabilizovalo porodice i vodilo ka opustošenju cijelih četvrti. U ovim industrijskim gradovima radio je iznadprosječan broj crnih muškaraca u prerađivačkoj industriji gdje je pripadnost sindikatima vrlo visoka.

Kada su ta radna mjesta prebačena u inostranstvo i „velika recesija“ razorila dobrostanje koji su si crnačka domaćinstva izgradila od usvajanja odlučujućih građanskih prava, crnačke porodice oporavile su se puno manje od drugih demografskih grupacija. Međutim to nisu slike koje se pojavljuju u tekućim vijestima. Tamo se ne čuje ništa o tome da su razlike unutar radništva veće nego ikada prije ili da će od 2032. većina radništva činiti obojeni.

Kad god mu se ukazala prilika Biden se zalagao za preduzeća i velike banke a ne za radništvo.

Ovo nepercipiranje ne vodi samo tomu da demokrati  mimoilaze svoje vlastito dugogodišnje biračko tijelo (radnički sloj svih etnija) nego pridonose i rasističkoj predstavi o kretanjima u radničkom sloju koja ih razdvajaju. Bijeli iz radničkog sloja, tako nam se kaže, zaslužuju naše suosjećanje je su Amerikanci koji naporno rade. Obojeni nasuprot tome nisu oni koji rade – i ne mogu se ubrojati u „gospodarski nesigurne“. Google trendovi pokazuju da se od traženih pojmova „bijela radnička klasa“ i „crna radnička klasa“ ovaj poslednji od 2016. jedva da igra kakvu ulogu u svijesti SAD.

Za progresivnu politiku to je katastrofalno – ali to je blagoslov za ljude kao Joe Biden, koji onima koji rade, crnim, bijelim, hišpanjolskim, azijatskim, indijanskim nemaju ništa dalje da ponude osim za radnike prijateljsku fasadu. Prema autoru Branku Marčetiću ukazuje pogled na Bidenovo političko djelovanje (prije svega njegova saglasnost „za NAFTA, ukidanje Glass-Steagall zakona i Clintonove reforme socijalne zaštite iz 1996.“) da je dugo služeći demokrat jedan veliki dio svoje karijere proveo u tome da podržava interese establišmenta umjesto da im se suprotstavlja. Kad god mu se ukazala mogućnost Biden se zalagao za preduzeća i velike banke a ne za radništvo.

Mi vidimo danas u SAD društva koja se raspadaju i koja su na osnovi američkog individualizma i prevlasti bijelih ostavljena na cjedilu. Da bismo iz toga napravili društvo jednakih treba nam savez u kome je uvezana radnička klasa svih etnija. A Joe Biden ne pripada tomu.

Malaika Jabali Brooklyn

Malaika Jabali je autorica, odvjetnica i aktivistkinja. Diplomirala je pravo na Columbia Law School i ima master iz socijalne politike i socijalnog poduzetništva sa Columbia University School of Social Work.

ipg-journal.de