ENG
Utrka za novog kandidata za kancelara Njemačke otvorena je u ponedjeljak, kada je Anegret Kramp-Karenbauer najavila da će odstupiti s mjesta liderke Hrišćansko-demokratske unije Angele Merkel i da kao stranački kandidat neće biti u utrci za kancelara na sljedećim izborima 2021., što otvara pitanje političkog pravca zemlje u kojoj je krajnja desnica sve jača naročito na prostorima bivšeg komunističkog istoka, pišu svjetski mediji.
Kriza stranke
Nakon debakla na regionalnim izborima u Turingiji, stranka desnog centra kancelarke Merkel potonula je dublje u krizu pošto je nasljednica njemačke liderke neočekivano najavila da se neće kandidovati na sljedećim izborima za kancelarku, ukazuje Asošijejtid pres (Associated Press).
Anegret Kramp-Karenbauer (Annegret Kramp-Karrenbauer), koja je ujedno i njemačka ministrica odbrane, izvijestila je vodeće članove Hrišćansko-demokratske unije (CDU) da će započeti proces organizovanja kandidata za utrku za predsjedničku poziciju stranke do ljeta – prije narednih opštih izbora 2021. Ranije je 65-godišnja Merkel, koja je vodila Njemačku 15 godina, izjavila da se neće kandidovati za peti mandat na mjestu kancelara, dodaje AP.
Taj potez u njemačku politiku unosi dodatni nemir, nekoliko dana nakon što je stranka Angele Merkel oštro kritikovana zbog postupanja s glasovima za premijera u državi Turingija, u kojoj su i hrišćanski demokrati i krajnje desna Alternativa za Njemačku (AFD) podržali centrističkog kandidata. Glasanje je, ukazuje Asošijejtid pres, prekršilo ono što se u javnosti smatra nepisanim pravilom da njemačke političke stranake ne sarađuju s ekstremističkim strankama.
Kramp-Karenbauer, koju često nazivaju i akronimom AKK, preuzela je vodstvo hrišćanskih demokrata u decembru 2018. i od tada se borila da poboljša izborne rezultate koji su usljed jačanja krajnje desnice postajali sve slabiji.
Uspon i pad ‘mini Merkel’
Jedva godinu dana nakon što je zamijenila svoju mentorku na čelu CDU, Kramp-Karenbauer bacila je ručnik – bacajući u nered planove da postane nasljednica kancelarke Angele Merkel, ukazuje agencija Frans pres (Agence France-Presse) ocjenjujući kako je to bio brz pad nakon početne slave, te da joj je nadimak “mini Merkel” možda bio pretežak.
Popularna političarka u svojoj maloj matičnoj državi Sarland katapultirana je u veliku ligu početkom 2018. kada ju je Merkel odabrala da postane generalna sekretarka partije. Potez je shvaćen kao znak da kancelarka priprema svoj izlazak, a Kramp-Karenbauer, koju njemački mediji nazivaju “mini Merkel”, bila je odabrana nasljednica koja bi nastavila centrističku politiku sadašnje kancelarke.
Kad je Merkel najavila da odustaje od vođenja stranke i da neće tražiti ponovni izbor nakon okončanja četvrtog mandata, upravo je AKK preuzela upravljanje CDU-a u decembru 2018. godine. Međutim, naglašava AFP, stranka je za to vrijeme zabilježila nekoliko velikih grešaka, a podrška javnosti je sve više opadala. Sumnju u njene liderske vještine produbio je prošlosedmični politički fijasko u federalnoj državi Turingiji.
Kako AKK nije uspjela uvjeriti buntovne poslanike CDU-a u Turingiji da se suprotstave krajnjoj desnici u ključnom glasanju, reagovala je Merkelova koja je iz Južne Afrike, gdje je bila u posjeti, osujetila glasanje kao “neoprostivo” – kršeći nepisano pravilo da ne komentariše domaće poslove tokom putovanja u inostranstvo.
Činjenica je da je odluka Merkelove da napusti vođstvo stranke a zadrži funkciju kancelarke otežala nastojanja AKK da nametne svoj autoritet, ukazuje AFP ističući kako je izvor blizak partiji rekao da je Kramp-Karenbauer, najavljujući svoj odlazak s mjesta liderke CDU-a, kazala da je “jasno da predsjedništvo stranke i kancelarstvo moraju biti u istim rukama”.
Pitanje političkog pravca
Slobodno mjesto na vrhu najmoćnije njemačke stranke nakon 1945. godine otvara raspravu o političkom smjeru zemlje u razdoblju nakon Merkelove, ocjenjuje Gardijan (The Guardian) napominjući kako se sada spominju imena najmanje četvoro kandidata koji bi mogli doći na poziciju lidera stranke CDU.
Armin Lašet (Laschet), 58-godišnji premijer Sjeverne Rajne-Vestfalije i nepokolebljivi branilac izbjegličke politike koju zastupa Merkelova, bio bi kandidat koji bi najvjerojatnije nastavio centristički politički pravac CDU-a odlazeće kancelarke.
Suprotno njemu je Fridrih Merc (Friedrich Merz), koji je u utrci za vođstvo stranke 2018. godine izgubio od Kramp-Karenbauer, simbolizuje odstupanje od ere Angele Merkel i povratak CDU-a tradicionalnim konzervativnijim korijenima. Merc, koji trenutno nije član Bundestaga, posljednjih je mjeseci otvoreno kritikovao Merkelin “nedostatak vodstva”.
Treći kandidat je, dodaje Gardijan, Markus Soeder (Söder), guverner Bavarske. Potiče iz Hrišćansko socijalne unije (SCU), tradicionalne konzervativnije sestrinske stranke CDU-a, koji je posljednjih godina isticao ekološku vjerodostojnost svoje stranke i koji bi mogao lako pripremiti stranku za koaliciju sa Zelenim. Tokom prošlosedmičnog političkog potresa u Turingiji, Soeder je najbrže reagovao – osudivši bilo kakav oblik saradnje s krajnje desnim strankama.
Kao mogući nasljednik liderki CDU-a spominje se i 39-godišnji Jens Špan (Spahn) nekada glasan kritičar Merkelove, koji se, ističe Gardijan, smirio otkako je preuzeo ministarstvo zdravlja, a nedavno je i branio migrantsku politiku kancelarke. Gardijan dodaje kako je Merkel prihvatila ostavku svoje imenovane nasljednice istovremeno dajući do znanja da bi željela da AKK ostane na mjestu ministrice odbrane.
Lokalni skandal sada je nacionalna kriza
Pad Anegret Kramp-Karenbauer otkriva neuspjeh CDU-a i drugih centrista da pronađu vjerodostojne odgovore na sve oštriji izazov koji dolazi od krajnje desnice, ocjenjuje Blumberg (Bloomberg) u komentaru koji potpisuje Andreas Klut (Kluth) ističući kako je ostavkom AKK zapravo postala najistaknutija politička žrtva AfD-a.
Klut piše kako moderna Njemačka nije Vajmar, kako AfD nije nacistička stranka niti njemačkoj demokratiji prijeti propast, ali da je trenutno napuknuće, u kojem je otvorena utrka za sljedeću kancelarku, istorijsko. Prije godinu dana pitanje kako se nositi s AfD-om bila je jedna tema, ali ne glavna, dok bi se pred izbore 2021. to pitanje moglo pokazati odlučujućim, ocjenjuje autor komentara u Blumbergu.
Korijen nemira leži u Turingiji, nekada Istočnoj Njemačkoj, koja ima državni parlament – po svom sastavu sličan zakonodavstvu u Vajmarskoj republici, ukazuje Klunt ističući kako dvije ekstremističke stranke, na krajnjoj lijevoj i krajnjoj desnoj strani, zajedno imaju većinu, i da tako osiguravaju zastoj. Suprotno tome, sve centrističke stranke koje su vodile nacionalnu politiku od 1949. godine, uključujući CDU, u Turingiji su svedene na ulogu prolaznika ili – kao što je sada slučaj – ‘idiota’, koji, ocjenjuje Klunt, upadaju u zamku koju im je AfD postavio.
Klut zaključuje da je problem u tome što većina hrišćanskih demokrata koji žive u regionima koji su nekada bili Zapadna Njemačka prihvata stav CDU o nesaradnji sa AfD-om koju smatraju nedemokratskom i rasističkom. S druge strane, hrišćanski demokrati u bivšoj Istočnoj Njemačkoj imaju tendenciju da AfD vide kao stranku koja je možda politički nekorektna, ali sigurno ne “fašistička”.
Mračne paralele
Osvrćući se na prošlosedmično glasanje za novog premijera u Turingiji, koje se po prvi put u poslijeratnoj istoriji odvijalo uz pomoć krajnje desničarske stranke AfD, urednički tim Ajriš tajmsa (The Irish Times) ocjenjuje kako se sada Njemačka bori sa vlastitim političkim preokretom koji ima sličnosti sa događajima od prije 80 godina.
Glasanje za novog premijera u istočnoj federalnoj državi Turingija odvijalo se uz pomoć AfD-a koji je glasao za lokalnog kandidata stranke Slobodne demokrate (FDP) Tomasa Kameriha (Thomas Kemmerich). Iako ima samo pet mjesta u parlamentu, čovjek FDP-a izabran je za premijera pobijedivši kandidata iz Lijeve stranke, koja ima najviše mjesta u parlamentu. Bilo je jasno da je njegov izbor ovisio o krajnje desničarskoj podršci, ali Kemerih je svejedno prihvatio to mjesto. Iako je nakon 25 sati odbio funkciju, ukazuje Ajriš tajms, šteta je učinjena.
Jedna od interpretacija događaja je da su FDP i CDU bili toliko usredotočeni na blokiranje još jedne koalicije koju je vodila Lijeva stranka da su bili slijepi na opasnost s njihove desnice. Neki mještani vide mračne paralele s događajima od prije 80 godina kada su, također u Turingiji, Hitlerovi nacionalsocijalisti osigurali svoje prvo ministrsko mjesto. Drugi se sjećaju kobne pogrešne računice u Berlinu 1933. kada su njemački konzervativci, gladni vlasti, uveli Hitlera u igru kao korisnog idiota – samo da bi, prekasno za njih i svijet, naučili da su idioti.
Ajriš tajms ističe da uprkos tome što AfD nije nacistička stranka, njen lider u Turingiji, Bjorn Hoke (Björn Höcke), u govorima voli citirati Hitlera i kritikuje njemački “kult krivnje” zbog ratnih zločina.
Ipak, najzvučniji signal od prošle sedmice je činjenica da su se, u roku od nekoliko minuta, demonstranti počeli okupljati ispred turingijskog parlamenta osporavajući pretpostavke da istočna Njemačka ima slabo civilno društvo. Gnjevni mještani su sramotili svoje političare, koji su ili zaboravili svoju istoriju iz 1930-ih ili je nikada nisu ni naučili, zaključuju urednici Ajriš tajmsa.
