O crkvenjacima i grobovima

Izdvajamo

• Osim zločina nad starosjedilačkom djecom, za Kanadu, ali i SAD, karakteristična je i pojava velikog broja nerazjašnjenih nestanaka i ubojstava starosjedilačkih žena. O tome je kanadska policija 2019. objavila izvještaj koji navodi gotovo 1200 takvih slučajeva u periodu od 1980. do 2012. godine, a pretpostavlja se da bi ih moglo biti i nekoliko stotina više. Organizacija Human Rights Watch u predstavci vladi 2018. navodi da je stopa ubojstava starosjedilačkih žena sedam puta veća nego ona ubojstava bjelkinja, dok je UN-ov Odbor za ekonomska, socijalna i kulturna prava prije pet godina upozorio da starosjedilačke žene čine čak 42 posto žena u zatvoru iako ih u ukupnoj ženskoj populaciji ima samo četiri posto. Činjenica da ubojstva i nestanci nisu razjašnjeni pripisuje se posvemašnjoj društvenoj marginaliziranosti starosjedilačkih žena, ali i kompliciranoj mreži ovlasti nad starosjedilačkim područjima i sistemskom rasizmu kanadske policije.

Povezani članci

• Situacija u Južnom Sudanu: pokolj stotina civila u gradu Bentiu, razbuktava se etnički konflikt dok govor mržnje putem radio postaja potiče ratne zločine s obje strane
• Šeli o moralnoj i političkoj pokvarenosti
• U kliještima
• Na tržnici u Nigeriji 12-godišnjakinja izvela teroristički napad
• Stotine uhapšenih pred američkim Kongresom
• Koliko smije koštati jedan život?

Svjetla obilježavaju najmanje 751 grob otkriven kraj rezidencijalne škole Marieval (foto Shannon VanRaes/Reuters/PIXSELL)

Trebalo je, čini se, da kosturi doslovno počnu ispadati iz ormara – na zemljištima nekadašnjih škola za “preodgoj” pod upravom crkava otkriveni su neobilježeni grobovi starosjedilačke djece – da bi se Kanađani suočili s činjenicom da im je država nastala na onome što je vladina Komisija za istinu i pomirenje bila nazvala “kulturnim genocidom”

U posljednjih nekoliko tjedana, baš u danima kada Kanadu pogađa rekordni toplinski val izazivajući pritom goleme šumske požare, nepoznati počinitelji zapalili su i oskvrnuli desetke crkava diljem zemlje. U paklenim požarima izazvanima klimatskim promjenama izgorjela su cijela sela, a zdravstvene vlasti zabilježile su petstotinjak smrti koje se mogu pripisati tom poremećaju. U “sumnjivim paležima” stradale su pak samo bogomolje, sve locirane na teritorijima takozvanih Prvih naroda, starosjedilačkih plemena koja su Kanadu naseljavala prije dolaska kolonizatora iz Evrope. Na jednoj od vandaliziranih crkava crvenom je bojom ispisano “Bili smo djeca”.

Paležima su prethodila otkrića gotovo tisuću neobilježenih grobova s tijelima starosjedilačke djece, zakopanima na zemljištima nekadašnjih rezidencijalnih škola kojima su upravljale katolička i protestantske crkve. Sudeći po reakcijama koje su se mogle čuti i vidjeti u tamošnjoj javnosti, otkrića grobova šokirala su i iznenadila dobar dio stanovnika Kanade, unatoč tome što se o tim masovnim zločinima govori već desetljećima, a praktički i od početka uspostave sistema rezidencijalnih škola za “preodgoj” pred kraj 19. stoljeća. Trebalo je, čini se, da kosturi doslovno počnu ispadati iz ormara da bi se Kanađani – baš uoči Dana Kanade 1. srpnja – suočili s činjenicom da im je država nastala na onome što je vladina Komisija za istinu i pomirenje prije šest godina nazvala “kulturnim genocidom”.

Pretražit ćemo svaku Indijansku rezidencijalnu školu, svaki sanatorij, svaki Indijansku bolnicu i sva ostala mjesta na koja su naša djeca odvođena i tamo zlostavljana, mučena, zanemarivana i ubijana – poručio je Bobby Cameron

Od kraja svibnja na starosjedilačkim područjima pronađene su tri lokacije s neobilježenim grobovima, prva od njih na zemljištu Indijanske rezidencijalne škole Kamloops, gdje su podzemni radari locirali 215 zakopanih tijela. Ta je škola bila najveća u sustavu koji je obuhvaćao 139 takvih institucija i kroz koji je prošlo više od 150 tisuća djece. Škola je osnovana 1890. godine, a njome je sve do 1969. upravljao katolički red Oblati Marije Bezgrešne, nakon čega je upravljanje preuzela kanadska vlada, koja ju je 1978. zatvorila.

Nakon škole Kamloops, najmanje 751 neobilježeni grob otkriven je u blizini rezidencijalne škole Marieval, koja je pod upravom katoličke misije operirala od 1901. do 1969. godine, a zatvorena je tijekom 1990-ih. Početkom srpnja 182 ljudska tijela otkrivena su i u blizini škole Misija svetog Eugena, koja je zatvorena 1970-ih.

Prema riječima Cadmusa Delormea, poglavice Prvog naroda Cowessess koji žive u pokrajini Saskatchewan gdje je smještena škola Marieval, još nije poznat točan broj tijela zakopanih u grobnicama jer radarska tehnologija tamošnjeg politehničkog instituta ima marginu pogreške od 10 do 15 posto. No rekao je i da su, prema zasad dostupnim podacima, svi grobovi u Marievalu dimenzija otprilike metar na metar, što upućuje na to da bi se u njima mogli nalaziti isključivo posmrtni ostaci djece.

Bobby Cameron, predsjednik Federacije suverenih starosjedilačkih naroda koja zastupa plemena u Saskatchewanu, rekao je da će pretražiti “svaku Indijansku rezidencijalnu školu, svaki sanatorij, svaki Indijansku bolnicu i sva ostala mjesta na koja su naša djeca odvođena i tamo zlostavljana, mučena, zanemarivana i ubijana”. “Ispričat ćemo priče naše djece, naših ljudi koji su tamo umrli, koje su ubile crkva i država, i nećemo stati dok ne lociramo svakoga od njih”, poručio je Cameron.

“Usvajanje navika i načina razmišljanja bijelog čovjeka” u rezidencijalnim školama za starosjedilačku djecu u praksi je podrazumijevalo prisilno odvajanje djece od roditelja, zabranu upotrebe materinjeg jezika, fizičko, emocionalno i seksualno zlostavljanje…

Reagirajući na apele da se proslave povodom Dana Kanade odgode, premijer Justin Trudeau rekao je pak da će umjesto toga na Tornju mira, dijelu zgrade parlamenta u Ottawi, biti izvještena zastava na pola koplja, te da Kanađani “moraju biti iskreni prema sebi samima i svojoj prošlosti”. “Moramo priznati vlastite pogreške, a istina je da imamo još puno posla kako bismo ispravili nepravde učinjene starosjedilačkim narodima”, rekao je Trudeau otprilike u isto vrijeme kada su u Winnipegu i Torontu građani srušili spomenike britanskim kraljicama Victoriji i Elizabeti te idejnom tvorcu sustava rezidencijalnih škola, metodističkom svećeniku Egertonu Ryersonu.

Temelji osnivanja sustava rezidencijalnih škola za starosjedilačku djecu udareni su 1876. donošenjem Zakona o Indijancima kojim je federalna vlada dobila kontrolu nad svim aspektima života starosjedilaca, zakona čijih je dobar dio odredbi i danas na snazi. Službena odluka o osnivanju škola donesena je 1880., otprilike polovicom njih upravljala je Katolička crkva, a ostatkom protestantske denominacije.

Jedan od idejnih začetnika škola za “preodgoj” bio je i tadašnji kanadski premijer Sir John A. Macdonald, koji je pred parlamentom objasnio njihovu svrhu rekavši: “Kada djeca samo idu u školu, ona i dalje žive s roditeljima, koji su divljaci. Iako možda uče čitati i pisati, njihov način života i razmišljanja i dalje je indijanski. Stoga mi je savjetovano da se djeca izmjeste iz roditeljskog utjecaja i pošalju u škole u kojima će usvojiti navike i način razmišljanja bijelog čovjeka.”

“Usvajanje navika i načina razmišljanja bijelog čovjeka” u praksi je podrazumijevalo prisilno odvajanje djece od roditelja, zabranu upotrebe materinjeg jezika, fizičko, emocionalno i seksualno zlostavljanje, umiranje od bolesti i pothranjenosti te prilikom pokušaja bijega, a u slučajevima silovanja starosjedilačkih djevojaka od strane svećenika i ubojstva tako začetih beba.

Službena odluka o osnivanju rezidencijalnih škola donesena je 1880., a otprilike polovicom njih upravljala je Katolička crkva

Prvi posjet zdravstvene inspekcije rezidencijalnim školama dogodio se već 1907. godine, kada je zabilježeno da loši uvjeti dovode do infekcija, plućnih bolesti i tifusa. U istom izvještaju napisano je i da mortalitet djece iznosi 40 do 60 posto, dok se udio zlostavljane djece penje na 90 do 100 posto. Unatoč tome, zamjenik nadzornika Odjela za indijanske poslove Duncan Campbell Scott tada je izjavio da “djeca u školama umiru po značajno većoj stopi nego u svojim selima, ali to nije razlog da se promijeni politika ovog Odjela, čiji je cilj konačno rješenje indijanskog pitanja”. Štoviše, škole su ostale otvorene još punih 90 godina, a zasad se pretpostavlja da je u njima umrlo oko 4000 djece, no izvjesno je da bi taj broj mogao biti i veći.

Dvije tisuće i osme, petnaestak godina nakon zatvaranja posljednje rezidencijalne škole, vlada tadašnjeg premijera Stephena Harpera formalno se ispričala i započela proces koji je 2015. kulminirao završnim izvještajem Komisije za istinu i pomirenje. U tom izvještaju, objavljenom u godini kada je na vlast došao sadašnji premijer Justin Trudeau, nalaze se i 94 preporuke koje je vlada obećala implementirati, no tek su sada započeta terenska istraživanja potencijalnih grobišta. Vlada je u hitnu proceduru uputila dva zakona kojima se na simboličnoj razini adresiraju prava starosjedilačkih naroda – jednim državnim praznikom i jednom rečenicom u zakletvi koja se polaže prilikom primanja državljanstva, a od početka procesa žrtvama je isplaćeno oko tri milijarde dolara na ime odštetnih zahtjeva.

U svom prošlogodišnjem izvještaju o napretku u implementaciji preporuka Komisije za istinu i pomirenje Skupština Prvih naroda za devet od ukupno 22 skupine ciljeva ustanovila je “mali napredak”, za osam skupina umjereni, a za njih pet značajan napredak.

U također lanjskom izvještaju istraživačkog Instituta Yellowhead u Torontu, autori su politike Trudeauove vlade ocijenili još gore nego Skupština Prvih naroda, napisavši da se proces “pomirenja” odvija na način da organizacije koje nisu starosjedilačke profitiraju od proračunskog novca tako što dizajniraju privremene projekte samo kako bi zadovoljile natječajne kriterije, zbog čega ova organizacija cijeli proces naziva “rekolonizacijom”. “Ne samo da ne napredujemo, već idemo unazad u odnosu na vrijeme uspostave Komisije za istinu i pomirenje”, napisano je u izvještaju čija je jedna od autorica sociologinja Ewa Jewell, koja je nedavno izjavila da “činjenica da su Kanađani sada tako šokirani otkrićem grobova pokazuje do koje je mjere rad Komisije za istinu i pomirenje ostao bez reakcije”.

Kanadski premijer Justin Trudeau i poglavica Cowessessa Cadmus Delorme (Foto: Shannon VanRaes/Reuters/PIXSELL)

Ipak, zločin nečinjenja još je i najmanji u nizu grijeha kanadskih državnih institucija kada ga se usporedi s otvorenim zataškavanjima koja su se događala 1990-ih. U reportaži istraživačkog serijala “The Fifth Estate” kanadske televizije CBC iz 2019. detaljno je, primjerice, opisana istraga koju je sedam godina vodio policijski detektiv Greg Delguidice o seksualnom zlostavljanju djece od strane svećenika u rezidencijalnoj školi St. Anne u Ontariju. Ispitano je oko 700 ljudi, a istraga je proizvela 12 tisuća stranica dokumenata, no kada su, nakon osnivanja Komisije za istinu i pomirenje koja je omogućila traženje odštete, žrtve zatražile uvid u policijsku dokumentaciju, državne institucije odbile su je ustupiti. Unatoč tome što je i sama Katolička crkva Delguidiceu uskratila pristup školskim arhivima, policijska istraga otkrila je da su se tamo događala sustavna silovanja, a postojala je i električna stolica na kojoj su djeca mučena.

U drugoj reportaži CBC-ja iz 2020. godine analiziran je slučaj svećenika Paul-Andréa Harveyja, jednog od rijetkih koji je zbog zlostavljanja završio u zatvoru. Prije nego što je u njemu 2018. umro, Harvey je priznao da je seksualno zlostavljao više od stotinu djevojčica starih između osam i deset godina, ali i ispričao kako je sam u više navrata tadašnjem biskupu priznao da “ima problem” i da mu “treba pomoć”, na što je svaki put dobio odgovor da “drugi put bude oprezniji i više moli”. Isti biskup, Marius Paré, u drugu ga je župu tijekom 40-ak godina službovanja premjestio ukupno 12 puta, a radio je sve do 2002. godine.

Premijer Trudeau, koji je katolik, ispriku pape Franje prvi je put zatražio 2017. godine, a potom i nedavno nakon otkrića grobova. No za razliku od poglavara protestantskih crkava, onaj katolički to još nije učinio, unatoč tome što je najveći broj škola bio pod kontrolom Katoličke crkve, uključujući i one u kojima su nedavno otkriveni grobovi.

Ubojstva i nestanci starosjedilačkih žena

Osim zločina nad starosjedilačkom djecom, za Kanadu, ali i SAD, karakteristična je i pojava velikog broja nerazjašnjenih nestanaka i ubojstava starosjedilačkih žena. O tome je kanadska policija 2019. objavila izvještaj koji navodi gotovo 1200 takvih slučajeva u periodu od 1980. do 2012. godine, a pretpostavlja se da bi ih moglo biti i nekoliko stotina više. Organizacija Human Rights Watch u predstavci vladi 2018. navodi da je stopa ubojstava starosjedilačkih žena sedam puta veća nego ona ubojstava bjelkinja, dok je UN-ov Odbor za ekonomska, socijalna i kulturna prava prije pet godina upozorio da starosjedilačke žene čine čak 42 posto žena u zatvoru iako ih u ukupnoj ženskoj populaciji ima samo četiri posto. Činjenica da ubojstva i nestanci nisu razjašnjeni pripisuje se posvemašnjoj društvenoj marginaliziranosti starosjedilačkih žena, ali i kompliciranoj mreži ovlasti nad starosjedilačkim područjima i sistemskom rasizmu kanadske policije.

Portalnovosti.com