Njemačka u potrazi za novim gospodarskim čudom

Povezani članci

• Usmjereni mikrotalasi mogući uzrok misterioznog ‘sindroma Havana’
• Vijeće sigurnosti usvojilo rezoluciju: Stati u kraj finansiranju terorizma
• Uhapšen još jedan osumnjičeni u okviru istrage u Londonu
• SAD protiv svih
• Brazil: Volonter ispitivanja vakcine protiv COVID-19 preminuo, istraživanje se nastavlja
• Facebook će ugasiti sistem za prepoznavanje lica

Foto: arhiva

Donosimo prošireno izdanje teksta Stipe Ćurkovića objavljenog u izdanju Zareza br. 295 od 11. studenog 2010. U tekstu se bavi proturječjima inherentnima njemačkom modelu gospodarskog rasta, nekim neugodnim reminiscencijama na tridesete godine prošlog stoljeća i perspektivama ljevice u Njemačkoj.

Nakon pada BDP-a od 5% u 2009. godini, predviđanja rasta njemačkog gospodarstva za 2011. godinu iznose 2% BDP-a, a za tekuću 2010. čak 3 do 3,5%. Za mnoge, uključujući saveznog ministra gospodarstva Brüderlea, ove brojke potvrđuju da je kriza za Njemačku stvar prošlosti. Mnogi kritički komentatori upozoravaju međutim da bi se optimizam vrlo brzo mogao pokazati preuranjenim. Strukturni problemi koji su krizu uzrokovali nisu uklonjeni. U izvještaju o poslovanju Deutsche Bank za prvi kvartal 2010. može se pronaći podatak da 90% njezinih profita proizlaze iz investicijskog bankarstva. Kod drugih velikih banaka postoci su slični. U istom periodu krediti realnom sektoru su u opadanju. Obzirom na spor oporavak potražnje na svjetskom tržištu, izgledi za isplativost novih ulaganja u realnom sektoru još su manji nego prije izbijanja krize. To je, očito, dostatna motivacija da se krene istim prečacima koji su do krize i doveli.

Pet stotina milijardi eura koje je njemačka vlada osigurala za fond za pomoć bankama umirili su, čini se, većinu skeptika. Ili bar većinu onih među njima koji imaju moć odlučivanja. Ipak, i MMF i Europska centralna banka upozoravaju da najveća kratkoročna opasnost svjetskom gospodarstvu i dalje prijeti od rizika na financijskim tržištima. U te rizike spadaju i dugovi zemalja poput Grčke, Španjolske, Irske i Italije. Jamstvo da će ti dugovi biti namireni traži se u preusmjeravanju sredstava iz javne potrošnje prema servisiranju dugovanja. Otud sveprisutni zahtjevi za mjerama štednje i “racionalizacijom” fiskalne politike. Predvidiva posljedica rezova je, međutim, daljni pad potražnje. Opasnost je produbljivanje recesije i deflacijska spirala, a to znači: opasnost pokretanja upravo one dinamike koja je svjetsku ekonomiju gurnula u Veliku depresiju 1930-ih.

Temeljno proturječje njemačke pozicije pritom je da je ona ujedno najagresivniji zagovornik fiskalne discipline i zemlja s najvećim suficitom trgovinske bilance unutar Europske unije. Njemački suficiti su deficiti drugih zemalja, njihova potrošnja na dug temelj je potražnje za njemački izvoz . Trenutni oporavak te odnose ne dovodi u pitanje. Unatoč padu nezaposlenosti u 2010. unutrašnja potražnja u Njemačkoj ne raste. Najavljeni rezovi koalicijske vlade u iznosu od 80 milijardi eura do 2014. značit će daljni pad platežne moći stanovništa. Vlada Angele Merkel tako ostaje vjerna ekonomskom modelu koji Njemačka slijedi od sredine 1970-ih] . “Modell Deutschland” proizašao je iz ekonomskih i političkih odgovora na stagflaciju, krizu u kojoj se inflacija spojila sa stagnacijom gospodarskog rasta. Njemačka središnja banka rigidno je zaoštrila monetarnu politiku u korist stabilnosti cijena što je rezultiralo padom domaće potražnje. Nakon sloma radničke militantnosti šezdesetih, sindikati su privoljeni da pristanu na rast plaća koji ne nadmašuje rast produktivnosti i time postali treći faktor u novoj korporatističkoj koaliciji s kapitalom i državom . Izvoz je postao glavni motor ekonomskog razvoja, što je za preduvjet imalo zatvaranje neprofitabilnih proizvodnih kapaciteta, stvaranje rezervne vojske rada i pritisak na rast nadnica. Ovaj set neoliberalnih mjera njemačkim je proizvodima trebao osigurati konkurentnost na međunarodnom tržištu.

No u uvjetima krize neoliberalnog modela akumulacije dojučerašnji izvor snage njemačkog modela pokazuje se njegovom Ahilovom petom. Izvozna industrija danas čini polovicu njemačke privrede, a dvije trećine njezina izvoza otpada na trgovinu unutar Europske unije. Mjere štednje i pad potražnje u zemljama poput Grčke, Španjolske ili Irske neminovno će se odraziti na njemačku izvoznu industriju. Njemačko inzistiranje na fiskalnoj disciplini i rezanju deficitne potrošnje u zemljama članicama eurozone motivirano je brigom za očuvanje eura od kojega Njemačka najviše profitira. No ono što je na razini monetarne politike i stabilnosti financijskog sektora i poželjno i nužno, na razini realne ekonomije za njemačku privredu se može ispostaviti kao nož u vlastito meso. Na drugim tržištima situacija nije ništa bolja. Drugi najveći trgovinski partner Njemačke su Sjedinjene Američke Države. Uloga SAD-a kao glavnog izvoznog tržišta svjetske ekonomije u velikoj mjeri se temeljila na potrošnji na dug. Mjehur na tržištu nekretinina bio je važan stimulans potrošnje: mnogi Amerikanci su uzimali potrošačke kredite u očekivanju da će kontinuirani budući rast vrijednosti njihovih nekretnina pod hipotekarskim kreditima na koncu pokriti razliku. S kolapsom tržišta nekretnina taj poticaj na potrošnju je otpao. Visoka prosječna zaduženost kućanstava dodatna je zapreka ponovnom rastu potrošnje. Pored toga, u SAD-u je u razdoblju od 2007. izgubljeno 8 milijuna radnih mjesta. Spori gospodarski “oporavak” koji je u tijeku ne prati stvaranje novih radnih mjesta. Kapital je na smanjenje potražnje reagirao “racionalizacijom”: smanjenjem proizvodnih kapaciteta i broja zaposlenih, i time kratkoročno osigurao obnovu profitabilnosti. Obzirom da privatna potrošnja u SAD-u čini 70% sveukupne potražnje, a dosadašnji fiskalni paketi Obamine administracije za stimulaciju ekonomije po mišljenju većine analitičara ni približno ne kompenziraju pad privatne potrošnje, izgledi da bi SAD u skorijoj budućnosti mogao ponovno preuzeti ulogu svjetskog potrošača, vrlo su mali. Sastanak G20 u Torontu u lipnju ove godine pokazao je da su Amerikanci svjesni akutnosti situacije. Obamin poziv zemljama s visokim trgovinskim suficitom koje nisu visoko zadužene da prošire svoje unutrašnja tržišta i time doprinesu obnovi potražnje na globalnoj razini kao implicitnog adresata nije imao samo Kinu nego i Njemačku. Sarkozyjevo pridruživanje Obaminu apelu dodatno podcrtava očekivanja drugih razvijenih zemalja s negativnom trgovinskom bilancom s Njemačkom prema vladi Angele Merkel. U retorički oštrijoj varijanti isti zahtjevi poprimaju oblik optužbe za neomerkantilizam i ekonomsku ekspanziju na račun trgovinskih “partnera”.

Preuzeto sa slobodnifilozofski.com