Ne možemo ili ne želimo?

Povezani članci

• Ukrajincima bez struje Bugari u pomoć donose prenosne agregate
• U Briselu sastanak zvaničnika Danske, Švedske i Njemačke
• Ekshumacija Franka
• Australija dozvolila ulazak u zemlju prvi put u dvije godine
• Obama: Američki vojnici u Siriji u misiji “uvježbati, savjetovati i pomoći”
• Argentina: Preko 50 mrtvih u poplavama

Ako vas je šokiralo izvješće o nezaposlenosti objavljeno 8. srpnja i ako ste mislili da nam dobro ide pa ste se iznenadili, očito niste dovoljno pazili. Prava je istina da je američko gospodarstvo u škripcu već punu godinu i pol. Međutim, javnom je raspravom o gospodarstvu u krizi zavladala destruktivna pasivnost.

Samo trebate upaliti televizor i ugledat ćete nekog umišljenog učenjaka koji priča kako nema rješenja kratkotrajnim problemima i da se treba usmjeriti na rješavanje onih dugoročnih. Samo ću vas podsjetiti da ti “kratkotrajni” traju već četiri godine. Zato se problemi ne rješavaju učinkovito. Ako je gospodarstvo u krizi, vlada bi se mogla i trebala usmjeriti na stvaranje novih radnih mjesta. Političke su prepreke, dakako, goleme, naročito kad se uzme u obzir da Domom predstavnika upravlja stranka koja itekako ima koristi od slabog gospodarstva. Međutim, političku paralizu ne treba brkati s gospodarskom stvarnošću. Sami smo se doveli do toga da ne možemo stvoriti nova radna mjesta, nije se to nužno dogodilo; to je bio naš izbor koji smo opravdali nizom izlika.

Izlika 1: Boljitak samo što nije stigao. Stalno nam govore da je gospodarstvo u uzlaznoj putanji. Zavaravamo se time da nam se bliže bolji dani, a to nam je izlika da ne učinimo ništa, iako kriza i dalje tinja.

Izlika 2: Tržište obveznica je zlo. Prije dvije godine The Wall Street Journal je objavio da će kamatne stope na dug Sjedinjenih Američkih Država uskoro skočiti nebu pod oblake ako se Washington ne prestane boriti protiv pada cijena na američkom tržištu. Otad su upozorenjima o neizbježnom napadu “obvezničkih osvetnika” pokušavali izbjeći ulaganja u stvaranje novih radnih mjesta. No, prema načelima opće ekonomije, bilo je jasno da će i kamate ostati niske dokle god vlada ekonomska depresija, a pokazalo se da su ta načela bila točna. Kamatna stopa na desetogodišnje obveznice iznosila je 3,7 posto kad je The Wall Street Journal izdao to upozorenje, a 9. srpnja zabilježeno je 3,03 posto. Kako su na to reagirali standardni skeptici? Tako što su izmislili vlastitu stvarnost. Nedavno je zastupnik u Domu predstavnika Paul Ryan izjavio da bismo trebali smanjiti proračun kako bismo “smanjili pritisak na kamatne stope”, a pretpostavljam da misli na isti onaj pritisak koji je stope i gurnuo do rekordno niskih iznosa.

Izlika 3: Radnici su krivi. Stopa nezaposlenosti nezaustavljivo je rasla tijekom i nakon financijske krize pa se čini vrlo čudnim kriviti radnike, to jest, tvrditi da milijunima Amerikanaca koji su prije četiri godine imali posao, a sada više ne rade, nedostaju vještine i znanja koja su nužna za pokretanje rasta gospodarstva. Ako je stvarno postojao sraz između radnika kakve smo imali i onih kakve trebamo, onda bi oni koji vladaju odgovarajućim vještinama – oni koji mogu naći posao – trebali imati veće plaće. No to nije tako. Dapače, u lipnju je zabilježeno smanjenje prosječne plaće.

Izlika 4: Pokušali smo potaknuti gospodarski rast, ali nije upalilo. Svi znaju da je predsjednik Obama pokušao potaknuti oporavak gospodarstva pojačanim ulaganjem državnih sredstava, ali to nije dalo rezultata. No ono što svi znaju zapravo nije točno. Gdje su veliki javni projekti? Gdje su vojske zaposlenih u državnoj službi? Danas u državnoj službi radi čak pola milijuna manje ljudi nego kad je Obama došao na vlast. Što se onda dogodilo s državnim poticajima? Veći se dio poticaja odnosio na porezne olakšice, a ostatak na pomoć ugroženim obiteljima i ugroženim saveznim i lokalnim upravama.To je možda i ublažilo krizu, no nama je trebao pravi program stvaranja novih radnih mjesta. Ne radi se tu o vidovitosti: bilo nas je koji smo od početka upozoravali da porezne olakšice neće biti učinkovite te da je plan ulaganja žalosno neprikladan. A tako je bilo. Isto tako, treba istaknuti još jedno područje u kojem je vlada puno toga mogla napraviti, a to je problem vlasnika nekretnina, no tu gotovo ništa nije učinjeno. Program Obamine administracije o pomoći u otplati hipoteke ničemu dobrom nije doprinio: za pomoć obiteljima koje nisu mogle plaćati stambene kredite određeno je 46 milijardi dolara, a iskorištena su samo 2 milijarde. Zaključak: Gospodarstvo se neće samo popraviti. Usto, vladu ništa ne sprečava da nešto poduzme: i obveznički osvetnici i strukturna nezaposlenost postoje samo u glavama učenjaka. Ako program poticaja nije uspio, stvar je u tome što se nismo istinski ni potrudili. Kad slušate navodno ozbiljne ljude dok govore o gospodarstvu, pomislili biste da “ne možemo”. No stvarnost je takva da zapravo “nećemo”. A svaki učenjak koji podupire tu destruktivnu pasivnost također je dio problema.

The New York Times