Napolje iz zamke slobodne trgovine

Povezani članci

• Kriza u Ukrajini: Sve opcije u igri
• Snowdenu krajnji cilj da se vrati u SAD
• Pakistan ‘oborio dva indijska aviona’
• Američka mladost u borbi protiv oružja
• Papa voli diktatore: Franjo se naklonio diktatoru Mugabeu
• Ministar: Nijemci bi trebali štedjeti energiju da bi izvršili pritisak na Rusiju

Foto: DPA „Protiv toka zdravog ekonomskog razuma“

Zona slobodne trgovine treba okončati marginalizaciju Afrike. Za to se mora promijeniti gospodarska struktura – od izvoza sirovina ka proizvodnji.

Piše: Kwabena Nyarko Otoo

Preveo: Ešref Zaimbegović

„Protiv toka zdravog ekonomskog razuma“

Globalna marginalizacija Afrike je sveopšte poznata. Ona se najočiglednije pokazuje u ciframa svjetske trgovine. Po podacima Afričke unije udio kontinenta od 2005. leži nepromijenjeno kod tri posto. U istom vremenskom periodu afrička narodna gospodarstva su posebno intenzivno liberalizovana. Početkom 1980 – ih godina iznosilo je učešće Afrike u svjetskoj trgovini još prosječno oko šest posto.

Ovo nazadovanje nije jedina negativna posljedica pogrešno vođene trgovinske politike. Uloga Afrike kao „drvosječe i vodonoše“ svijeta učvrstila se u posljednje tri decenije u kojima su se afrička narodna gospodarstva otvarala bez ikakve strategije. Sirovine i dalje dominiraju u izvozu. Osnovna industrijska dobra, čak i te koje je kontinent ranije sam proizvodio, danas se uvoze. Slom industrijske proizvodnje povukao je sa sobom fatalnu nezaposlenost i stalno veliko siromaštvo.

2018. 40 posto afričkog stanovništva živjelo je u ekstremnom siromaštvu sa prihodom manjim od 1,90 američkih dolara na dan. U apsolutnim brojevima 433 miliona Afrikanaca važe kao ekstremno siromašni. Kroz pandemiju Covid – 19 ovaj broj se 2021. povećao na 490 miliona. Prije se veliko siromaštvo u Africi često povezivalo sa politikom koja je afrička narodna gospodarstva držalo na distanci od prednosti međunarodne trgovine. Međutim, u međuvremenu zemlje Afrike su se za nju otvorile.

Gospodarski rast ostvarivan je uglavnom kroz izvoz sirovina

Problem uistinu ima dva druga uzroka. Kao prvo gospodarski rast od prosječno pet posto u posljednjih 25 godina nije bio dovoljan da pokrije posljedice negativnog rasta u prošlosti i trenutnog visokog rasta stanovništva. Da bi se širom Afrike stvorilo više i bolja radna mjesta neophodne su u budućnosti više stope rasta.

Drugi uzrok odnosi se na strukturu rasta i proizvodnje. Gospodarski rast ostvarivan je uglavnom kroz izvoz sirovina. Prema podacima UNCTAD, konferencije UN za trgovinu i razvoj, afrički izvozi sastoje se 56 posto iz prirodnih sirovina. Nasuprot tomu skoro sva industrijska dobra se uvoze. Afričke zemlje su neto uvoznik životnih namirnica. Ovo objašnjava zašto se trgovinski bilans i dalje pogoršava i zašto se ne mogu suzbiti nezaposlenost i siromaštvo.

Afrika ima ogromno unutrašnje tržište koje raste brže nego ijedno drugo na svijetu

Istovremeno Afrika ima izuzetan potencijal. Kontinent posjeduje globalno najveće zalihe nekih minerala. On ima mogućnosti da preuzme mnoštvo tehnologija 21. stoljeća, uključujući digitalne tehnologije i da poveća produktivnost i blagostanje. Prije svega Afrika ima ogromno unutrašnje tržište koje raste brže nego ijedno drugo na svijetu. Tamo živi više od 16 posto svjetskog stanovništva i ostvaruje se bruto domaći proizvod od ukupno 2,1 biliona američkih dolara. Stanovništvo je mlado i žudi za višim životnim standardom.

Na ovaj potencijal oslanja se Afrička zona slobodne trgovine (African Continental Free Trade Area, AfCFTA) kod preustrojavanja strukture proizvodnje i trgovine. Ona teži kontinentalnom unutrašnjem tržištu za robe i usluge i treba da otvori kontinent za slobodan promet preduzeća, osoba i investicija. Dogovor je potpisan 2018. od 54 države članice, u međuvremenu ih je 30 dostavilo Afričkoj uniji odluke o ratifikaciji. U januara 2021. počela je trgovina po uslovima AfCFTA.

Sa harmonizacijom i koordinacijom liberalizacije trgovine i olakšavanjem trgovine između postojećih Regionalnih gospodarskih zajednica (RECs), kao naprimjer Gospodarska zajednica zapadnoafričkih država ( ECOWAS), AfCFTA treba povećati konkurentnu sposobnost Afrike na nivou industrije i preduzeća kroz masovnu proizvodnju, pristup tržištu širom kontinenta i poboljšanu alokaciju sredstava. Nadređeni cilj je da se preokrene trend marginalizacije Afrike u svjetskoj trgovini i da se podstakne rast i razvoj kroz širenje unutrašnja afrička trgovina.

Cilj zone slobodne trgovine je da se podstakne rast i razvoj kroz širenje unutrašnje afričke trgovine

AfCFTA na kontinentalnom nivou predstavlja sigurno sa odstojanjem najambiciozniji pokušaj da se uspostavi carinska unija, harmoniziraju trgovinsko političke mjere i ojačaju trgovinske veze između afričkih zemalja. Zona slobodne trgovine nudi kontinentu mogućnost, da zaobiđe restrikcije koje nastaju kroz neuravnotežena pravila WTO kao i kroz novo nastale velike regionalne dogovore o slobodnoj trgovini kao što je Transpacifičkao partnerstvo (TPP).

Međutim, ima još mnogo toga šta treba uraditi i to se u euforiji širom Afrike zbog kontinentalnog dogovora rado previđa. Iako je AfCFTA dosada najambicioznija inicijativa, ona ni u kom slučaju nije prvi pokušaj da se potpori trgovina između afričkih zemalja. Regionalne gospodarske zajednice (RECs) podržavaju trgovinu među afričkim zemljama već više od četiri decenije bez velikog uspjeha. Afrička unutrašnja trgovina činila je 2016. samo 15 posto ukupne trgovine. Za poređenje: U EU to je 61,7 posto, u sjevernoameričkoj zoni slobodne trgovine NAFTA 40,3 posto i u regionu ASEAN 23 posto.

Neuspjeh RECs ilustruje rizike koji su povezani sa AfCFTA. Opasnost postoji u tome da nisu prihvaćene pouke iz istorije, također i iz afričke istorije. Današnji giganti međunarodne trgovine nisu se nekada razvili u zonama slobodne trgovine nego iza visokih zaštitnih carina. Mnogobrojne studije dokazuju da su liberalizaciji trgovine uvijek prethodili gospodarski rast, akumulacija kapitala i jaki proizvodni sistemi.

Pliva se protiv struje zdravog ekonomskog razuma

Tako su naprimjer Francuska i Njemačka u početku provodili politiku laissez-faire, dok nisu primijetile da im to šteti i zbog toga su 1880 – ih godina napravile zaokret. Velika Britanija počela je trgovinu liberalizirati nakon industrijalizacije, dakle u vrijeme, kada je već bila vodeća gospodarska nacija na svijetu. SAD su provodile svoju industrijalizaciju u 19. i velikom dijelu 20. stoljeća iza visokih carinskih zaštita i protekcionističkih mjera. To isto važi za istočnoazijska gospodarska čuda: Ove zemlje reorganizovala su svoju gospodarsku strukturu i kroz trgovinu stvarale radna mjesta bez da su liberalizovale unutrašnje tržište. Rastuća preduzeća u regionu trebala su svoje tržište kao plodno tlo za svoj razvoj, da bi mogli nekada i napraviti grešku, prije nego se budu morala dokazati na izvoznom tržištu.

Afrika je tako jedini region koji pokušava da svoja narodna gospodarstva industrijalizira, diverzificira i istovremeno, kroz liberalizaciju trgovine, osvoji veći udio na svjetskoj trgovini. Tako se pliva se protiv struje zdravog ekonomskog razuma, kakav je poznat već stoljećima.

Afrika je tako jedini region koji pokušava da svoja narodna gospodarstva industrijalizira, diverzificira i istovremeno, kroz liberalizaciju trgovine, osvoji veći udio na svjetskoj trgovini

Politička euforija, tako izgleda, zasljepljuje praktične gospodarske teškoće, sa kojima je konfrontirana AfCFTA. Šefovi država i njihovi trgovinski eksperti već odavno znaju probleme niskih proizvodnih kapaciteta; oni znaju za veoma slične eksportne grane afričkih zemalja, tj. njihove nedostajuće komplementarnosti i o problemima sa infrastrukturom koja otežava promet roba i ljudi u Africi. Međutim, nastojanja za savladavanje ovih problema bila su do sada nedovoljna i nekoordinirana.

AfCFTA može doduše omogućiti ukupne neto dobitke, međutim biće dobitnika i gubitnika. Neke zemlje će se vjerovatno suprotstaviti potpunoj primjeni trgovinskih pravila jer liberalizacija često vodi do neravnomjerne podjele dobiti. Relativno moderna gospodarstva kao Egipat, Nigerija ili Južna Afrika mogle bi jače profitirati od AfCFTA, slabije bi mogle izgubiti. Zbog toga moraju postojati jasni i jaki mehanizmi kojima se raspodjeljuju dobici i/ili kompenziraju gubitnici. Tako bi naprimjer trebali biti usvojeni programi za izgradnju proizvodnih kapaciteta u slabijim zemljama.

U cjelini AfCFTA mora državama dati dovoljno manevarskog prostora da bi one mogle slijediti politiku koja odgovara njihovim uslovima bez da ugroze neophodnu harmonizaciju

Konačno AfCFTA će imati dalekosežne posljedice za zaposlene i njihove sindikate. AfCFTA treba da izmjeni afrički model rasta od njegove ovisnosti od sirovina ka industrijskoj proizvodnji. Prerađivačka industrija intenzivna radnom snagom i čak intenzivna poljoprivreda mogle bi stvoriti više i bolja radna mjesta za mlade ljude. Uprkos tome, ako bi se prešlo na visoko kvalifikovanu proizvodnju, mogao bi broj radnih mjesta i visina plata posebno u području zaposlenih sa niskim kvalifikacijama opasti. Bez jake socijalne regulacije moglo bi povećanje zaposlenosti za zaposlene povući sa sobom veću finansijsku nesigurnost. Nažalost diskusije o AfCFTA odvijaju se pretežno na najvišem političkom nivou bez uključivanja građana, zaposlenih i njihovih organizacija.

ipg-journal.de