Krvavi temelj Sisijeve vlasti

Povezani članci

• Radnički skupovi širom SAD, nemiri u Sijetlu i Portlandu
• Meksički novinar ubijen vatrenim oružjem ispred kuće u Tijuani
• Postoji li teologija za novi ateizam?
• Danas hitan sastanak Vijeća sigurnosti UN-a zbog nasilja u Pojasu Gaze
• Argentinski Senat odbacio zakon o legalizaciji abortusa
• Uspon krajnje desnice, izazov ili opasnost za evropsku demokratiju

Deseta je obljetnica masakra u kome su egipatska vojska i policija ubile više od 900 ljudi. Taj pokolj je “temeljni društveni ugovor Sisijeve republike”, ističe novinar Hosam al Hamalavi

atum je bio 14. augusta 2013. godine. Egipatska policija i vojska usred bijela dana izvršile su najveći masakr u modernoj povijesti zemlje. Buldožeri su poslani da sruše prosvjedne kampove koje su na trgu Raba El Adavija i El Nahda u istočnom Kairu postavili pristaše Muhameda Mursija, pripadnika Muslimanskog bratstva slavljenog kao prvog demokratski izabranog predsjednika Egipta.

Mursi je, međutim, početkom jula 2013. svrgnut u državnom udaru generala Abdela Fataha al Sisija, a tog augustovskog dana je na trgu Raba ubijeno najmanje 817 ljudi, a 87 na El Nahdi. U nekim se procjenama navodi da je u masakru živote izgubilo i više od dvije tisuće ljudi. U članku objavljenom povodom desete obljetnice masakra, egipatski novinar i član Revolucionarnih socijalista (RS) Hosam al Hamalavi podsjeća kako je masakr uslijedio nakon kontinuirane hajke državnih i privatnih medija, koji su izvještavali da se prosvjednici organiziraju u terorističku ćeliju.

Svoj je obol hajci dala i egipatska ljevica koja je objavila zajedničku izjavu tjedan dana prije masakra (izjavu nije potpisao jedino RS), kritizirajući vlast što nije poduzela hitre akcije da obustavi prosvjedničke akcije Muslimanskog bratstva. S Mursijem u zatvoru i članovima Muslimanskog bratstva mrtvima, uhićenima ili u bijegu, novi je predsjednik Sisi nakon masakra Egipćanima obećao da dolaze bolji dani – ako budu dovoljno strpljivi. Može li se Sisi i deset godina kasnije pozivati na strpljen-spašen?

Ako se egipatske analitičare pita, ne može. Oni danas ističu da je državno nasilje pod Hosnijem Mubarakom bilo strahovito, ali i mudro odmjereno. Perverzna računica represije omogućila je Mubarakovom režimu da napreduje i traje tri desetljeća. Međutim, u očima Sisija i njegovih generala, upravo je takva odmjerenost dovela do Mubarakovog kraja i izbijanja revolucije 2011. godine. Sisi i većina njegovih generala koji su 2013. godine izveli puč diplomirali su na vojnom fakultetu nakon rata s Izraelom iz 1973. godine. Činove su zaradili u doba kada je vojska postala napuhana birokratska organizacija, opsjednuta profiterstvom na domaćem terenu. Poučen Mubarakovim posrnućem, Sisi je odlučio da otporom i neslaganjem neće “upravljati”, nego ga u potpunosti iskorijenjivati.

Samo u 2012. godini Egipatski centar za ekonomska i socijalna prava zabilježio je više od 3800 industrijskih akcija i društvenih mobilizacija, što je više od ukupnog broja takvih akcija u desetljeću uoči revolucije, od 2000. do 2010. godine. Otporom se nakon revolucije više nije moglo upravljati, a generali su stvar odlučili slomiti silom. Broj ubijenih 14. augusta 2013. bio je gotovo jednak ukupnom broju ubijenih tijekom 1990-ih pod Mubarakom, kao i broju ubijenih tijekom osamnaest dana revolucije 2011. godine. “Masakr u Rabi nije bio samo masakr, bio je to temeljni društveni ugovor Sisijeve nove republike”, zaključuje Hamalavi.

Život u doba Sisija dodatno guši omča posrnule ekonomije – egipatska funta se tijekom prošle godine prepolovila u odnosu na američki dolar, a vlast je neuspješno pokušavala pregovarati o upravljanoj devalvaciji valute. Stope inflacije rastu, službena statistika navodi da oko 30 posto stanovništva (u zemlji koja broji 109 milijuna duša) živi u siromaštvu, a procjenjuje se da je u stvarnosti taj postotak znatno veći. Umjesto oporezivanja, egipatska se vlada uvelike oslanja na zajmove za financiranje državnih investicija i mega-infrastrukturnih projekata. Te projekte predvodi vojska, koja djeluje kao alat za prisvajanje javne imovine.

Porezni se teret prebacuje na niže i srednje klase, a vlada nastavlja rezati subvencije i socijalna davanja. Kako to u praksi funkcionira dobro se moglo vidjeti na jednom malom primjeru u julu, kada je diljem Egipta vlast počela ograničavati upotrebu električne energije. Ispostavilo se svakodnevne redukcije struje traju dulje u ruralnim područjima koja imaju veće stope siromaštva, kao i u siromašnijim kvartovima velikih gradova poput Kaira i Aleksandrije. Sisi je, eto, ostao posljednji i ugasio svjetlo.

Novosti