Ko je kriv?

Povezani članci

• Francuzi protestovali protiv novih pravila za vakcinaciju, napadnuti centri za imunizaciju
• Prosvjedi u Turskoj: Kurdi na ulicama traže potporu Kobaneu, poginulo devet osoba
• Orbán izazvao bijes komentarima o ‘miješanju rasa’ u Europi
• Objavljen snimak: Tim ubica iznosi vreće s posmrtnim ostacima Khashoggija?
• Izbori u Turskoj: Erdogan pred svojim najvećim političkim izazovom
• Johnson: Dokazi sugerišu da je novi soj virusa smrtonosniji

Foto: DPA

Međusobno prebacivanje krivice ne koristi nikome. Mora se zajednički istražiti kako je došlo do pandemije Corona.

Piše: Branko Milanović

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Kada je politički filozof John Rawls iz SAD-a objavio 1999. godine „Prava naroda“ to je trebalo da služi kao „priručnik“ za organizaciju globalnog političkog života: za koegzistenciju različitih tipova vlada sa različitim izvorima legitimnosti. Rawls razlikuju četiri tipa: „razumni, liberalni narodi“, „časni narodi“ sa „konsultativnom hijerarhijom“, „opterećena društva“ i „otpadnički režimi“ (peta kategorija „ dobrostojeća apsolutistička društva“ ne igra u knjizi nikakvu ulogu).

Pod „liberalnim vladama“ on podrazumijeva uobičajene liberalne demokratije. „Konsultacione hijerarhije“ su zemlje kao Maroko ili Jordan, koje nisu demokratske ali u kojima se bira parlament i ne dolazi do eklatantnih povreda ljudskih prava. „Opterećena“ društva su siromašne zemlje u kojima siromaštvo spriječava formiranje liberalnog društva (naprimjer Somalija). A „otpadnički režimi“ prema Rawlsu ne pripadaju međunarodnom poretku.

Rawlsova studija bila je proizvod unipolarnih 1990ih godina, kao i poznata teza Francisa Fukuyame o „Kraju istorije“. Međutim Rawlsov model je ciljao na predstavu koegzistencije različitih političkih sistema. To je bilo realnije nego takozvana „demokratska mirovna teorija“ prema kojoj je mir moguć samo između istomišljeničkih demokratskih nacija. Rawls je spoznao da se svijet tendencijski ne sastoji isključivo od takvih zemalja zato se mora naći modus vivendi između različitih političkih sistema.

Liberalna društva i konsultacione hijerarhije on označava kao „dobro uređena“ društva koje interni poredak drugog prihvataju i ne pokušavaju drugima nametnuti vlastite institucije. To što Rawls ne opisuje bliže „otpadničke režime“ ustvari je jedna od najvećih slabosti njegove klasifikacije: Ova društva nisu uopšte društva nego samo države. Ipak, prema Rawlsu njihove interne institucije mogu ostatak svijeta dovesti u opasnost.

Apstraktno se može ustanoviti da unutrašnje institucije jedne zemlje imaju „eksterne efekte“, dakle mogu negativno djelovati na druge zemlje.

Isplati se pozabaviti se ovom tačkom u kontekstu Covida – 19. Kada političke institucije jedne zemlje predstavljaju takvu opasnost?

Pođimo od toga da mi odbijamo miješanje u politiku drugih naroda a time i katastrofalnu avanturu kao što su pokušaji „Regime Change“. Međutim moguće je apstraktno ustanoviti da interne institucije jedne zemlje imaju „eksterne efekte“, mogu dakle negativno djelovati na druge zemlje.

U Prvom svjetskom ratu mnogi su označavali njemačku politiku, na osnovu moći koju su vojska i plemstvo imali u zemlji, kao sistemski uslovljeno agresivnu. O Sovjetskom savezu i njegovoj moći nad Kominternom čulo se isto. I državni socijalizam važi kao loš, ne samo za Njemačku, nego za svijet. Ipak to su možda ekstremni primjeri: Na sreću mi danas ne doživljavamo nikakve uporedive „eksterne efekte“.

Ali kakva je situacija ustvari sa političkim sistemom Kine? Je li on odgovoran za pandemiju? U nekom smislu jeste.

Zemlja, koja kao Kina raspolaže ogromnim političkim i institucionalnim resursima, morala ih je koristiti da bi spriječila trgovinu divljim životinjama ili ugroženim vrstama.

Najteža greška Kineza je bila što su uopšte dozvolili izbijanje infekcije. Nakon SARS epizode 2003. bilo je dovoljno dokaza za to da prenošenje opasnih virusa sa životinja na ljude prestavlja ogromnu opasnost. Mnogi specijalisti smatraju vjerovatnim da, posebno na kineskim tržištima sa živim životinjama sa njihovom ponudom divljih vrsta, virus može „preskočiti“ sa životinje na čovjeka.

Zemlja, koja kao Kina raspolaže ogromnim političkim i institucionalnim resursima, morala ih je koristiti za bi spriječila trgovinu divljim životinjama ili ugroženim vrstama. U slučaju pandemije ebole, koja je 2018. izbila na istoku Demokratske Republike Kongo, ne može se kongoanskoj državi predbaciti propust jer ona raspolaže sa malim sposobnostima provođenja mjera. Nasuprot tomu provedbene sposobnosti kineske države su enormne i ona je propustila da ih iskoristi.

Druga greška bilo je početno zataškavanje epidemije od strane provincijskih vlasti u Hubei. Ovdje se susrećemo sa starim i novim obilježjem političkog sistema u Kini. Profesor Chenggang Xu sa Univerziteta Hongkong govori o „regionalno centralizovanom autoritarizmu“: Provincijske vlade i podređeni nivoi raspolažu sa značajnom autonomijom. Svako rukovodstvo se ocjenjuje prema tome kako dobro koristi ovu autonomiju da bi se ostvarili određeni nacionalni ciljevi, bilo gospodarski rast ili redukovanje zagađivanje okoliša. Provincijski političari shodno tome nemaju interesa da javljaju o nepovoljnom razvoju jer ne žele naljutiti centralnu vladu i staviti na kocku svoju karijeru.

To nije novi fenomen u kineskom vođenju države. Jacques Gernet piše u svojoj knjizi o Kini dinastije Song iz 13. stoljeća: „Cjelokupnom sistemu upravljanja u Kini u osnovi leži princip da u prvoj liniji mora vladati mir. Ne žele se imati nikakve neprilike: Načelnik, koji dopusti na svome području nemire, […] je loš upravnik i njemu se prebacuje krivica, svejedno, šta je osnovni razlog za nemire.“

Idealno bi bilo zajednički ispitati šta je bilo pogrešno.

Današni sistem tamo nije drugačiji i to je u početku doprinijelo neometanom širenju epidemije. Onda pitanje glasi: Ako politički sistem Kine nije efikasno reagovao na prijetnju, koja konačno nije zahvatila samo Kinu nego cijeli svijet, kako se može na najbolji način spriječiti da se to ponovo ne dogodi?

Idealno bi bilo zajednički ispitati šta je bio pogrešno. Greška nije samo kod Kine: SAD su nekoliko mjeseci pred izbijanje krize obustavile zajedničko istraživanje virusa sa Kinom. Trajno navlačenje Zapada oko finansiranja Svjetske zdravstvene organizacije oslabilo je WHO i doprinijelo je tome da ona bez mnogo pitanja prihvati kineski pogled na početak krize iako se kasnije ispostavilo da je on bio pogrešan ili dovodio u zabludu.

Idealno bi bilo ako bi međunarodna i nepristrasna komisija eksperata istražila razne stručne oblasti razvoja koji su doveli do krize i reakcije svih učesnika. Kina se pritom ne smije stavljati u ulogu optuženog jer ta zemlja nije sama odgovorna za smrtonosne posljedice krize; mnoge, ako ne najveći broj vlada reagovao je manjkavo. Puno više bi početak krize u Kini trebalo istražiti sa eksplicitnim ciljem da se nikoga ne postidi ili kazni, nego da se po mogućnosti spriječi ponavljanje.

Sa gledišta nedostajuće spremnosti druge velesile da dopusti međunarodno ispitivanje njihove armije ili drugih akcija na formiranje takve komisije mora se gledati sa skepsom. To je za žaljenje jer internacionalna pravila očigledno važe za slabe ali nikada za jake aktere.

Kina bi mogla od takvog ispitivanja u svakom slučaju profitirati: Zemlja bi mogla demonstrirati da i velike i moćne države slijede međunarodna pravila i time što druge velesile dovodi pred svršeni čin, doprinese da u sličnim slučajevima i SAD, Rusija ili EU ubuduće dopuste ispitivanje njihovog djelovanja.

ipg-journal.de