Hladni i vrući rat

Povezani članci

• Podrška Rusiji: Kineska sjenka nad Ukrajinom
• Alijansa u istočnoj Evropi: Orbanovi novi protivnici
• Deklaracija povodom 75. godišnjice UN podstiče globalno jedinstvo
• Poljska tvrdi: Bjelorusija oprema migrante za prelazak granice
• Rekordno nizak rejting njemačkih socijaldemokrata
• Panamski predsjednik: Ti dokumenti su obračun svjetskih sila

Foto: APA

Jasan signal snage Zapada je važan korak. Međutim, Rusija će gospodarskom pritisku sučeliti daljnje provokacije. 

Piše: Tobias Debiel

Preveo i prilagodio: Ešref Zaimbegović

Šok se usadio duboko, Vladimir Putin je sa sveobuhvatnom agresijom potvrdio najgora strahovanja. Njegova borbena i cinična ratna retorika prevazilazi ono šta je kritički posmatrač predvidio. Ne samo da se teži demiltarizaciji Ukrajine nego joj se oduzima i pravo na egzistenciju. Uz to dolazi nevjerovatni pojam „denacifikacije“ i samo sa mukom kodirana prijetnja sa nuklearnom eskalacijom ako se Zapad usprotivi invaziji.

Šta je pri takvoj brutalnosti pravi put? Kako se može postupati sa vladarom koji je mutirao u despota, koji otvoreno krši međunarodno pravo i postavlja imperijalističke zahtjeve? Dvadeset godina nakon 11. septembra 2001. i više od tri decenije nakon pada Berlinskog zida, stojimo pred trećom prekretnicom od vremena hladnog rata. Tri stvari su potrebne: prvo, brutalna analiza situacije u kojoj će biti priznate i vlastite zablude. Drugo, jasan znak snage, koji nadilazi simboliku. Treće, naglašeno nastojanje za deeskalaciju u situaciji, koja zahtijeva trezvenost, umjesto osjećaja moralne nadmoći.

Kako se može postupati sa vladarom koji je mutirao u despota, koji otvoreno krši međunarodno pravo i postavlja imperijalističke zahtjeve?

Izgleda uzaludno razmišljati naknadno o zabludama, međutim, to se ne može zaobići ukoliko se žele razjasniti uzroci rata i spriječiti daljnja eskalacija mimo Ukrajine. Pogrešni koraci Zapada su in extenso tematizirani. Dvostruka politička nerazboritost bila je u igri kada  NATO, kao prvo, nije preduzeo sve neophodne napore da nakon kraja hladnog rata teži evropskom mirovnom poretku uz uključenje Rusije. I drugo, kada je na svom samitu u Bukureštu 2008. otvorio vrata za članstvo Gruzije i Ukrajine.

Opasnom razmišljanju o superiornosti treba zahvaliti za pokušaje da se nuklearnoj sili Rusiji da regionalni status  i da se zaobiđe u ratu u Libiji, a ona je već kod ratova suprotnih međunarodnom pravu na Kosovu i u Iraku bila potisnuta u ulogu posmatrača. I zašto nije objavljen moratorij na daljnje pristupe NATO paktu, kada je postalo jasno da se Putin 2021/22. sam doveo u zamku eskalacije? Da li bi joj moratorij koristio, nikad se neće moći reći, ali bio bi vrijedan pokušaja.

Mnoštvo je istovremeno i zabluda na strani moskovskog vodstva, koje se ne bi trebalo reducirati samo na Putina. To počinje sa samo nevoljkim akceptiranjem da je poredak sa Jalte, sa padom berlinskog zida, bio passe. I nastavlja se pokušajem da se u kombinaciji sa sovjetskom nametnutom, unutrašnjopolitičkom manijom kontrole i oligarhijskim kapitalizmom gradi za budućnost sposoban društveni model. Na kraju, izgleda da je ruski uspjeh kod održavanja Asadovog režima u Siriji – povezano sa zapadnjačkim debaklom u Afganistanu – Kremlju prerastao preko glave.

Granice između hladnog i vrućeg rata su sve više nejasne.

Mnogi su sumnjali da se mi, najkasnije nakon aneksije Krima, nalazimo u obnovljenom hladnom ratu. Sada skeptici prave zaokret, međutim, metafora o hladnom ratu više ne važi i prevaziđena je: Kao prvo, mi u Evropi doživljavamo napadački rat bez presedana od 1945. godine. Drugo, hazarderska logika Putina ne odgovara više riziku nesklonom, vrlo predvidivom kalkulisanju apartčika KP SSSR iz poststaljinističke ere, iako se za Putina većinski pretpostavljalo da je hladnokrvan strateg. Treće, i na zapadu se ponešto promijenilo: Sa Donaldom Trumpom SAD su postale za nekoliko godina simbolom nepredvidivosti na osnovu kalkulisanja i retorike kodirane nasiljem čije paralele sa najnovijim govorima Putina su frapantne. I kao četvrto, postoji Kina koja bi mogla, u slučaju sankcijama ispunjenog ledenog doba istok – zapad koje se približava, ponuditi izlaznu opciju za gospodarski ranjiv Putinov režim.

Promijenjeni okvirni uslovi ne dozvoljavaju da se vraćamo na recepte prvog hladnog rata. Oni su bili u velikoj mjeri pod utjecajem obostrane predvidivosti u kojoj su obje strane pažljivo izbjegavle raznolike krize eskalacione spirale i davale prostor protivniku da sačuva obraz. Danas smo, u vremenu trenutne i online retorike, od toga miljama udaljeni. Uz to, za testiranje rizika i na osnovu tehnoloških inovacija, granice između hladnog i vrućeg rata sve su više nejasne. Ispod nivoa vrućeg rata angažuju se plaćenici privatnih vojnih firmi i paramilitarne jedinice. Ranjivost je na obje strane porasla – ne samo zbog gospodarskih sankcija, nego i u području sajber vođenja rata.

Formula konflikta istoka i zapada – odvraćanje povezati sa opuštanjem, u akutnoj krizi nije više dovoljna.

Nužda traži u ovim vremenima trezvenu politiku, koja može izdržati odnose napetosti i ne prihvata maksimalne pozicije. Neoimperijalistički način razmišljanja Putinovog režima napustio je stazu racionalnosti. To, međutim, nije uvijek bilo tako kod ruskih samodržaca i ne smije se prebrzo izgubiti šansa da se vodstvo u Moskvi vrati. Na Zapadu će se morati nolens volens odustati od mantre da sve države, koje to hoće, treba primiti u NATO. Za to ne postoji moralna obaveza i čak nikakav etički odgovoran imperativ. Odgovornija bi bila ekonomska integracija i integracija vrijednosti (EU), ali odustajanje od vojne integracije kako je, već decenijama, slučaj sa Švedskom, Austrijom i Finskom.

Formula konflikta istoka i zapada – odvraćanje povezati sa opuštanjem, u akutnoj krizi nije više dovoljna, pošto kratkoročni krizni menadžment mora prevazići dugoročno postavljeno stvaranje povjerenja. Ali, osnovna ideja formule ostaje vrijedna pažnje. Zapad ne može proći bez jasnog signala snage. Tu se ubrajaju sankcije, ali ne smije se podleći zabludi da će Rusiju bez snažnog otpora biti moguće prisiliti da gospodarski padne na koljena. Dugo, njemačko oklijevanje da se suglasi sa isključenjem iz sistema SWIFT bilo je utoliko opravdano. Zapad je, doduše, kod gospodarskih sankcija daleko nadmoćniji. Međutim, može se predvidjeti da će se Rusija ovim koracima suprotstaviti daljnjim provokacijama koje vode na daljnji stepen eskalacione spirale. I tko je onda bilo kada sposoban da spriječi daljnje zaoštravanje?

Prije nego se poveća budžet, treba biti jasno koje zadatke njemačka armija treba da ispuni.

Umjesto toga, snaga znači brzo izgraditi odbranu zemlje i saveza. Uz to pripada i povećanje sredstava u formi posebne imovine kao što je Olaf Scholz najavio. Ali, na ispitu prije svega stoje nedostajuća strategijska kultura debatovanja i strukturna neefikasnost, koje označavaju sistem nabavka, ali i vojno-industrijski aparat. Prije nego se poveća budžet, treba biti jasno koje zadatke njemačka armija treba da ispuni. I ne kao poslednje, sveti se što je armija u protekle dvije decenije podrezana na intervencione avanture osuđene na propast.

Signali snage, koji prevazilaze simboličnost, trenutno su neophodni. Ali, zapad se ne bi trebao time opijati. Koliko god je ovo saznanje danas bolno, u Evropi ćemo ostvariti sigurnost, kao i na Bliskom istoku, ne sami protiv Rusije, nego samo sa tom državom koja ne dopušta da bude gurnuta u ulogu parije. Ko danas galami o kraju diplomatije, mora reći šta treba doći na to mjesto. Želi li se spriječiti daljnje širenje rata, ostaje kao važno da se kanali razgovora sada potpuno ne prekinu.

Umjetnost diplomatije je osmisliti i pokrenuti sljedeći korak iako se on, u momentu zaoštravanja, čini bezizgledan.

Njemačko-francuski tandem u zaoštravanju krize nije dovoljno dobro funkcionisao. Njemačka pod novom vladom nije bila ravnopravan partner za Francusku i diplomatski iskusnog Emmanuela Macrona. Osim toga, nije nikada postojala (uprkos dugogodišnjem drugačijem nagovještavanju) funkcionalna zajednička vanjska i bezbjednosna politika EU. Konzekvencija je bila da je Evropa suviše često krizni menadžment prepuštala SAD, koja situaciju u Evropi neizbježno vidi drugačijim očima nego lokalne vlade i stanovništvo.

Isplati se razmisliti o paketu koji nanovo definiše zajedničku bezbjednost. Polazne tačke su apsolutno raspoložive: povlačenje ruskih trupa iz Ukrajine u zamjenu za moratorij NATO-a za daljnje proširenje; neformalno tijelo koje bi, analogno OSZE, savjetovalo o budućoj bezbjednosnoj arhitekturi Evrope; očuvanje diplomatskih odnosa te odustajanje od zaoštravajuće i ponižavajuće retorike.

Da li nam to pomaže da okončamo rat u Ukrajini? Možda ne neposredno, ali umjetnost diplomatije je osmisliti i pokrenuti sljedeći korak, iako se on u momentu zaoštravanja čini bezizgledan. Pokušati, to je odgovorni etički imperativ koji proizlazi iz logike mira.

Profesor Dr. Tobias Debiel je zamjenik direktora Instituta za razvoj i mir (INEF) univerziteta Duisburg – Essen i kodirektor Käte Hamburger Kollegs / Center for Global Cooperation Research.

ipg-journal.de