Guardian: Koreja je u središtu pažnje, a ratuju Kina i Japan

Peking ima apsolutnu kontrolu nad Sjevernom Korejom. Razlog za krizu jesu sporna ostrva i nafta

Piše: Timoti Mo

„Kriza“ na 38. paraleli nema veze ni sa jednom od dvije Koreje: ima veze sa naftom i gasom koje želi Kina i to je njen prvi korak ka prisvajanju energenata koji bi u predstojećim decenijama trebalo da obezbijede prosperitet njene privrede. Mornarice obalskih straža Tajvana i Japana poigrale su se prije šest mjeseci vodenim topovima – snimci razmjene tonu teških talasa već su pali u zaborav. Danas se igra pantomima u kojoj Sjeverna Koreja treba da dočara divljaka – nije u pitanju nova igra, već nadovezivanje na igru komšija u vodi.

Za Japance Senkaku, za Kineze Diaoju – na pola puta između te dvije države nalaze se ostrva, odnosno fosilne rezerve koje su suštinski predmet svađe, a ne nikakav integritet korejske granice. Naftni suton nameće nov prioritet velikim silama – dugoročno obezbjeđenje energije, a za ljude koji vladaju Kinom danas u taj prioritet utkana je i dimenzija ličnog. Nije moguće pobijediti na  predsjedničkim izborima u SAD ukoliko barel nafte plaćate 200 dolara sa stopom nezaposlenosti od 15 odsto. Neprestani rast i sve viši životni standard – čiji je nafta jedini žirant – od krucijalnog su značaja za zaštitu pozicija omražene elite potomaka koji danas vladaju Kinom.

Kina ima moć da odluči ko će se naći na čelu Pjongjanga. Divlji nahuškani pas sa Sjevera ima oštre očnjake, velike koliko i vojska od više miliona podanika. Zna da laje, da pokaže zube, a zna i da zakunja u krilu gospodara. Ipak, zna se i ko je gazda. Sjeverna Koreja nije ni ekonomski ni vojno zavisna od Pekinga, već je posebna autonomna regija, koja radije pravi nuklearno oružje i koncentracione logore nego što bi gradila nebodere i uspostavljala vladavinu prava.

Naravno, Sjeverna Koreja djeluje i nezavisno od Kine. Insistiranjem na stvaranju situacije kakva je današnja, mladi lider Kim Džong-Un učvršćuje poziciju vojnog vođe. Poput naduvane žabe, i on se na svjetskoj sceni čini znatno većim. Djetinjasta bi bila – da nema potencijal za pogubnu – njegova želja da ga Barak Obama lično pozove telefonom. Unuk Kima Il-Sunga odmjerava snage sa novim vođom Južne Koreje – kćerkom Parka Čung-Hija, hladnog ratnika i vojnog diktatora od 1961. do 1979, ubijenog na Jugu – ubica je bio glavni čovjek njegove tajne službe. Kao što je bio njegov otac i njegov djed i Kim Džong-Un želi da se prikaže kao beskompromisni vođa dok vodi porodični posao. Konačno, Kim vjeruje da će određena doza bunta, kao što je bio slučaj u prošlosti, ublažiti sankcije i donijeti pomoć.

Većina stanovnika Južne Koreje i dalje je indiferentna prema situaciji u zemlji. No, to nije slučaj sa stanovnicima Japana koji su prilično uznemireni. Njih su već zadesile tri nuklearne nesreće: dvije za vrijeme rata i jedna u mirnodopskom periodu. Iako nijesu učestvovali u Korejskom ratu, otmičari iz Sjeverne Koreje kidnapovali su japanske civile sa ulica i iz njihovih domova i decenijama ih držali u Koreji. Za Japance, Kim je babaroga.

Ipak, gledati na Japan kao na diplomatskog i vojnog mekušca bila bi katastrofalna greška. Japanske odbrambene snage – a pogotovo ratna mornarica koja, u potpunosti zaštićena balističkom opremom, nije oklijevala kada je trebalo potapati sjevernokorejsku podmornicu prilikom napada 2001. godine – predstavljaju opasnu prepreku. Japan je nakupio dovoljno plutonijuma da napravi bombi koliko i Kina. Javnost u Japanu se gnuša nuklearnog oružja koje je prema tamošnjem ustavu zabranjeno na priobalnom prostoru. Svejedno, ukoliko Japan već ne posjeduje arsenal hidrogenskih bombi, neće mu trebati mnogo da ih sastavi.

Iako je nesrećan slučaj uvijek moguć kada se petardama igraju bezobrazna djeca, pravi rat ne dolazi u obzir. U suštini, ono čemu svjedočimo jeste prilično zahuktalo cjenkanje na azijskoj pijaci piratskih dobara. Japan želi što veći dio nafte iz Dijaoja. Kina želi da se odrekne što je moguće manjeg dijela. Na kraju priče, Japan će igrati kako Kina kaže – kao što je pola vijeka igrao za Amerikance, dok će Amerikance Kinezi potkupiti unosnim ugovorima za usluge kompanija poput Halliburton – jedne od najvećih svjetskih naftnih kompanija.

Jedina prava drama mogao bi da bude napad Izraela na Iran – koji je stotinu puta izvjesniji u odnosu na podizanje korejske zavjese. Izvodi se zaključak da što smirenije Zapad posmatra predstavu azijskih sjenki i probu orijentalnih kostima, lakše može da pravda ekstremističke mjere prema Iranu. O tome bi trebalo da brinemo.

Prevela: Olga Štrbac

Pobjeda