Eskalacija napetosti na relaciji Rijad – Teheran

Povezani članci

• „Wiener Zeitung“ se bori da preživi   
• Aleksašenko: Putin se neće povući zbog sankcija iako ekonomija trpi
• Ukrajina zabranila ruske TV stanice zbog “ratne propagande”
• SAD i Rusija nastavljaju pregovore o smanjenju nuklearnog arsenala
• Popularnost predsjednika Obame na najnižoj razini od stupanja na dužnost
• Desetine hiljada Slovaka traže odlazak premijera Fica

Koncem mjeseca novembra saudijska vlada je objavila da će pogubiti najmanje 50 terorista Al-Qaede i Awamiye. Među ovim „teroristima“ našlo se i ime šejha Nimr al-Nimra i pet drugih ši’itskih aktivista. Šejh  Nimr Baker al-Nimr, ši’itski vjerski autoritet, borac ljudska prava i kritičar saudijske vlade, potjecao je iz istočnog regiona Saudijske Arabije. 2011. i 2012. postao je jedna od glavnih opozicionih ličnosti.

Piše: Saeid Abedpour

Grijeh šejha Nimra kako su obrazložili saudijski dužnosnici je: „podstrekavanje frakcijskih sukoba i podrška pobunama u julu 2012.“ Govori šejha Nimra su bili energični ali miroljubivi. On je savjetovao ši’itima da se suprotstave nasilju i diskriminaciji ali da se sustegnu od oružanog sukoba sa saudijskom vladom. Saudijska vlada i državni mediji,  da bi opravdali svoj čin prema šejhu Nimru i njegovim pristašama,  ovaj njegov miroljubivi gest su usporedili sa Al-Qaedom dočim je šejh Nimr u svojim istupima opetovano pozivao na mirne antivladine proteste. Govorio je kako je jeka riječi snažnija od jeke granata. U jednom od obraćanja učesnicima  demonstracija kazao je: „Kada među demonstrantima primjetimo naoružanu osobu trebamo joj kazati da je takvo djelovanje nedopustivo te da nam takva nije potrebna.“  Amnesty International koji je analizirao njegove govore potvrdio je da su miroljubivi bez ikakvih naznaka nasilja.

         Sljedeća optužba kojom je saudijska vlada teretila šejha Nimra je saradnja sa Iranom. Al-Šarq al- Avsat u članku kojim se osuđuje Nimr iznio je tvrdnje kako: „huškački govori Nimra potječu iz Koma u Iranu“, premda je šejh Nimr u velikom broju svojih istupa isticao kako saudijski ši’iti iznose vlastita stajališta. „Mi nemamo nikakve veze sa Iranom niti sa bilo kojom drugom zemljom. Mi samo branimo svoje vrijednosti čak ako ih vaši mediji i izvrću“, riječi su šejha Nimra.

Pogubljenje šejha Nimra je prema mišljenju Irana nastavak huškačkih aktivnosti. Iranski dužnosnici su posredstvom drugih arapskih zemalja nastojali zaustaviti izvršenje smrtne kazne nad ajatollahom Nimrom ali su saudijci preferirali jezik sile. Pogubljenje šejha Nimra se može motriti u kontekstu gušenja ši’itskih zahtijeva u ovoj zemlji. Na istoku Saudijske Arabije živi više od 4 miliona ši’ita (duodecimalni ši’iti, zejdije i ismailije). Ši’iti naseljavaju naftna polja i strateški važna područja. Važnost saudijskih ši’ita se može motriti iz nekoliko aspekata. Prvo saudijski ši’iti su Arapi, tj. autohtoni narod, i Iranci nemaju nikakve veze sa egzistiranjem ši’ita na ovim prostorima nego obratno; tokom povijesti je ši’izam ovog regiona izvršio utjecaj na region Perzijskog zaljeva te tako i na Iran. Drugo, naftno polje Khawar sadrži više od 60 milijardi barela naftnih zaliha (otprilike dva puta više od ukupnih naftnih zaliha SAD-a) a troškovi crpljenja nafte u ovom regionu iznose manje od tri dolara po barelu. Treće, oči svijeta su uprte u ovaj saudijski ši’itski region jer se 90 – 95 % saudijskih prihoda i 15 % nafte za svjetske potrebe obezbjeđuje iz ovoga regiona. Osim toga,  40 – 60 % saudijske radne snage u proizvodnji nafte čine ši’iti. Četvrto, region naseljen saudijskim ši’itima u susjedstvu je zemalja čije su većinsko stanovništvo ši’iti; 65 % populacije Bahreina, 90 % populacije Irana i 60 % populacije Iraka su ši’iti.

Pogubljenje ajetollaha Nimra predstavlja gušenje slobode i zahtijeva za promjenama. Zahtjevi saudijskih ši’ita nisu išli u pravcu uspostave i sprovođenja ši’itske vlasti već su težili uspostavi takvog ozračja u kojem će i ši’iti imati udio u političko-ekonomskoj moći. Sejjed Hasan Nasrollah, lider libanskog Hezbollaha, u svom govoru je kazao: „Šehid Nimr je šehid slobode i demokracije i njegova krv treba biti motiv za jedinstvo među ši’itima i sunitima u saudijskom društvu u kojem većina želi slobodu i demokraciju i ne može podnositi nasljedni kraljevski sistem. Ovaj narod željan je slobode, suvereniteta;  želi oslobađanje iz ropstva dinastije Sauda kojom sada vlada mladić opijen vlašću i koji se gušenjima, krvoprolićima i pogubljenjima želi domoći vlasti“.

Prisjetimo se,  8. februara 2011. kada je Saudijska Arabija saveznicima službeno objavila politiku „željezne pesnice“ i potvrdila kako će se po cijenu ubistva hiljade hiljada ljudi u i izvan zemlje obračunati sa „talasom arapskog buđenja“. Saudijska politika se temelji na unutrašnjem gušenju i krvavoj podršci saveznicima te na korištenju frakcijskog nasilja i vojnih snaga u cilju svrgavanja protivničkih vlada u regionu. Od kako je kralj Selman stupio na vlast te uklanjanjem potomaka kralja Abdullaha,  što je okarakterizirano kao svojevrstan mirni puč, ova je zemlja dodatno intenzivirala provođenje strategije poduzete još  2011. u vezi s  „arapskim proljećem“ i sprečavanjem njegovog prodora u saudijske granice. Osnovni cilj saudijske dinastije bio je ugušivanje „arapskog proljeća“ i njegovo transformiranje u društveno-političku „jesen“. U tu svrhu utrošili su više od 20 milijardi dolara kako bi u Egiptu svrgnuli sa vlasti „muslimansku braću“.  I u Tunisu su nastojali svrgnuti sa vlasti proislamski orjentiranu vladu,  a u Bahrejnu su iskazali takvo „dušebrižništvo“ da su dok su predstavnici stranke „Hizb al-Wifaq“ pregovarali sa vladom saudijski tenkovi sa trga Lu’lu krenuli na demonstrante pod izlikom zaštite javnoga dobra i državnih institucija. Saudijska Arabija je mogla konglomeratom ovih politika a napose skretanjem arapskih revolucija sa njihova pravca oslanjajući se na velike naftne prihode i ubrizgavanjem oko 103 milijarde dolara izravne pomoći saudijskim porodicama,  te uz finansijsko-vojnu potporu saveznika do izvjesne mjere kontrolirati rat u Siriji. Uprkos svemu,  2015.  ova se politika našla pred ozbiljnim izazovima. Sa jačanjem regionalne i globalne političke pozicije Irana smanjena je mogućnost raspirivanja „iranofobije“. Osim toga,  pad cijena nafte prouzročio je probleme Saudijskoj Arabiji i na unutarnjem i na vanjskom planu i otežao joj slijeđenje avanturističke politike u ratovima u Jemenu i Siriji. I konačno, četvoročlana  koalicija između Sirije, Irana, Iraka i Rusije promjenila je ravnotežu snaga u Siriji na štetu Saudijske Arabije i olabavila saudijsku poziciju.

Ali nije insistiranje na pogubljenju šejha Nimra bilo to što je izazvalo srdžbu Teherana. Tokom protekle godine desile su se još dvije stvari te je pogubljenje šejha Nimra bila kap koja je prelila čašu u Teheranu. Tokom prošlogodišnjeg obreda hadža kada je život izgubilo više od 469 iranskih hadžija te veliki broj hodočasnika iz afričkih zemalja a usljed ogromne gužve na prilazima Mini iranska vlada i građani digli su glas protesta protiv Saudijske Arabije. U ovim dešavanjima je, prema izvještaju Franspressa život izgubilo više od 1385 hodočasnika od kojih 469 Iranaca, 165 Egipćana, 120 Indonežana, 101 Indijac, 99 Nigerijaca te ostatak iz raznih drugih država. Iranska vlada uz još nekoliko drugih je pokrenula pitanje o namjerno izazvanoj tragediji kojom su se Saudijci željeli osvetiti i zadati udarac prije svega Iranu.  Neki od iranskih i egipatskih liječnika su razmotrili mogućnost ispuštanja otrovnog plina među iranske hodočasnike. Abdul- Hamid Fouzi , egipatski liječnik i bivši savjetnik egipatskog ministra zdravstva, je kazao kako je nakon što je vidio izvjestan broj mrtvih tijela nakon dešavanja na Mini te u kontaktu sa povrijeđenima zaključio da su hodočasnici na Mini udisali otrovni smrtonosni gas. Oni koji su bili najbliži izvoru gasa smrtno su stradali dok su udaljeniji hodočasnici pretrpjeli posljedice trovanja kao što je privremeni gubitak pamćenja i nekontrolirano ponašanje.

Sumnjivo saudijsko ponašanje išlo je u prilog rečenome. Saudijski su redari velikom brzinom sahranili žrtve kako bi zataškali svaki trag dešavanjima. U ovoj je tragediji život izgubilo 25 iranskih dužnosnika, među kojima i bivši iranski ambasador u Libanu. Neki od ovih dužnosnika su kidnapovani te su njihova tijela pridružena tijelima žrtava Mine. Iranski dužnosnici su razmotrili mogućnost saradnje izraelsko-saudijske obavještajne službe u ovim dešavanjima.

Drugi događaj desio se prošle godine na aerodromu u Džeddi kada su dva policijska službenika odvojili iranskog tinejdžera od porodice i silovali ga. Ovaj čin nasilja nad iranskim mladićem izazvao je veliki bijes iranskih građana.

 To što je jedna skupina napala na saudijsku ambasadu u Teheranu produkt je od ranije nakupljene srdžbe. Napad na ambasadu neke zemlje u suprotnosti je sa diplomatskim kodeksom ali je masa tako nasrnula da teheranska policija nije mogla izaći na kraj sa demonstrantima. Tom prilikom je uhapšeno 50 demonstranata. Saudijska Arabija je pozivajući se na napad na ambasadu počela sa promjenom svoga kursa. To je zapravo značilo prekid diplomatskih odnosa od strane Saudijske Arabije što su učinile još dvije-tri manje zemlje odane Saudijcima. Ostale arapske zemlje kao Egipat, Jordan, Oman, Alžir, Tunis i Maroko nisu nasjele ovoj saudijskoj varci. Čak ni Kuvajt i Emirati nisu obznanili prekid odnosa niti su povukli svoje ambasadore iz Teherana. Ovo neodazivanje arapskih zemalja saudijskom pozivu bilo je veliki udarac za Saudijsku Arabiju. Iako saudijci milijarde dolara bespovratne pomoći nude ovim zemljama one neće pristati na saradnju. Međunarodno ozračje sada je drugačije nego prije dvije godine. Iran je uvijek predstavljan kao „dežurni“ krivac u regionu a zapadne i arapske vlade su ovakvu predodžbu koristile kao izliku za nametanje sankcija Iranu. Međutim neprijateljstvo prema Iranu je doprinjelo jačanju islamskog vehabijsko-selefijskog ekstremizma u regionu Bliskog istoka i na ostalim svjetskim tačkama. Ekstremizam je za međunarodnu zajednicu postao neprijatelj broj jedan. Prirodno je da u ovim novim međunarodnim okolnostima zemlja poput Saudijske Arabije koja je godinama finansijski, vojno i ideološki podržavala vehabijsko-selefijske pokrete sebe smatra „žrtvenim jarcem“ Zapada te su njena nastojanja da izazove srdžbu Irana plod slabljenja i nemoći u međunarodnom sistemu.

Iran se vraća svojoj tradicionalno moćnoj poziciji na Bliskom istoku. Iranski diskurs zagovara svijet slobodan od nasilja te očuvanje nezavisnosti i saradnju sa međunarodnim sistemom što se posvema razlikuje od saudijskog diskursa koji promovira nasilje. Saudijci se trebaju brinuti za svoju budućnost zato i poduzimaju glupe korake. Glupost, za razliku od razboritosti, nema granicu. Uspostava mira na Bliskom istoku i svijet slobodan od nasilja ciljevi su koje zasigurno nije moguće postići uz ideološku vehabijsku literaturu, novac i saudijski bijes.