Erdogan voli Francusku

Izdvajamo

• Erdogan voli Francusku jer ta zemlja ne zna šta uraditi sa svojim muslimanima, kojih je mnogo. Onda im on dođe govoriti o koloniziranju – da bi ih okupio, o islamu – da bi ih regrutovao, i o laicizmu – da bi se osjećali drugačiji i napadnuti.

Povezani članci

• U izraelskom vazdušnom napadu ubijen drugi glavni komandant Islamskog džihada
• Hladni i vrući rat
• Eminencija iz sjene
• Proruske snage oborile ukrajinski transportni avion, poginulo 49 vojnika
• Duh Mhitarijana nad Bakuom uoči evropskog finala
• „Virusu granice ne smetaju“

Glavni arhitekta buduće islamske države je Erdogan. Ratovaće da bi je uspostavio, prije ili kasnije. Njegov projekat nije krvavi delirij naoružanih skupina u Iraku i u Siriji, nego polagana izgradnja vladavine nad jednim dijelom svijeta. Njegove „brigade“ mogu vas napasti u Alžiru, ako kažete nešto loše o tome, i može držati zapaljive govore svojim masama u Njemačkoj i u Bosni. Jednog će dana ove „brigade“  biti naoružane i to će biti „sveti“ rat.

Piše: Kamel Daoud, Le Point, 7.06.2018.

Zasto Erdoganu treba Francuska kao neprijatelj? Razlozi su brojni. Prije svega, ova zemlja inkarnira, u islamističkoj literaturi, korisnu antitezu: njena laičnost je suprotnost kalifatu. U neka vremena, neprijatelj emanicipiranih naroda je bila „imperijalistička Amerika“, danas je Francuska neprijatelj islama, u skladu sa propagandom koja je u modi. Prešli smo, polagano, sa harangi o socijalizmu ugnjetanih i njegovih navodnih vrlina, na islamizaciju isključenih i njihova „prava“. Na jugu svijeta, na Alahovoj planeti, riječ „laičnost“ je sinonim za ateistu, krivovjernika, agenta Zapada, izdajnika. Ima godina, islamistička propaganda je čak uspjela  u svom prvom  etimološkom atentatu na tu riječ, i branitelje slobode u svijetu tvz. arapskom sada nazivaju agentima strane sile. Napasti Francusku znači dakle insistirati na toj opoziciji i predstaviti se kao advokat muslimana protiv onih koji im žele ukrasti dušu, znači njihovu vjeru. Erdogan to zna i to koristi. Bez laičke Francuske ovom turskom kalifatu će nedostajati strast i meta.

Erdoganu treba Francuska kao neprijatelj, jer je to srce komunitarnog pitanja na Zapadu. Ako Francuska nađe rješenje za svoje Francuze iz inostranstva i svoje muslimanske zajednice, Zapad će slijediti za njom. Ako Francuska uspije nametnuti republikanske zakone uprkos radikalizmu, Europa će isto tako uraditi. Turski diktator zna da su zajednice srce te zemlje, njena slabost, njena zebnja, njen poraz i njena mogućnost da prevaziđe svoje krize. Pojačati napetosti, sakupiti odbačene, predstaviti se kao zagovarač komunitarizma i heroja popravljanja njihovog „poniženja“ – najmočnija je poluga. Erdogan  igra na kartu muslimana Europe u Njemačkoj, ali u Francuskoj može očekivati simbolični šah mat u vezi sa ovim pitanjem. Stanovnici Magreba su siročad, nemaju moćnu figuru, u prekidu su sa režimima u zemljama svog porijeka, razočarani su i frustrirani? Turčin se tu predstavlja kao moćni čovjek njihove slabosti.

Erdoganu također treba Francuska jer tu može igrati na kartu sjećanja na kolonijalnu traumu. Ništa bolje od Francuske, da se kaže koja o kolonijalizaciji i dakle regrutuje dekolonizirane, njihove sinove i praunuke, kojima su prenijeli kolektivno sjećanje. Otomani su oslabili  Magreb, opljačkali su ga, uništili ga i naplatili su se od njega, ali kad Erdogan drži slovo o Alžiru – rado govori o kolonizatorskoj Francuskoj. Kao što alžirski islamisti vide u njemu zaštitnika i predstavljaju si otomansko divljanje kao sjećanje na srećno podčinjavanje jednom muslimanu. Diktator upotrebljava to sjećanje kao protutezu genocidu  nad Jermenima, koristi je da odgovori francuskom predsjedniku, da bi se narugao, kao onaj koji dijeli lekcije, velikodušni osloboditelj i retoraktivni dekolonizator.

Erdogan voli Francusku jer ta zemlja ne zna šta uraditi sa svojim muslimanima, kojih je mnogo. Onda im on dođe govoriti o koloniziranju – da bi ih okupio, o islamu – da bi ih regrutovao, i o laicizmu – da bi se osjećali drugačiji i napadnuti.

Čovjek je znao izvući korist iz tri druga segmenta međunarodnog regrutovanja: iz finansiranja džamija, ono od čega, iz internih razloga, Arabija namjerava odustati; iz palestinskog pitanja, kojim trguje pozivajući  „muslimane“ svijeta u skladu sa svojim potrebama, koristeći mrtve kao obični sitniš, i iz internacionale „muslimanske braće“, koju je uspio vratiti i staviti pod kontrolu.

I na kraju? Kad se govori o „islamskoj državi“, govori se o Daeshu, i video snimcima, o masakrima i grozotama. Ipak, to ostaje spektakl. Glavni arhitekta buduće islamske države je Erdogan. Ratovaće da bi je uspostavio, prije ili kasnije. Njegov projekat nije krvavi delirij naoružanih skupina u Iraku i u Siriji, nego polagana izgradnja vladavine nad jednim dijelom svijeta. Njegove „brigade“ mogu vas napasti u Alžiru, ako kažete nešto loše o tome, i može držati zapaljive govore svojim masama u Njemačkoj i u Bosni. Jednog će dana ove „brigade“  biti naoružane i to će biti „sveti“ rat.

——————————————————————————————————————————————