Dvije strane kineskog gospodarskog rasta

Povezani članci

• Broj poginulih u Kabulu porastao na 90, povrijeđeno najmanje 150 osoba
• Silvio Berluskoni, burleska, kamatne stope i osam izdajnika
• Sirija kamen spoticanja između Irana i UN
• SAD uvele sankcije Rusiji: Na spisku velike kompanija i ruska elita
• Farmeri najavili dolazak traktorima u Pariz
• Poraz zla: U Sloveniji zeleno-levi Pokret Sloboda pobedio stranku Janeza Janše

Foto: DPA

Uprkos fenomenalnom gospodarskom rastu u posljednje četiri decenije, Kina ostaje siromašna zemlja.

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Gospodarsko izvještavanje o Kini koncentriše se suviše jako na bruto domaći proizvod (BDP) za cijelu zemlju, a nedovoljno na BDP po glavi stanovnika što je izraženiji pokazatelj. Ovo iskrivljeno izvještavanje ima posljedice jer ova dva pokazatelja pokazuju znatno različite slike aktuelne gospodarske i političke situacije Kine. Osim toga oni odvlače našu pažnju na različita pitanja.

Brza potražnja u svim novinskim publikacijama na engleskom jeziku u ProQuest banci podataka za vremenski period od 2011. do 2021. pokazuje da se u 20.915 članaka diskutuje o kineskom BDP ali samo se u 1.163 spominje njegov BDP po glavi stanovnika. Ova razlika je čak bila proporcionalno veća kod osam velikih i uglednih novina, među kojima su New York Times, Wall Street Journal i Washington Post, gdje 5.963 članaka spominju kineski BDP ali samo 305 njih diskutuje o BDP po stanovniku.

U 2019. godini BDP Kine (po tržišnim kursevima) od 14 biliona američkih dolara bio je drugi najveći na svijetu iza SAD-a (21 bilion dolara), a na trećem mjestu je Japan (pet biliona dolara). BDP odslikava ukupnost resursa –uključujući poresku osnovu – koje stoje na raspolaganju jednoj vladi. To pomaže u posmatranju obima državnih investicija Kine kao naprimjer njen svemirski program ili njeni vojni kapaciteti. Međutim, to je za svakodnevni život kineskog stanovništva mnogo manje važno.

Kineski BDP po glavi stanovnika iznosio je 2019. godine 8.242 američkih dolara. Time zemlja leži između Crne Gore i Bocvane.

Većini ekonomista je zbog toga kineski BDP po stanovniku – ili drugačije izraženo: dohodak po osobi – važniji. A centralno saznanje ovdje je da Kina uprkos fenomenalnom rastu njenog BDP u protekle četiri decenije i dalje ostaje siromašna zemlja. Kineski BDP po glavi stanovnika iznosio je 2019. godine 8.242 američkih dolara. Time zemlja leži između Crne Gore (8.591 dolar) i Bocvane (8.093 dolara). Njen BDP po stanovniku prema kupovnoj snazi – to znači nakon uzimanja u obzir troškova života – iznosi 16.804 dolara. On leži ispod svjetskog prosjeka od 17.811 dolara, a Kina tako leži na 86. mjestu u svijetu, između Surinama (17.256 dolara) i Bosne i Hercegovine (16.289 dolara). Nasuprot tomu, BDP po stanovniku po kupovnoj snazi iznosi u SAD i EU 65.298 odnosno 47.828 dolara.

Da bi se shvatio obim siromaštva u Kini moramo osim toga razjasniti stepen nejednakosti u okviru njenog ogromnog stanovništva. Nejednakost u Kini (mjereno Gini koeficijentom) nalik je onoj u SAD-u i Indiji. Pošto Kina ima 1,4 milijarde stanovnika to znači da još uvijek stotine miliona Kineza živi u siromaštvu.

Prema podacima kineske vlade 600 miliona ljudi imaju mjesečni prihod od oko 1000 juana (155 američkih dolara). To odgovara godišnjem prihodu od 1.860 dolara. Da bi napustila redove najsiromašnijih zemalja svijeta Kina mora dohodak stanovništva, veličine onoga subsaharske Afrike i sa sličnim prosječnim dohotkom, (Subsaharska Afrika: 1.657 dolara) znatno povećati. A kineska vlada zna da to mora učiniti da bi zadržala podršku stanovništva. Pod inače nepromijenjenim okolnostima ona će biti još najmanje jednu generaciju zaposlena sa tim da podigne dohodak u zemlji.

Iskustvo pokazuje da sankcije, bojkoti i vojni pritisak jedva mogu ostvariti njima namjeravane ciljeve.

Međutim, u politici se rijetko dešavaju „inače nepromijenjene okolnosti“ i vlade mogu svoju podršku u stanovništvu pojačati i na način koji ne podstiče gospodarski rast. Kineska vlada, naprimjer, naglašava svoju ulogu kao branitelja stanovništva od vanjskih i bezličnih snaga kao što su zemljotresi ili pandemija Covida-19. Osim toga ona u posljednje vrijeme ima agresivno držanje u odnosu na teritorijalne sporove u Južnokineskom moru i uzduž kinesko – indijske granice.

Zapadne zemlje reagovale su na ove i druge mjere na mnoge načine. SAD proširuju svoju vojnu prisutnost u Južnokineskom moru, dok je Kina zbog primjedbi oko ljudskih prava izložena opasnosti gospodarskih sankcija i bojkotu Zimskih olimpijskih igara u Pekingu 2022. godine.

Iskustvo pokazuje da sankcije, bojkoti i vojni pritisak jedva mogu ostvariti njima namjeravane ciljeve. Rusija je naprimjer od 2014. izložena zapadnim gospodarskim sankcijama – a vlada predsjednika SAD-a Joe Bidena je nedavno najavila dalje kaznene mjere – a Kremlj je ipak uprkos tomu nastavio svoju politiku okupacije Donjeckog bazena u istočnoj Ukrajini. Na sličan način u vrijeme hladnog rata bojkoti Olimpijskih igara u Moskvi 1980. i Los Anđelosu 1984. skoro da nisu imali nikakav utjecaj na obje strane. Naprotiv: Vojna agresija provocira često političku protuakciju u ciljnoj zemlji i jača podršku vladi. Gospodarske sankcije mogu imati slično dejstvo i učvrstiti javnu podršku bezkompromisnoj političkoj liniji.

Mnogi Kinezi vjeruju da Zapad pokušava opet da potvrdi svoju nadmoć i to ih bolno podsjeća na kolonijalizam i Drugi svjetski rat.

Ovaj efekt može se trenutno u Kini posmatrati bez problema. Mnogi Kinezi vjeruju da Zapad pokušava opet da potvrdi svoju nadmoć i to ih bolno podsjeća na kolonijalizam i Drugi svjetski rat. Tada je u Kini poginulo 20 miliona ljudi – više nego i u jednoj drugoj zemlji sa izuzetkom Sovjetskog saveza. Jake emocije izazvane zapadnjačkom politikom prema Kini zasjenjuju činjenicu da kinesko djelovanje ispunjava brigom zemlje kao Indija, Vijetnam i Indonezija koje su takođe trpjele pod brutalnomkolonijalnom politikom.

Istovremeno emocionalne reakcije odvraćaju pažnju od važnih unutrašnjo-političkih pitanja, uključujući i neophodnost da se poveća dohodak. Kinezi koji žive u siromaštvu, a kojima u većini granični sporovi ili međunarodni sportski događaji bivaju nebitni, biće glavni nosioci tegoba eventualnih kolateralnih šteta.

Za efektivan dijalog sa Kinom druge zemlje trebaju misliti na sljedeće: Nasuprot prvom utisku, zemlja nije gospodarski monolit. Iza drugog najvećeg BDP-a na svijetu sakriveno je stotine miliona ljudi koji jednostavno žele da izađu iz siromaštva.

Nancy Qian je profesorica Managerial Economics & Decision Sciences na Kellogg School of Management Univerziteta Northwestern i direktorica Kina Lab. Njeno područje istraživanja obuhvata među ostalim političku ekonomiju i ekonomsku historiju. Ona je vodeća ekonomistkinja za razvoj i ekspertkinja za kinesko gospodarstvo.

ipg-journal.de