Borba protiv kobolda

Povezani članci

• Sukobi u Parizu na protestima protiv policijskog nasilja
• Startale američke carine na kinesku robu, Peking najavio kontramjere
• Demonstranti u Izraelu se sukobili sa policijom
• Olimpijada u vatri politike i sporta
• Kurspahić: Ravnopravnost – na televiziji
• Brazil: Otvoren sastanak država članica BRICS-a

Foto: DPA

Bidenov poreski plan suprotstavlja se mitu da niski porezi stvaraju radna mjesta. Njegova deviza: više poreza, više investicija, više radnih mjesta.

Piše: Paul Krugman – Ipg-journal.de 

Preveo i prilagodio: Ešref Zaimbegović

U ljeto 2016. Nacionalni statistički ured Irske objavio je nešto izuzetno interesantno: Bruto domaći proizvod male nacije porastao je u prošloj godini za 26 posto (cifra koja je kasnije dodatno korigovana na gore). To bi bio odličan rezultat da je ovaj rast bio stvarno realizovan.

Međutim, to nije bio slučaj, kako su to priznavali i predstavnici vlade od samoga početka. Umjesto toga, bila je to iluzija koja je stvorena kroz poreske igre velikih preduzeća. Tada sam to označio – aludirajući na malu irsku figuru kobolda, koja prema legendi čuva ćup pun zlata na kraju duge – kao “Leprechaun ekonomija”, izmišljeni izraz koji nije zaboravljen. Na sreću, Irci imaju smisla za humor i mogu se smijati na vlastiti račun.

Šta se u stvari desilo? Irska je poreska oaza sa veoma niskim poreskim stopama na dobitak preduzeća. To potiče multinacionalne koncerne da otvore filijalu u Irskoj i uz pomoć kreativnog knjigovodstva dokažu da je veliki dio njihovog iskazanog dobitka širom svijeta ostvaren u ovoj filijali.

Izgleda da su 2015. neki veliki koncerni svoje dobitke mnogo energičnije prebacivali, što je vodilo jakom rastu, navodno u Irskoj ostvarenih, proizvodnih vrijednosti – rast koji ni u kom slučaju nije imao realno pokriće.

Da bi se razumjela poreska reforma, predložena od Bidenove vlade, mora se znati da se pritom radi upravo o ovome Leprechaunsu.

Smanjenje poreza zapravo nije imalo vidljiv efekat na investicije preduzeća.

Izuzetno smanjenje poreza na dobit koje su republikanci progurali 2017. moglo bi izazvati pomisao da smanjenje počiva na temeljnoj pretpostavci da su Leprechauni realni. To znači da su tvorci smanjenja poreza bili čvrstog ubjeđenja da su preduzeća svoje poslovne aktivnosti prebacila u inostranstvo da bi izbjegla plaćenje poreza u SAD i da će smanjenje poreza u SAD vratiti natrag milione izgubljenih radnih mjesta.

To se međutim nije desilo. Smanjenje poreza zapravo nije imalo vidljiv efekat na investicije preduzeća. Vjerovatno je razlog tome to što se ovdje trebalo suprotstaviti jednom lažnom problemu. Američka preduzeća nisu uopšte prebacivala radna mjesta u inostranstvo da bi izbjegla poreze; ona su samo jednostavno izbjegla poreze.

Stvarni uticaj ili bolje rečeno, nepostojeći uticaj poreza na dobit na odluke preduzeća biće jasan kada se pogleda odakle preduzeća prijavljuju svoje enormne inostrane prihode.

Ukoliko bi preduzeća za izbjegavanje plaćanja poreza u zemlji stvarno realizovala velike investicije u inostranstvu, koje uništavaju američka radna mjesta, bilo bi za očekivati da je veliki dio njihove dobiti zarađen na velikim proizvodnim lokacijama kao što su Njemačka ili Kina. Umjesto toga, polovina dobiti koje američka preduzeća navode da su iz inostranstva, dolaze iz malih poreskih oaza, među njima Bermuda ili Kajmanskih ostrva, gdje koncerni uopšte nisu preduzetnički aktivni.

Prema procjenama međunarodnog monetarnog fonda, oko 40 posto globalnih inostranih direktnih investicija su čiste „fantomske“ investicije.

Uostalom, to nije samo američki problem. Prema procjenama međunarodnog monetarnog fonda, oko 40 posto globalnih inostranih direktnih investicija – u osnovi prekogranične investicije u preduzeća, za razliku od kupovine ”portfolia” iz akcija i obligacija – su čiste „fantomske“ investicije, knjigovodstvene fantazije u svrhu izbjegavanja poreza. Zato Luksemburg sa svojih samo 600 000 ljudi knjiži više inostranih investicija nego SAD.

Stvarni problem sa politikom SAD-a oko poreza na dobit nije gubitak radnih mjesta, nego gubitak prihoda – a Trumpovo smanjenje poreza je pogoršalo problem. Od Bidenove vlade podneseni Made in America Tax Plan je prije svega pokušaj da se povrate prihodi, koji su bili izgubljeni prebacivanjem dobitaka i Trumpovim smanjenjem poreza, da bi se time mogao finansirati dio predviđenih velikih javnih investicija.

Kao što ime plana već dopušta pretpostavke, vjeruju stručnjaci koje je vlada upitala za savjet – a trenutno skoro da se ne mogu naći poreski stručnjaci koji ne pripadaju Bidenovom timu – da u trenutnom američkom poreskom zakonodavstvu postoje aspekti koji stvaraju povod za premještanje radnih mjesta u inostranstvo. Ali oni svode ovaj problem na pojedinosti u načinu utvrđivanju poreza, a ne na poresko opterećenje.

Iako su oni mišljenja da poreska reforma može povećati motivaciju za investicije u SAD, glavni fokus plana ne leži tako puno na ovim motivacijama. On puno više cilja da poveća prihode iz poreza na dobit – u prvoj liniji imućnih i stranaca, koji su trenutno u odnosu na BDP na istorijskom dnu. I od ministrice finansija SAD Janet Yellen dati prijedlog poreske stope od minimalno 21 posto na dobitke iz inostranstva ide u sličnom pravcu.

Ali, šta je sa upozorenjima preduzeća da bi povećanje poreza na dobit moglo imati katastrofalne gospodarske posljedice?

Ali, šta je sa upozorenjima preduzeća da bi povećanje poreza na dobit moglo imati katastrofalne gospodarske posljedice? Dobro, oni to moraju reći ili? A ako bi povećanje poreza imalo tako negativno dejstvo, zašto onda smanjenje poreza nije vodilo ka vidljivim pozitivnim rezultatima?

Plan za porez na dobit zvuči dakle kao stvarno dobra ideja. To djelomično leži i u tome da je predsjednik Biden angažovao ljude koji znaju o čemu govore. A to je također i dobrodošla zamjena za ideologiju da se američko radništvo može podržati samo indirektnim akcijama: Smanjenje poreza za preduzeća i imućne u nadi da će oni nekako ostaviti ćup pun zlata na kraju duge.

Bidenov tim je očigledno došao do zaključka da se jedini način kako bi se stvorila radna mjesta sastoji u tome da se otvore radna mjesta i to u prvoj liniji kroz državne investicije umjesto kroz lov na jednoroge i Leprechaune. U mjeri u kojoj se direktno stvaranje radnih mjesta (dijelom) mora platiti novim porezima, trebaju se ti novi porezi nametnuti onima koji mogu podnijeti da ih plate. To je ipak nešto osvježavajuće novo, zar ne?

Paul Krugman dobio je 2008. Nobelovu nagradu za ekonomiju. On je profesor emeritus za ekonomiju univerziteta Princeton, pridruženi profesor na London School of Economics i od 1999. piše kao kolumnist za New York Times.