Al-Sisi glumi mirotvorca dok Egipćani pate

Povezani članci

• UN osudio napade Boko Harama uoči samita o terorizmu
• Freedom House: Pad demokratije širom svijeta
• Objavljena necenzurisana Vikiliks dokumenta
• Turska prihvata viznu liberalizaciju sa EU do kraja godine
• Britanski šef diplomacije William Hague podnio ostavku
• Jesu li gospodarski izgledi Evrope bolji nego što se pretpostavlja?

Poziv na izraelsko-palestinske pregovore odražava samopromociju u vrijeme kada rastu problemi većine Egipćana.

Piše: Momin Bsiso-Al Jazeera

Poziv ili inicijativa koju je nedavno pokrenuo egipatski predsjednik Abdel Fattah Al-Sisi u cilju revitalizacije palestinsko-izraelskog mirovnog procesa i okončanja unutrašnjih palestinskih podjela nije izgrađen na objektivnim osnovama i skriva namjere koje su bliže najobičnijoj samopromociji i želji za ponovnim zauzimanjem prvog mjesta na unutrašnjoj i vanjskoj političkoj sceni.

Svima su dobro poznati razmjeri unutrašnje krize i priroda izazova sa kojima se Al-Sisi trenutno suočava na različitim poljima i nivoima.

Prva opasnost i izazov koji proganja Al-Sisija počiva u konstantnim internim kritikama u kojima se na njega prebacuje odgovornost za neuspjeh u suočavanju sa egipatskim unutrašnjim krizama. Takve izjave počinju se čuti čak i iz krugova bliskih egipatskom predsjedniku, gdje pojedini otvoreno upućuju kritike na račun Al-Sisija u medijima ili pred svjedocima. Pri tome treba imati na umu da se kritiziranje predsjednika smatralo najvećom tabu- temom ili nečim što je najstrožije zabranjeno poslije vojnog udara protiv predsjednika Mursija, te od kada su Al-Sisi i vojne institucije preuzele uzde vlasti u državi.

Štaviše, pojedini osjetljivi izvještaji koji su predočeni Al-Sisiju na uvid govore o snažnim kretanjima unutar pojedinih struktura egipatskog sistema i brojnih političkih snaga te stranačkih organizacija koje su tokom cijelog proteklog perioda pružale podršku egipatskom predsjedniku. Takve promjene nailaze na blagoslov pojedinih regionalnih i međunarodnih sila s ciljem uklanjanja ove političke figure i dovođenja na njegovo mjesto lidera koji bi bio prihvatljiviji na unutrašnjem i vanjskom planu, te sposobniji za bavljenje pitanjima koja muče egipatsko društvo i efikasniji u davanju odgovora na različite krize sa kojima se ono suočava.

Prema tome, svijest Al-Sisija o opasnosti koja mu prijeti podstiče ga da čini sve što je u njegovoj moći kako bi ojačao svoju vlast na unutrašnjem planu i osujetio napore za njegovu diskvalifikaciju i zamjenu kreiranjem novih uloga koje će imati odjeka i zabljesnuti kako na unutrašnjoj, tako i na vanjskoj razini.

U isto vrijeme, država se suočava sa sve težom ekonomskom situacijom u svjetlu povećanja stope nezaposlenosti i siromaštva te usložnjavanja problema i životnih briga ogromne većine Egipćana. Upravo takva situacija je i dovela do pooštravanja kritika na račun ekonomske politike koju vodi Al-Sisijiev režim, što je predsjednika učinilo metom napada i krivcem koji na sebe treba preuzeti odgovornost.

Dakle, želja da se prikriju zagušujuće krize unutar države nagnala je Al-Sisija da napravi velike političke i medijske balone od sapunice kako bi odvratio pažnju egipatskog naroda, bar djelomično, od dubokih problema i teških patnji.

U međuvremenu, Al-Sisi će marljivo raditi na tome da vrati Egipat u njegovo prethodno stanje kako bi ova država iznova preuzela svoju regionalnu ulogu nakon povlačenja u svoje unutarnje probleme i gorke sukobe tokom proteklih godina.

U svakom slučaju, Al-Sisi se nada da će takvu ulogu i status na regionalnoj i međunarodnoj sceni dobiti ukoliko se počne baviti veoma važnim i osjetljivim pitanjem palestinsko-izraelskog sukoba, pored pitanja internog palestinskog pomirenja. To bi mu omogućilo da navedeno iskoristi u okvirima dešavanja na egipatskoj problematičnoj sceni, gdje bi učvrstio svoju poziciju i etablirao se kao centar političke i socijalne ravnoteže unutar države.

Izraelska prepreka

Čini se da je Al-Sisijev napor usmjeren na okupljanje izraelske i palestinske strane za pregovaračkim stolom, imajući u vidu različita stajališta među njima, nemoguća stvar u svakom smislu te riječi. Može se reći da više liči na varljivu iluziju koja je neostvariva pod bilo kojim okolnostima.

Na tom putu se javljaju formalno-objektivne prepreke koje sprečavaju kristalizaciju bilo kakve forme kompromisa ili metode procesa pomirenja između dvije strane. Pomenute prepreke osujetit će bilo kakve pokušaje zbližavanja stavova i sužavanja jaza između vizije i politika ove dvije strane.

Formalno gledano, ulazak Egipta u natjecateljski prostor sa Francuskom, koja je održala međunarodnu konferenciju za mir početkom tekućeg mjeseca, može biti dobra opcija za Izrael. No, to definitivno nije omiljena opcija za Abu Mazena i palestinsku samoupravu.

Palestinski predsjednik Mahmoud Abbas ne održava odlične relacije, ili izvan granica uobičajenog, sa Al-Sisijem, koji kroji čvrste koalicione odnose sa njegovim gorkim rivalom Mohammedom Dahlanom. Abbas je, također, svjestan da Al-Sisi nema, štaviše ne želi da igra ulogu u vršenju pritiska na Izrael te da njegovi maksimalni dometi ne prevazilaze nastojanja da se organiziraju protokolarni sastanci i svečane ceremonije između dvije strane bez stvarne sposobnosti ili istinske borbe u ostvarivanju pomaka u detaljima koji se tiču pregovaračke krize između ove dvije strane.

Stoga Abu Mazenovo prihvatanje Al-Sisijeve ponude i držanje koraka sa njegovim planom koji ima za cilj spojiti palestinsku i izraelsku stranu bez obzira na rezultate predstavlja političko i nacionalno samoubistvo par excellence i siguran recept za njegovo obaranje na unutrašnjem palestinskom nivou. U isto vrijeme, Abu Mazen i palestinske vlasti svoje nade manje-više polažu na međunarodnu konferenciju na koju je pozvala Francuska početkom juna s nadom da će se izraelska pozicija dovesti u neugodan položaj te zabiti dodatni golovi u izraelsku mrežu na međunarodnoj sceni.

Nema sumnje da će pitanja za koja se očekuju da će biti pokrenuta unutar kuloara i na sastancima konferencije, zatim posebna priroda razgovora o palestinsko-izraelskom sukobu te političke vizije i stavovi koji će se artikulirati preko izaslanika iz država i vlada učesnica sasvim jasno naginjati u korist palestinskog stava nasuprot izraelskom stavu koji odbija ponuditi bilo kakav gest dobre volje za uspjeh pregovora.

Jedno od glavnih pitanja predstavlja zamrzavanje izgradnje doseljeničkih naselja u skladu sa zahtjevom predsjednika palestinskih vlasti. Stoga se Abbas i palestinske vlasti najviše oslanjaju na francuske napore mimo svih drugih, uprkos njihovom čvrstom uvjerenju da sposobnost kongresa da iznađe praktične i efikasne mjere za suzbijanje izraelske dominacije i ekstremizma ne prelazi nulu.

Objektivno, suština izraelskog stava kojeg izraelski premijer Benjamin Netanyahu kontinuirano iznosi ne ostavlja priliku ili prostor za optimizam u pogledu ostvarivanja bilo čega, pa makar i neznatnoga pomaka. Palestinska vlast je svjesna toga i to je ravno sigurnom uvjerenju u njihovoj percepciji. Na tome i temelji sve svoje poteze koji imaju za cilj dovesti izraelski stav u nezgodnu poziciju i međunarodnu izolaciju. Također, rade na tome da se olakša pritisak na stavove palestinskih vlasti u kontekstu poznatog međunarodnog plana i u balansu snaga koje trenutno dominiraju scenom.

Abu Mazen se sredinom ovog minskog polja kreće krajnje oprezno u kontekstu postavljanja prema pozivu predsjednika Al-Sisija. Pred njim ne postoji drugi izlaz sem izbjegavanja Al-Sisijevih pokušaja za organiziranje trilateralnog sastanka koji će Netanyahua i Abu Mazena dovesti za isti sto, budući da ovakav sastanak koji Al-Sisi pokušava organizirati predstavlja opasnu zamku sa svim što ta riječ nosi u sebi.

Između izraelskog stava, koji uživa podršku SAD-a i koji se priklanja pozivima i naporima Al-Sisija uz otvoreno odbijanje francuske inicijative, i stava Abu Mazena i palestinskih vlasti, koji s druge strane snažno podržava francusku inicijativu, čini se kako će svaki govor o budućnosti i svemu što iziskuje put ka procesu pomirenja biti uvlačenje u besmislenu priču pomiješanu sa političkom glupošću. To je ono što napore Al-Sisija kategorički stavlja na polje gdje će biti sigurni gubitnik.

Interne palestinske prepreke

Sudbina Al-Sisijevih napora u vezi s unutrašnjim palestinskim pitanjem ne izgleda ništa bolje od pitanja pomirenja i pregovora između palestinskih vlasti i Izraela.

Kako se čini, poziv koji je Al-Sisi uputio pokretima Fatah i Hamas u cilju ostvarivanja pomirenja ne predstavlja ništa drugo do upotrebu medija za odnose sa javnošću, prije svega drugog. Ne postoje nikakve naznake ni pokazatelji koji bi mogli potvrditi da će se navedeno moći ojačati praktičnim instrumentima koji će biti u stanju dovesti ove dvije strane za jedan pregovarački sto i okončati njihov sukob.

Egipatskom predsjedniku nije skrivena suština stava dva pokreta te odsustvo nacionalne želje da se okonča ova podjela zbog određenih aspekata i planova utemeljenih na čistim interesima, kao i da problem ne počiva u sklapanju  dogovora onoliko koliko je riječ o odsustvu želje i čvrste odluke.

U suštini, Al-Sisi neće naći okvir koji će imati dovoljno odjeka kako bi obuhvatio maksimalno sve ono što je neophodno da bude u interakciji, poput pitanja unutrašnjeg palestinskog pomirenja koje još uvijek predstavlja konstantnu brigu za većinu palestinskog naroda. Ovo je vitalno pitanje za mnoge koji osjećaju ljubav prema palestinskom narodu, a koje zabrinjava nastavak podjela te njihove negativne refleksije na život Palestinaca i njihove nacionalne interese.

Sve ono što Al-Sisi želi uraditi jeste da se medijski točak kreće u tom pravcu kako bi se njegovo ime spominjalo i isticali njegovi napori. Iza toga stoji namjera da njegovi pozivi na jedinstvo Palestinaca budu glorificirani i da se pogledi sklone, pa makar i privremeno, od teških kriza koje potresaju egipatsku stvarnost.

Daleko od rezultata i unaprijed poznatih ishoda koristi koje će Al-Sisi dobiti zbog njegovog prividnog zastupanja interesa Palestinaca općenito izgledaju dobro. Međutim, efekti toga su kratkog vijeka i vrlo brzo će ispariti i iščeznuti.

Egipatska uloga u procesu pomirenja, uprkos odsustvu bilo kakvog odaziva dva pokreta Fataha i Hamasa na poziv u koji je uputio Al-Sisi, neće biti ništa više do protokolarna uloga čija životnost ne nadilazi medijske okvire. To znači da zadržavanje Al-Sisija u centru pažnje, kada je riječ o ovom pitanju, a koje on priželjkuje, neće dugo potrajati.

Ono što jača ovu percepciju jeste da Kairo nije napravio nijedan konkretan korak u pravcu dovođenja dva palestinska pokreta, Fataha i Hamasa, za isti pregovarački stol sve do ovoga trenutka. Nemamo nikakve izjave ili naknadne političke korake nakon poziva Al-Sisija koji bi išli u prilog njegovoj želji da iznova preuzme brigu o pitanju palestinskog pomirenja i okončanja podjela. Čitava ova situacija svodila se samo na medijsku pompu i ništa više.

Preciznija interpretacija zvaničnog egipatskog stava po pitanju palestinske unutrašnje podjele ide u pravcu želje Kaira na nivou bliske taktike u pokušaju korištenja Hamasa i, sa funkcionalne strane, na nivou zaštite granica i njegovog navođenja na saradnju po pitanju sigurnosti kada je riječ o situaciji na Sinaju bez uvođenja bilo kakve suštinske promjene u prirodi i toku odnosa sa pokretom ili pružanja pojasa za spašavanje otvaranjem prijelaza Rafah. Budućnost veze sa Hamasom se isključivo oslanja na dinamiku razvoja događaja koji vode slabljenju Hamasa i njegovom navođenju na predaju ili povinovanje zbog sve težine i ozbiljnosti opsade.

Ukratko, Al-Sisi ovom inicijativom, koja je isključivo propagandnog karaktera, pokušava pobjeći naprijed, stavljajući na prvo mjesto sve ono što dolazi na kraju samo da izađe iz egipatske političke scene u kontekstu žestokog zagušenja i težine egipatskih kriza. Time sebe pokušava etablirati kao glavnog igrača i nezaobilazan faktor u kontekstu lokalnog, ali i regionalnog balansa snaga.

Uprkos tome, ova opijenost će brzo nestati, a misao će se razbistriti. Krize koje su zanemarene iznova će se vratiti kako bi se pojavile naočigled svih bez bilo kakvog retuširanja ili ukrašavanja.