50 godina od atentata na Martina Lutera Kinga – gdje je Amerika?

Povezani članci

• Urednici Vošington posta institiraju da jasno treba reći da se u Mjanmaru dešava genocid
• Islamabad: Povrijeđeno više od 100 osoba, ubijen policajac
• Sjeverna Koreja prijeti Americi zbog navodne vojne agresije
• Tri godine krvavog rata u Siriji: Stotine hiljada ubijenih, milioni gladnih i raseljenih
• Francuska zbog nuklearne energije koči sporazum EU o obnovljivoj energiji
• Zasad ništa od produžetka primirja: Pregovori Izraela i Palestine u Egiptu još traju

Pola vijeka od atentata na Martina Lutera Kinga The Guardian je iskoristio da razgovara s njegovom kćerkom Bernis King (Bernice King) koja poručuje: “Ova država se probudila”.

List nastavlja prisjećanje na Kinga kroz ocjenu da se od mnoštva lica preko kojih će se Amerika prisjećati Martina Lutera Kinga – od kralja govora, preko nasilnog demonstranta, vizionara – najnježnije je ono iz igre poljubaca.

“Danas ćemo se igrati poljubaca”, rekao bi King Bernis, svom najmlađem djetetu, dok se pribijala uz njega. Zatim bi pokazao mjesto na licu i pozvao je da ga poljubi. “On bi to nazvao” šećerom, kaže Bernis i dodaje: “Svako od nas je imao tu tačku – mamina šećerna tačka je bila, naravno, usred usana; moja dva brata su imala tačku na obrazu; a mjesto moje pokojne sestre Jolande je bilo u uglu usana.” Bernisina šećerna tačka je bila na njegovom čelu.

The Guardian prenosi i da je sjećanje Bernis na 4. april 1968. godine, kada je ubijen njen otac vrlo šturo. Bilo je nedjelju dana nakon njenog petog rođendana, a kada su televizijske mreže počele da prenose vijest da je njen otac ustrijeljen u Memfisu, ona je bila u krevetu. Konfuzija. To je najjače Bernisino sjećanje. Ali, tu nije riječ o zbunjenosti odraslih koja se pretvorila u ljutnju, već zbunjenost djeteta za koje ništa od svega što se dešavalo nije imalo smisla.

Bernis King je veći dio vremena u posljednjih 50 godina provela u pokušaju da razumije taj trenutak kada je njen otac ubijen, navodi britanski dnevnik i tumači to kao lično putovanje koje se upečatljivo poklapa s javnim putovanjem koje je Amerika vodila, jer pokušava da shvati šta je učinila jednom od svojih najcijenjenijih sinova. Ona je usmjerila svoju energiju na borbu protiv južnoafričkog aparthejda, brutalnost policije u SAD i ratu protiv siromaštva – ukratko ona se pretvorila u najbližu personifikaciju čuvara plamena Martina Lutera Kinga.

List dodaje da je zbog toga ona prava osoba koju treba pitati da li prijetnje zaostavštini njenog oca dolaze iz Bijele kuće i kontrole Republikanaca? “Pretpostavljam da to ne gledam na način na koji drugi ljudi to rade”, kaže ona. “Gledam na to kao na divni trenutak. Ovdje imamo ljude koji se ujedinjuju širom ove nacije, a i svijet koji govori na način koji možda nismo imali nikada do sada. “Njen cilj ostvaren je prošlog mjeseca kada je njena nećaka, Jolanda Rene King (Iolanda Renee King) govorila o svom snu o svijetu bez oružja.

“Najbolji način da se sve sumira je kroz riječi moje majke koja kaže da se ta borba ne završava, odnosno da sloboda nikada nije dobijena, ili je zarađujete ili je osvajate. Prema mom ličnom mišljenju, ova najnovija generacija je u opasnosti da ne doprinosi borbi za slobodu.”, kaže King i zaključuje: “Ova država se probudila, postoji nova, različita vrsta budnosti koju nismo vidjeli u posljednjih 25 godina. Na kraju i dalje imam istu nadu kao i moj otac – da će nenaoružana istina i bezuslovna ljubav imati posljednju riječ”.

Sjenka lidera građanskih prava proganja grad

The Guardian donosi tekst i o hotelu Lorreine u Memphisu gdje je i ubijen Martin Luter King. List podsjeća da su u tom hotelu, između ostalih, boravili muzičari Luis Armstrong (Louis Armstrong), Keb Kalovej (Cab Callovai), Net King Kol (Nat King Cole), Areta Frenklin (Aretha Franklin). Međutim, kako tvrdi autor teksta Dejvid Smit (David Smith), hotel predstavlja i psihički ožiljak grada, juga i Amerike. Na tom mjestu je usred rasnih napetosti prije pola vijeka skitnica ubila Kinga.

Danas je hotel Lorraine – koji se nalazi u tzv. “Zelenoj knjizi”, koja sadrži ustanove koje su sigurne za afroamerikance – sačuvao svoj izgled: brojeve na vratima, znakove sa tirkiznim ramom, žute ovalne i bijele krugove, čak i starinski automobili na parkingu. Soba 306 oslikava Kingove posljednje sate: nepopijena kafa, cigarete u pepeljari, razmještena posteljina, novine od tog dana.

U ostatku zgrade nalazi se Nacionalni muzej civilnih prava, uključujući i autobus poput onog u kome je Roza Parks (Rosa) odbila da se odrekne svog mjesta, kao i rekonstrukcija zatvorske ćelije Martina Lutera Kinga u Birmingemu.

The Guardian prenosi riječi direktorice muzeja, Teri Friman (Terri Freeman), kada je prvi put posjetila Memphis: “Kada sam stigla ovdje primjetno je da je grad bio uplašen od onoga što se desilo 1968. godine. Bio je to težak teret: grad je nosio ovaj atentat.”

List prenosi i istraživanje muzeja i Univerziteta u Memphisu koje pokazuje da je stopa siromaštva četiri puta veća među djecom crnačke populacije u odnosu na bijelce. Srednji prihod za afričke Amerikance ostao je na istom nivou i upola je manji od onog koji dobijaju bijelci. Broj uhapšenih kod afro Amerikanaca porastao je za 50% od 1980. godine, dok je ta stopa kod bijelaca u blagom padu.

Tami Savijer (Tami Savier), sa Teach For America Memphis, kaže: “Danas je Memfis prilično sličan onom kada je Martin Luther King poginuo. Postoje neke integracije i mogućnosti, ali 50 posto crne djece živi u siromaštvu, a segregacija u školama se ponovo dešava. Ako bi se King danas probudio ovdje, vjerovatno bi rekao: “Da li je ovo grad koji sam ostavio? 50 godina kasnije nije bilo mnogo promjena. Atentat apsolutno još uvijek baca sjenku. To je veliki dio našeg identiteta. Neprestano se nazivamo gradom u kojem je dr. King umro. Memphis je umro sa Kingom na neki način.”

Izbor Trampa, i njegovo ohrabrenje povlašćenosti bijelaca, zaoštrila je pitanja otpora i potrebu za novom generacijom lidera. Da je King živ, sada bi imao 89 godina. Šta bi on danas napravio za Ameriku? Hampton Sajds (Hampton Sides) autorka knjige “Pakao na njegovom suđenju” (Hellhound On His Trail), kaže: “Iskreno vjerujem da bi King da je živ danas, podržavao sve mlade ljude koji glasno govore i kroz građansku neposlušnost kreiraju pokret za promjene, jer on je to radio dok je bio živ. Da, on je bio predvodnik, ali iza njega je bilo hiljada ljudi koji su radili posao. Učimo od naših predaka i naših starijih da moramo biti uporni. Moramo da budemo dugo u ovome. Moramo biti strpljivi. Moramo biti hrabri. I mislim da bi na taj način King bio srećan.”

Kako je Memphis odustao od sna Martina Luthera Kinga

Pedeseta godišnjica atentata na Dr. Martina Luthera Kinga 4. aprila trebalo bi da bude prilika za naciju – a posebno za one koji žive u gradu u kojem je ubijen – da se osvrnu na činjenicu da je umro boreći se za: pravo radnika za pristojnu plaću, stoji u tekstu The New York Timesa.

Međutim, da bi se to moglo dogoditi, moramo priznati da su ekonomski sistem i političke strukture, koje su zadržale siromaštvo, i danas na snazi. I da ljudima koji i dalje radnike drže siromašnima to često prolazi.

U posljednjim godinama svog života, Dr. King se okrenuo onome što je on smatrao za tri zla – siromaštvo, militarizam i rasizam – koji su držali crne ljude u ropstvu. Godine 1968. planirao je Kampanju za siromašne ljude kada su ga crni ministri pozvali u Memphis da pokažu podršku za oko 1.300 crnih komunalnih radnika koji su stupili u štrajk nakon godina slabe zarade i loših uslova rada.

Prema pisanju The New York Timesa, Memphis je danas grad 64 posto s crnom populacijom i 30 posto bijelom. Ovaj grad je najsiromašnije veliko metropolitsko područje u državi, gdje još uvijek poslovni lideri uspijevaju da spinuju priču o manje plaćenim radnicima kao plus, a ne kao sramotu. Tako je prošle godine web stranica Privredne komore naglasila da Memphis nudi “radnu snagu slabije plaćenu u odnosu na druge dijelove zemlje“.

Dr. King je rekao 1967. godine u Čikagu da je kapitalizam “bio zasnovan na eksploataciji i patnji crnih robova i nastavlja da uspijeva s eksploatacijom siromašnih”. Problemi rasne i ekonomske nepravde, nastavio je, “ne mogu biti riješeni bez radikalne redistribucije političke i ekonomske moći”.

Ipak, Memphis je i danas snažan podsjetnik koliko smo ignorisali “san” Dr. Kinga.

Doktor King je rekao i ovo: “Mnogi američki bijelci dobre volje nikada nisu povezivali rasizam s ekonomskom eksploatacijom. Oni su osudili predrasude, ali tolerisali ili ignorisali ekonomsku nepravdu”. Šta smo uradili sa žrtvom dr Kinga? Premalo,poručuje Vendi Tomas (Wendi C. Thomas) u tekstu za The New York Times.

Nejednakost su stvorili i održali oni koji imaju koristi od rada nedovoljno plaćenih radnika. Ti ljudi imaju imena. Njihova imena trebaju biti poznata, zaključuje na kraju Tomas.

RSE