Turska demokratija (još) živi

Povezani članci

• Putin i Erdogan: ‘Istorijski’ dogovor bez vizije
• Više od 40 miliona ljudi u svetu žrtve modernog ropstva
• Gotovo tisuću Francuza sudjeluje u džihadu u Siriji i Iraku
• Drama republikanaca
• Uzbekistanska TV poziva na bitku protiv homoseksualnosti i feminizma
• Željezna zavjesa plata

Nakon anuliranja izbora u Istanbulu građani danas glasaju po drugi put. Ankete vide izazivača Ekrema Imamoglua u prednosti. Prijeti li predsjedniku Erdoganu dvostruka blamaža?

Piše:  Maximilian Popp- Spiegel.de

Ko je u protekle dvije decenije bio u Istanbulu pred neke izbore nije moga izbjeći Recepa Tayyipa Erdogana. Njegovi portreti ukrašavali su zidove kuća i stubove za oglašavanje. Njegov glas grmio je iz radija.

Pred ponovne izbore u Istanbulu ove nedjelje je međutim  čudnovatno mirno oko turskog predsjednika. Na predizbornim plakatima se skoro isključivo može vidjeti  Binali Yildirim, kandidat vladajuće partije AKP za Istanbul. Erdogan je svoje nastupe reducirao, samo se poslednjih dana ponovo jače uključio u debatu.

Erdoganovi bliski sradnici kažu da su demoskopi upozorili predsjednika da je njegova stalna prisutnost u medijima doprinijela porazu na regularnim istanbulskim izborima 31.marta. Govori se da bi on odgovornost prenio na svoga vazala Yildrima ukoliko izgube izbore u Istanbulu.

Još nikada ranije turska vlada nije poništila glasanje samo zbog toga što im nije odgovarao rezultat. Erdogan, tako kažu turski vladini političati, bio je siguran da će dobiti nove izbore. Ova sigurnost je poljuljana.

Na izborima u martu Ekrem Imamoglu, kandidat Republikanske narodne partije (CHP) imao je prednost od 13.000 glasova. Drugačije nego što je Erdogan očekivao Yildrim nije uspio ovaj trend okrenuti. Imamoglu je svoju prednost proteklih tjedana još povećao. Čak i interne ankete AKP vide ga u međuvremenu  najmanje četiri procentne boda ispred Yildrima.

Erdogan se trudi oko nevjerovatnih saveznika

AKP je dugo vreme bila nadmoćna nad konkurencijom ne samo finansijski – nego i logistički i strategijski. Poraz u martu doveo ih je u stanje panike.

U AKP ne znaju kako da se približe Imamogluu i zato rukovodstvo partije pravi sve više grešaka. Erdogan se  dugo bio povukao samo da bi poslednjih dana utoliko oštrije napao Imamoglua. Yildrim se predstavlja kao državnik  što mu skoro svakodnevno svojim provokacijama osuječuje  ministar unutrašnjih poslova Suleiman Soylu. Pokušaj AKP da difamira Imamoglua kao „prikrivenog Grka“ doveo je samo do toga da je ovaj u anketama povećao prednost.

Očajanje u predsjedničkoj palati u Ankari je u međuvremenu očigledno tako veliko da se Erdogan trudi oko jednog novog nevjerovatnog saveznika – Kurde.

Erdogan je dopustio hapšenje hiljade prokurdskih političara kao pomagača terora. Njegova vojska vodi rat u većinom Kurdima naseljenim gradovima na jugoistoku Turske. Sada iznenada Yildrim u predizbornoj kampanji  koristi riječ „Kurdistan“ što je kod drugih političara u Turskoj već dovodilo i do hapšenja. Državna novinska agencija Anadolu, propagandni instrument vlade, nije se ustručavala da ovoga tjedna objavi izjavu uhapšenog vođe PKK Abdullaha Öcalana u kojoj poziva Kurde na neutralnost. Prokurdska partija HDP izjavila je da će uprkos tomu u nedjelju poduprijeti Imamoglua – kao i u izborima u martu.

Turska opozicija bila je dugo vremena podjeljena, razbijena, kroz seriju poraza demoralisana. Imamoglu ju je ponovo oživio. On je, drugačije nego mnogi njegovi prethodnici, u stanju da oslovi široke slojeve stanovništva. Uprkos poništavanja njegove izborne pobjede i napada AKP on se upravo stoički drži svoje poruke o pomirenju. Njegov slogan “herey cok güzel olacak” (Sve će biti dobro) je odavno postao trend u internetu.

Popularnost Imamoglua pokazuje da mnogo ljudi u Turskoj nakon godina polarizacije i vladine agresije žele pomirenje. To je i izraz jačine turske demokratije.

Erdogan je proteklih godina skoro sve demokratske institucije izmjenio. On je pročešljao pravosuđe i medije stavio pod svoju upravu. Uprkos tomu velika većina Turaka je i dalje ubjeđena da je demokratska promjena vlasti u njihovoj zemlji moguća. Učešće na izborima u martu iznosilo je 83 posto.

Ako Erdoganu ne uspije iznenađenje da okrene raspoloženje u istanbulskom građanstvu onda on u nedjelju večer ima dvije ( iz njegovog pogleda) loše opcije:

• On može ponovo ne priznati izbore time što će manipulirati rezultatima ili zamijeniti Imamoglua prinudnim upravnikom kako je to učinio u više gradova na jugoistoku zemlje. Oboje bi moglo brzo voditi do protesta i haosa.
• Ili on može priznati rezultat što ne bi samo masivno ojačalo opoziciju nego bi vrlo vjerovatno vodilo do podjela u AKP.

Za Erdogana bi ponovni poraz u Istanbulu bila blamaža. Za demokratiju u Turskoj neočekivani triumf.

Preveo: Ešref Zaimbegović

Foto: AP / Burhan Ozbilici