Sjećanja na šampionsku generaciju rukometaša Željezničara

Povezani članci

• Cijele porodice napuštaju BiH
• Lewandowski sa četiri gola potopio Real Madrid
• Održana tribina na temu “Vjerski i sekularni ekstremizam”
• Fudbal/lopta/hlopta
• Vještačko disanje
• Počeo drugi Otvoreni univerzitet u SARTR-u

Ovih dana je izašlo na stranicama facebooka mnogo lijepih priča i sjećanja o Sarajevu. Tu prije svega mislim na priču moga brata Zvonke o slavljenju Uskrsa i Vaskrsa i priču Adija Tarabara o nepoznatoj djevojci koja je kupovala njegove ploče za vrijeme rata.

Piše: Dragutin Nikolić

Ja već 22 godine ne živim u Sarajevu i moja sjećanja na rodni grad sam pokušavao da zatrpam lopatama zemlje, bagerima pjeska, automobilskim gumama i betonskim pločama ali čovjekova duša je od gume i dok ti zatrpavaš sa jedne strane ono samo gura na drugu stranu. I onda u nekim momentima, kao u ovim, kad sam pročitao njihove priče, izbije na površinu kao Hulk koji se digne iz pepela pobuca dugmad, razdere košulju, strese sa sebe sve lopate zemlje, sav pijesak, automobilske gume…i počinjes se sjećati svog bivšeg života, nekadašnjih događaja, lijepih trenutaka.

Ovaj ću put ispričati jednu lijepu priču a mnogi će se u njoj i prepoznati. Priča je vezana za Rukometni klub Željezničar iz Sarajeva.

RK Željezničar

Nekada, šezdesetih godina, u Sarajevu je postojao Rukometni klub Mlada Bosna koji je sredinom šezdesetih promijenio ime u RK Željezničar. Prvo su igrali utakmice u Fis-u a onda po otvaranju Skenderije preselili su se u malu dvoranu KSC Skenderija. Ne sjećam se tačno koje godine ’71 ili ’72 osvojili su i titulu šampiona Jugoslavije. Tim je igrao u sastavu Adnan Dizdar, Mirza Efendić, Sead Pizović, Goran Čengić, Erđan Kulenović, Bakir Rudić, Gordan Zigić, Nine Pilipović, Zoran-Zdero Glasović, Memnum Idžaković, Halid Demirović i rezervni golman Mirko Zagorac.

Eto poslije toliko godina njihovih imena se sjećam bolje nego datuma svog rođenja. Bili su to zaljubljenici u rukomet a osim što su dobro igrali bili su i veliki mangupi, drugovi, raja…  Na golu je bio Adnan Dizdar. Mislim da danas radi na Sarajevskoj ortopediji kao ljekar. On se je ljutio sam na sebe kad bi primio gol, čupao je sebi kosu, udarao glavom od stativu, galamio i mislim da bi bio najsretniji da se je rukomet mogao igrati a da on kao golman ne primi niti jedan gol. A bio je strašan golman.

Broj 2 nosio je Mirza Efendić. Mislim da je umro mnogo prije rata. Kao dječačić sjedeći na tribinama u Fis-u slušao sam Mirzu kako priča kako je bilo igrati rukomet u Njemačkoj odakle je došao u Želju. Bio je mršav, tankih nogica ali brz kao munja.

Sead Pizović je bio broj 3. Miran, tih, povučen, rijetko kad je znao izgubiti živce.

Broj 4 bio je Goran Čengić koji zaslužuje posebno poglavlje. Jedan veliki GOSPODIN na terenu a pogotovo van njega. Ne pamtim da je ikada bio isključen na utakmicama. Imao sam sreću da sam išao u Osnovnu školu sa njegovim rano preminulim bratom Igorom. Od tada smo se i poznavali lično. Stanovali su iznad apoteke “Radnik”, majka Nataša, potomak kraljevske crnogorske porodice i tri sina, jedan ljepši od drugog. Goran, Rocko i Igor. Otac Ferid-Fićo Čengić živio je na porodičnom imanju u Čapljini. Nataša Čengić bila je Gospođa kad mnoge današnje gospođe nisu imale tu riječ uopšte u riječniku. Ostao mi je veliki žal jer nikada nisam Gorana uspio pozdraviti prvi kad bi se sreli u gradu. Valjda je to urođeno sportistima da brzo reaguju. U mojoj glavi dok informacija od očiju dođe do mozga mogao bi se čovjek debelo nesjediti uz kafu. Znamo kako je Goran završio. Onako kako je i živio. LJUDSKI. Ova novokomponovana gamad nije se udostojila da mu dodijeli niti jednu ulicu u gradu. Nema veze, Gorane, u srcima svih ljudi koji te pamte ti imaš jedan veliki bulevar.

Erđan Kulenović je nosio broj 5. Visok, krupan jedini je sportista kojeg poznajem koji je počeo i završio karijeru u jednim te istim tenama. I dok su se svi drugi utrkivali ko će imati ljepše tene ili čarape on je igrao u nekim penzionerskim čarapicama koje su jedva dosezale do članaka a tene su mu bile izlizane da je malo falilo da iskoče prsti. Nekada davno polovinom osamdesetih sreli smo se u Opatiji na jednom seminaru i čovjeka sam davio 3 dana da mi priča o doživljajima i manguplucima koje su pravili on i ostali igrači.

Broj 6 je nosio Bakir Rudić. Bio je centralni bek, ne mnogo snazan ali vižljast i brz.

Gordan Zigic je nosio broj 7, dijete Fisa-a, jedini je čovjek na svijetu koji je rođen sa brkovima. Bio je brz u kontri i on i Ado Dizdar su izumitelji najbrže kontre na svijetu. Dok bi protivnički igrač još bio u skok šutu Ziga je startovao u kontru i ako bi Ado odbranio ili bi ovaj promašio gol Ado je odmah uzimao loptu i u velikom luku je slao Zigi koji je već bio 20 metara ispred svih protivničkih igrača i sam ispred golmana naravno pogađao gol. Mislim da i danas živi u Sarajevu.

Nine Pilipović je bio broj 8. Čovjek koji je igrao samo u odbrani, njemu nije bilo dozvoljeno da prelazi centar. A bio je veliki gospodin i da je mogao najradije bi igrao utakmice u odijelu i kravati.

Pivot je bio Zoran-Zdero Glasović. Prije nekoliko godina sam vidio čitulju u “Oslobođenju” da je umro negdje u Švedskoj. Nisam ga lično poznavao ali kad sam vidio čitulju iskreno sam zaplakao. Bio je niskog rasta, zdepast, nabijen u odbrani je bio betonski zid. U napadu je zbunjivao protivničku odbranu pričom i manguplukom. Njegove lopte sa 6 metara su bili čudo gravitacije. Mnogo puta sam gledao golmane kako im se brkovi smiju jer su mislili da imaju Zderinu loptu u rukama ali negdje na pola puta ta lopta dobija drugi smjer kao da se odbije od zraka i naravno, završava u mreži .Golmani su ostajali u čudu češkajući se po glavi i gledajući Zderu kako se mrtav hladan ustaje sa patosa i trči kao da je najnormalnija stvar na svijetu igrati sa ćoškastom loptom.

Broj 10 nosio je Memnum – Cuna Idžaković. Znam da je i on umro. I dok su sva ljudska bića sastavljena od kostiju i mesa Cunino tijelo bilo je sastavljeno od mišića i kostiju. Čak i obrazi na licu su mu bili mišićavi. Kad bi Cuna opalio loptu prema golu protivnički golmani nisu spasavali gol nego živu glavu. Njegove lopte su imale snagu i brzinu topovske granate. Mnogo puta se je znalo desiti da unese protivničkog golmana i loptu zajedno u gol. A oni nesretnici koji su bili pogođeni u glavu završavali su na Koševu sa lakšim potresom mozga.

Halid Demirović je bio kapiten ekipe i nosio je broj 11. Bio je staložen igrač, miran, korektan bio je spona između ovih mangupa i trenera. Poslije je postao i trener a mislim da sad živi u Švajcarskoj. Rezervni golman bio je Mirko Zagorac. Jedina mana tog čovjeka bila je što je rođen u pogrešno vrijeme. Pored Adnana Dizdara nije mogao doći do izražaja.

Trener ovih sarajevskih mangupa bio je Mišo Bašić. Svaku taktiku koju bi on jadnik razradio prije utakmice ovi nisu šljivili i igrali su za svoj groš. I pobjeđivali. Ovi su ljudi prije svih ostalih otkrili filozofiju sporta. Pobijedi i zabavi publiku. Oni su pobijeđivali a svojim manguplucima, dodavanjima, šalama uveliko su i zabavljali publiku a i sami sebe.

Publika

A ta publika je posebna priča. Na ulazu u malu dvoranu Skenderije gledano odozgor prema dolje, sa lijeve strane blizu terena bila je grupa Željinih navijača. Oni su dolazili sat vremena prije početka utakmice i svi ostali navijači su se trpali da budu što bliže njima. Nisu oni imali ni čangrtaljke ni zastave rijetko kad su i navijali. Oni su se jednostavno zezali, provaljivali, šalili, uzimali su sve redom na tapetu, domaće igrače, sa kojima su bili prijatelji, protivničke igrače, trenere, sudije… Od njihovih šala i provala svi su se smijali i protivnički treneri i protivnički navijači i sudije.

Gledao sam mnogo puta kako se protivnički trener okreće prema zidu i valja se od šege na njihove provale. Najinteresantnije je bilo kad dođu slovenačke ekipe i kad njihov trener daje savjete igračima na slovenačkom jeziku. Onda ovi naši počinju davati savjete domaćim igračima ali na izvrnutom slovenačko-bosanskom jeziku.

Sudije su bile posebna tema za zezanje. Ne daj Bože da je neki sudija bio sa krivim nogama ili zalizan i da još sudi protiv Želje. Taj narednih sedam dana nije mogao oka sklopiti. Sjećanja blijede i ne sjećam se više njihovih imena ali bili su Enver Bičakčić-Hodža, braća Vukas,  Adem-Samba i Hazo koji su kasnije i sami postali vrsni rukometaši, braća Perišić od kojih je jedan postao košarkaš a drugi rukometaš, bili su tu i rahmetli Mišo Brkan, Rusmir-Cane Delahmetović koji je poslije zamijenio Zderu na mjestu pivota, mislim da je i on umro, i mnogi drugi kojih se ne mogu sjetiti.

I pored tih silnih zezanja,  šala, provala, ironije, smijeha, nikada, nikada niti jedna utakmica nije prekinuta zbog toga. Tu nije bilo psovki, vrijeđanja, uvreda, bacanja novčića, kamenčića, petardi, prekida utakmica i siguran sam da bi svi mi, kad bi bilo potrebe, istog trenutka utrčali u teren sa zasukanim lijevim rukavom i bilo domaćem ili protivničkom doktoru rekli “uzmi krvi koliko treba”. Bio je to neki drugi svijet. Neki drugi navijači koji su dolazili na utakmice ne da vrijeđaju, psuju, pljuju, prekidaju utakmice nego da prisustvuju sportskom događaju i da se zabave.

Svi ovi igrači nisu živjeli od rukometa nego za rukomet. Imali su strast i ljubav za rukomet. Mnogo je još ljudi iz Sarajeva imalo tu strast za rukometom. Član uprave RK Željezničar Čedomir Kezunović, zvani Čedo Kez. Stanovao je na uglu Vrazove i Vlatera Perica i znao je nama momcicima koji smo stajali ispred prodavnice krombi do kasno uvečer pričati o putovanjima i doživljajima koje je imao sa igračima. A prisustvovao je svim mogućim rukometnim utakmicama u gradu po kiši, po snijegu, po uvrelom asfaltu i hvatao talente.

Trener RK Bosne jedno vrijeme bio je i Srđan Praljak. Taj nije mario ni za šta nego za rukomet. Bio je obučen samo za nijansu bolje od jednog prosjaka. Rukomet mu je bio život. Trener RK Sarajevo bio je Labud Đurasković. Mislim da je i on umro još prije rata. Bio je jedan od 3 brata Đuraskovića. Čedomir-Čedo trener košarkašica Želje a kasnije i muškog tima i najmlađi njihov brat Lelo, jedan od posllednjih sarajevskih boema.

RK Sarajevo je svoje utakmice igralo na stadionu iza Poljoprivrednog fakulteta na Grbavici.

Eto, tako završi i ova priča o sarajevskom rukometu. Moja sjećanja u liku Hulka sad počinju polako kopčati košulju, tražiti potrganu dugmad, zatrpavati se gomilama zemlje, automobilskim gumama i pokušavaju pobjeći opet u dubinu duše. Sve opet do nekog drugog pisma ili podsjećanja ili mirisa koji će opet probuditi zasnulog Hulka i učiniti da neka druga priča, neko drugo sjećanje izađe na površinu. I tako već 22 godine.