Bogozaborav bogoubojica

Izdvajamo

• Ne možete Vi, gospodo (slobodno ovo tretirajte kao moje „otvoreno pismo“ obojici, odnosno kao odgovor na Vaš (iza)zov na dijalog) mene, staroga enigmata, prevariti: baš, i sva je prilika isključivo, kako u naslovu, tako i u (nepročitanom) tekstu, radi se o pukoj igri riječi, još jednom u nizu teoloških (u Hrvata), odnosno crkvenih (u Hrvata) odnosno popovskih (u Hrvata) odnosno fratarskih (u Hrvata) pokušaja da se o istom govori (vulgarno dubrovački: prdoklači) različito. E da bi se za još jednu nijansu zamaglili putovi do istine, perspektive, pa i Boga
• a za još jedan koračić potonulo dublje u bezdan laži, srednjega vijeka, skolastike.

Povezani članci

• Birokratske vlasti ignorišu birače
  Narod može da glasa, ali odluke donose moćnici
• Hrvatska je zemlja straha
• Senja Perunović: Kako progresivni padaju pred desnicom – primjer biste Tita
• Šuicid demokracije
• Mudrosti starih Indijanaca: Ljubav prema posjedovanju je slabost
• Najuža obitelj kninske gradonačelnice Rimac: od siromaštva do posjeda nekretnina vrijednih više od 20 milijuna kuna!

Ne, nije Vaša „Crkva“ (samo) zaboravila Boga, niti je (samo) zaboravila da ga je zaboravila. Ona Ga je za cigle četiri godine (1941-1945) svoga „apsolutnog“ vladanja ubila! I nema povratka Boga u Crkvu (u Hrvata) prije nego ona smogne snage suočiti se s tom činjenicom.

Piše: Darko Kaciga Dubrovčanin

Novu knjigu o.(„oca“) Frana Prcele, O.P. (Ordo Praedicatorum = Red Propovjednika = dominikanci, „bijeli fratri“), rođenoga 1966-te godine u Sinju, svojedobnog (1999-2003.), „najmlađeg na svijetu“, provincijala Hrvatske dominikanske provincije, nisam čitao, a vjerojatno i neću. Radi se o teološkim tekstovima ukoričenim pod naslovom „Bogozaborav“ i podnaslovom „Razmišljanja o aktualnim izazovima Crkve“ (vjerojatno je omaškom ispušteno ono „u Hrvata“) objavljenim u izdanju Synopsisa (Zagreb-Sarajevo) početkom o.g., a u biblioteci „Znakovi vremena“, koju uređuje zagrebačko-argentinski novinar, publicist i teolog g. Drago Pilsel. Potonji je inače i glavni urednik portala autograf.hr, pa su mi za zauzimanje stava o Prcelinoj knjizi dovoljni tamo objavljeni opsežni Pilslov osvrt i još opsežniji njegov intervju s autorom.

Gospar Pilsel, ispričavajući se ako je kao urednik portala možda u sukobu interesa hvaleći autora i knjigu čiji je također urednik, uspijeva nas uvjeriti da mu samopromocija nije ni u primislima, već da to radi isključivo kako bi ukazao „da je o.Frano korektno prepoznao ‘znak vremena’ ili ‘znakove vremena’ i da je pošteno obrazložio naslov knjige ‘Bogozaborav’“, a za koji naslov će ponosni autor reći da se namučio kao nikada dotad u životu. Jer, dvostruki urednik, inače deklarirani argentinsko-hrvatski kleroustaški obraćenik, citira autora: „Nismo mi, nije Crkva zaboravila Boga. Naprotiv! O kojemu je onda ‘bogozaboravu’ riječ? Premda možda u prvi mah zvuči kao igra riječi, radi se zapravo o dalekosežnoj tvrdnji: mi smo zaboravili da smo Boga zaboravili. Bogozaborav: nipošto zaborav iz tzv. dementnosti, nego je to plod indiferentnosti prema primarnom sadržaju, koji u ključnim, temeljnim životnim izazovima ostaje pred vratima naših razmišljanja i odlučivanja. Prigodični Bog postaje sporednim te u konačnici suvišnim. Da je tomu tako, razlog izgleda leži u činjenici da je Bog češće povod, a puno manje razlog pozivanja na Njegovo ime.“

Ne možete Vi, gospodo (slobodno ovo tretirajte kao moje „otvoreno pismo“ obojici, odnosno kao odgovor na Vaš (iza)zov na dijalog) mene, staroga enigmata, prevariti: baš, i sva je prilika isključivo, kako u naslovu, tako i u (nepročitanom) tekstu, radi se o pukoj igri riječi, još jednom u nizu teoloških (u Hrvata), odnosno crkvenih (u Hrvata) odnosno popovskih (u Hrvata) odnosno fratarskih (u Hrvata) pokušaja da se o istom govori (vulgarno dubrovački: prdoklači) različito. E da bi se za još jednu nijansu zamaglili putovi do istine, perspektive, pa i Boga; a za još jedan koračić potonulo dublje u bezdan laži, srednjega vijeka, skolastike.

Ne, nije Vaša „Crkva“ (samo) zaboravila Boga, niti je (samo) zaboravila da ga je zaboravila. Ona Ga je za cigle četiri godine (1941-1945) svoga „apsolutnog“ vladanja ubila! I nema povratka Boga u Crkvu (u Hrvata) prije nego ona smogne snage suočiti se s tom činjenicom. Eto Vam oče Prcela recepta, odnosno kako ste se izrazili teološke „pretpostavke za preobraćenje“ Katoličke crkve u Hrvatskoj, te posebno u Bosni, a još posebnije u Hercegovini: bezuvjetni i iskreni otklon od (klero)ustaštva! A nikako intačenje na blaženosti, a sutra svetosti Alojzija Stepinca; nikako ovo općecrkveno, svebiskupijsko grozničavo prekapanje i preslagivanje (po)ratnih kostiju i ideologija radi nepotrebnog i unaprijed osuđenog na propast pokušaja dokazivanja da je, kako ste se u stanovitom kontekstu izrazili, „antropološka katastrofa komunizma“ na OVIM prostorima bila gore zlo od kleroustaškog Pavelić-Stepinčeva režima; nikako otvorena sprdnja odnosno provokacija s najvećim općekršćanskim svetinjama, poput podvale s Gospinom nakazom izbačenom iz krikova tisuća nesretnika ubačenih u Šurmanačku jamu pokraj Međugorja. Jer baš to su Vam zajamčeni putovi da „prigodični Bog postane sporednim te u konačnici suvišnim“, i da ga , kao npr. u slučaju notornoga biskupa sisačkog msgr. Vlade Košića (iza čijih eskapada je nedavno bezrezervno stala kompletna vrhuška „Crkve u Hrvata“ na čelu s msgr. Želimirom Puljićem, recenzentom i predgovornikom Vaše knjige), zamijeni Isusu prispodobivi mu Dario od Ahmića Kordić.

Urednik, njemački zet, pita autora, koji „duže boravi i radi u Njemačkoj“, kako to da je Katolička crkva u Njemačkoj „sposobna za pluralističko društvo“ i kako to da je istinski teološki (raz)govor u njemačkoj puno življi nego u nas. O. Prcela ističe fenomen institucionalnog uključivanja laika u život i rad Crkve, te doživljaj da su „njemački vjernici pismeniji u svojoj vjeri“; a da su im teolozi puno bliži konkretnim ljudima i njihovim problemima. A, po meni, radi se zapravo o tome da su Katolička crkva u Njemačkoj, koja ima tu sreću (naglašavam ovu riječ) da nije monopolna, već je podjednako zastupljena kao i protestantska, kao i veliki i slavni njemački narod općenito, njemačko društvo, ekonomija, znanost, pa čak i sport radikalno i bezuvjetno raskrstili s najvećom kataklizmom u svojoj (pre)bogatoj povijesti – naci(onalsocijali)zmom. I na toj nultoj podlozi odnosno pretpostavci je uskrsnula i već kroz dvadesetak godina iza završetka Drugog svjetskog rata (baš negdje kad se o. Prcela rodio!) preobratila se odnosno povratila status i ugled europske i svjetske ekonomske, političke, kulturne, eto i teološke (vele)sile. Pa i sportske: nekidašnji nevjerojatni i neprispodobivi nogometni polufinalni trijumf njemačkog „Elfa“ nad Brazilom doživio sam kao eksplicitnu demonstraciju tog definitivno rehabilitiranog genija jednog velikog, možda najvećeg, europskog naroda, koji je smogao snage suočiti se s također nevjerojatnom i neprispodobivom „antropološkom katastrofom“ koja ga je također pred cijelim svijetom unakazila prije sedamdesetak godina. A Hrvatska je danas, već dvadesetak godina iza „Domovinskog rata“!, od, uz Sloveniju, najperspektivnije i „antropološkom katastrofom komunizma“ najmanje inficirane države eks komunističkog bloka, degenerirala u ponajvećeg bolesnika u EU, pa i šire. Prvenstveno zbog toga jer Hrvatska, na čelu sa svojom „Crkvom“ uporno odbija suštinski, iskreno, bez „fige u džepu“ prihvatiti temeljnu civilizacijsku vrednotu na kojoj počiva suvremena Europa: antifašizam (hrvatski: protuustaštvo).

U odgovoru na pitanje kroz postavu kojega dvostruki urednik provlači svoju urođenu argentinsku „hrabrost“, a za neke „bezoblazluk“ odnosno „konfliktnost“ u javnom nastupu odnosno suprotstavljanju mišljenja, o. Prcela ukazuje na fenomen paradoksalnosti odnosno prividne nelogičnosti kršćanske lojalnosti: „povrijedili bismo drugoga ako ga ‘ne povređujemo’ zazirući od kritike, jer mu povlađujemo, a ne proturječimo….Bavimo se kultom fasade, kako institucije Crkve tako i naše osobne maske. Dočim je krivo shvaćena poslušnost odgovorna za mnogu nesreću ljudi kao i za budućnost autentične vjere, s druge strane protuslovljenje iz lojalnosti je dar za sve, jer nam pomaže ići naprijed, omogućuje promjene – teološki rečeno, stvara pretpostavke za obraćenje“. Pa da Vas obojicu, odnosno i urednikovu urođenu argentinsku hrabrost i fratru imanentno „uređeno“ (od red, „ordo“) propovjedništvo (Ordo Praedicatorum) testiram, odnosno da pokušamo izmjeriti raspon između onoga što govorite odnosno prdoklačite i zbilje: Vašu knjigu, oče Prcela, prispodobit ću s gorušičinim zrnom kojim pokušavate prikriti nabreklu „afričku šljivu“ kojom Vaša Crkva u Hrvata sustavno prca (vidite o. Prcela kako se stari enigmat igra riječima) zdrav razum i svijetle perspektive svoje nesretne pastve; a argentinsku „hrabrost“, nesuđeni oče Pilslu, koju ste iskazali onako nemilosrdno rešetajući autora kroz intervju, kao i pronicljivost koju su pokazali predstavljači knjige na brojnim dosad održanim promocijama, a izredao se dobar dio hrvatske „slobodnomisleće“ kreme u rasponu od pogovornika same knjige dr. Iva Banca do nezaobilaznog Miljenka Jergovića, pokušajima da se od onog gorušičinog zrna napravi smokvin list.

Punim plućima i koliko me glas nosi sve skupa, a posebice Vas dvojicu srdačno pozdravljam s: Mrš kleroustašiji, sloboda (hrvatskoj) naciji!

Darko Kaciga Dubrovčanin