Vrh naše demo(n)kratije

Povezani članci

• U Konjicu pet novozaraženih, Mostar se dezinficira
• Izložba “Obnovimo sinagogu u gradskom sjećanju”
• NASTAVAK OPSTRUKCIJE ISTRAGE: Glavna tužiteljica ne dozvoljava SIPA-i saslušanje policijskog komesara Lasića
• Edward Ferguson: Sloboda medija u BiH
• Plina u Europi ima, plinskih igara još i više
• Ubiti Šušnicu: nastavlja se Dodikov progon protivnika režima

20 godina Dejtonijade ili splet naših narodnih igara i običaja u kratkim ogovaranjima

DEMO(N)KRATIJA UBI(H)

Dogovarali se naši legalno demo(n)kratski oliti demo k racijski probrani predstavnici, izabrani od cirka dva posto stanovništa Bosne i Hercegovine koji izađu na izbore, kako ćemo zajedno u bolje dane. Dogovarali se i ogovarali po kafanama, kahvanama i kavanama, za vladinim i nevladinim stolnjacima, bjelosvjetskim i crnosvjetskim kućama. Posluživali ih domaći i ino konobari, te pokoja jedra konobarica. Međutim, malo se toga dogovoriše. Ono što bi se i dogovorili, za tri dana bi se odgovorili. Kada se cijeli svijet umorio od našeg dogovora o dogovaranju, digoše ruke od nas, pa put pod noge, a mi jedva dočekasmo. Raspališe podijele: etničke, političke, kulturne, jezične i ostale po vitalnom nacionalnom ključu i katancu. Ne bi dovoljno, pa se nastavi po visni, težini, lajkovima, opancima i obojcima, te inim in i out atributima. Uglavnom, nisu ti iskusni i always nasmijani svjetski pregovarači stigli kući, a glasačko tijelo se dogovori da svako ogradi svoju busiju i posije državu ili već što mu je volja. Kolika tolika je – moja je, kako je stečena – nećemo sada o tome, već nekom drugom prilikom ili neprilikom. Svima potaman, neka svako po svojoj želji dijeli titule i funkcije, pa vlada. Vrh demo(n)kratije. Tako smo i mi odvojili od drugih našu busiju od 64 kvadrata na petom spratu. Usvojili zakone, pa amandmane, odštampali novac koji niko neće, ali neka se nađe. Napravili pasoše sa kojim nikud ne idemo, jer nas niko ne zove da mu dođemo. Napisali smo mi i himnu, imamo tekst, ali nemamo muziku, jer smo svi u kući malo potvrđi na ušima. Tata je sebi dodijelio mjesto doživotnog predsjednika vlade. Ovu funkciju obnaša obično do ručka. Poslije ručka, kada malo odspava, preuzima mjesto ministra za kulturu, sport i informisanje tako što se opet ispruži u dnevnoj sobi, uzme daljinski od TV-a i svima određuje šta će se i kada gledati. Ponekad, kada se sestra i ja posvađamo, pojavi se na vratima u svojstvu ministra policije i naše razmimoilaženje mišljenja riješi demo(n)kratski, i to tačkom 8. Poslovnika o ponašanju “Ni jedne više” ili tačkom 12. “Ako ti spucam šamarčinu”. Mama nam je ministrica finansija, ali i pored toga što su kod nje nove i stare pare, stalno prigovora da nema šta obući. Jednom sedmično je i ministrica vanjske politike i trgovine, pa ide u dvosatne posjete. Obično ponese neku zdjelu, goblen ili drugi ukras koji joj se ne sviđa, a dobili smo na poklon od bližih ili daljih rođaka, i zamijeni za nešto što nama treba. Imamo pun kredenac neotpakovanih zdjela i zdjelica, jer nam je familija velika i često smo se posjećivali prije svih ovih demo(n)kratski ostvarenih želja. Jučer je odnijela pepeljaru u obliku labuda, a donijela dasku za wc šolju. Ne slaže se sa bojom pločica u kupatilu, ali je malo korištena. Staru wc dasku je prije par dan bacila pod noge i polomila, jer se puno iznervirala na tatu i mene što je ne spuštamo. Rekla nam je da takvim ponašanjem nikad nećemo ući u uniju sa nekem drugom busijom koja ima više kvadrata i od koje bi imali dosta koristi, te bi se kod nas, napokon uvelo više reda i rada. Nedeljom mama obavlja funkciju ministrice zdravlja. Koliko god se mi opirali, ipak nas ujutro natjera na kupanje, poslije podne pere šareni veš u mašini, a bijeli otkuhava u loncu na šporetu. Kaže da tako treba i da joj se ne petljamo u rad njenog ministarstva. Mama najbolje zna šta je za nas najbolje. Sestra nema ni jedno ministarstvo, ali obavlja vrlo važnu funkciju. Ona je naš PR. Cijeli dan je na telefonu. Lijevo uho na kojem drži slušalicu uvijek je crveno i skoro duplo veće od desnog. Sreća da ima dugu kosu, pa pokrije ovu profesionalnu deformaciju, mada me sve to pomalo plaši. Nadam se da će je neko takvu htjeti, pa će se udati i otići od kuće. Šta ona priča niko ne zna, ne slušamo je, a i ne interesuje nas. S kim priča, nama je svejedno. Imam osjećaj da ponekad i ona ne zna šta, ni s kim priča. Kada sam jednom podigao telefonsku slušalicu, nije bilo nikakvog signala. Ne znam da li telefon uopšte radi. Ali neka priča, ako neće sada, kada će. Mene, takodjer nije zapalo ni jedno ministarsko mjesto. Tata i mama su mi prilikom raspodjela funkcija rekli da sjedim gdje jesam, da mi nikad neće biti bolje i da šta god dohvatim pokvarim. Dane uglavnom provodim za kompjuterom. Internet nam nisu isključili, pa često gledam kako drugi žive. Nisam znao sve do jutros, da u Indijskom okeanu postoji ostrvo Sjeverni Sentinel na kojem žive ljudi kao prije hiljadu i više godina. Ne idu nigdje, ako im priđe zaspu ga strijelama i kopljima. Možda imaju pravo što neće u ovu i ovakvu civilizaciju, te žive izolovano od ostatka svijeta, ali na stranu sada geografija i zemljopis, istorija, historija i povijest, te ostale vragolije, idem krišom osnovati stranku, pa u opoziciju.

Uživaj, sutra može biti i gore

Voda bi mogla odnijeti i mlin i mlinara

Pamet da ti u glavu došla

Jezik naš svakidašnji

Ne volim fitnes, ali dobro pazim šta jedem

Kupuj domaće domaćine

Para svijet raspara

Da ne bi demo(n)kratije, ne bih nosio kravate

Korupcija je fuj, mito je bljak

Umijeće komuniciranja čvrstim argumentima

Izbjeglica i poslovica ili pametnom je išaret glasača dovoljan

Pričam ti priču o dolasku demo(n)kratije