Koji je slijedeći korak terorizma u BiH

Povezani članci

• Hasija Borić: SIN, KĆI
• Naša stranka počinje kampanju za direktan izbor gradonačelnika Sarajeva i Mostara
• Bramerc: Presude Šešelju i Karadžiću do kraja godine
• Ashdown: EU mora učiniti više za Bosnu i Hercegovinu
• Znam sve, al’ teško je povjerovati
• Imamo dokument da je Glasnović ’93 surađivao s vojskom R Srpske: Mogu ODMAH početi drmati

Foto: nezavisne.com

Zločin! Ima li svrhe ponavljati opšta mjesta – loš deja vu – kako se radi o zloupotrebi religije, kako je djelo uvreda za religiju, kako se radi o globalnoj pošasti terorizma koja ne bira vrijeme i mjesto, kako su se i najrazvijenije zemlje svijeta pokazale ranjivim u sličnim situacijama…

U napadu na policijsku stanicu sinoć u Zvorniku, koji je izvršio Nerdin Ibrić (24) ubivši policajca Dragana Đurića, te dvojicu ranio: Željka Gajića i Stevu Milovanovića, nakon čega je i on usmrćen. “Predsjedništvo BiH poziva nadležne policijske i pravosudne organe na svim nivoima da u međusobnoj saradnji i koordinaciji hitno sprovedu detaljnju istragu sa ciljem potpunog rasvjetljavanja i utvrđivanja svih okolnosti počinjenog krivičnog djela, uključujući motive napada kao i eventualnu povezanost drugih osoba ili saučesnika u izvršenju ovog krivičnog djela”, zvanični je stav Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Takođe, navodi se da državno Predsjedništvo smatra da ovakvi napadi predstavljaju prijetnju po sigurnost, ustavni poredak i međunarodni položaj Bosne i Hercegovine i njenih građana. Zahtijeva se od pravosudnih, policijskih i obavještajno-sigurnosnih agencija da preduzmu sve neophodne aktivnosti i mjere u pravcu procesuiranja i najoštrijeg sankcionisanja svih osoba koje zagovaraju ili pripremaju ovakva krivična djela, kao i svih osoba koje su na bilo koji način povezani s takvim krivičnim djelima, javlja RSE.

U razgovoru za naš portal o ovom stravičnom napadu govore: prof. dr. Enver Kazaz, prof.dr. Slavo Kukić i prof.dr. Dino Abazović.

prof. dr. Enver Kazaz

Enver Kazaz: Koji je slijedeći korak terorizma u BiH

            Prve reakcije na ubistvo jednog i ranjavanje dvojice policajaca u zvorničkoj stanici policije pokazuju da je bosanskohercegovački javni prostor nesposoban da se nosi sa jednim takvim događajem. Sve dok je terorizam ili prijetnja od njega bio skoncentrisan na prostor Federacije BiH, javnost se terorizmom bavila bez velikih ideoloških i političkih parola. To pokazuje napad policijsku stanicu u Bugojnu, a na poseban način i pucanje po zgradi ambasade SAD-a u Sarajevu. Terorizam je tada manje-više promatran kao unutarbošnjački problem. Međutim, ubistvo napad na policijsku stanicu u Zvorniku dobio je odmah konotacije međunacionalnog sukoba. Takva recepcija u startu griješi, iako motiv teroriste neki mediji pokušavaju objasniti i kao osvetu ubice za smrt oca tokom bosanskog krvavog rata. Griješi, jer terorizam je globalni fenomen, pa samim tim od njega stradaju i muslimani, oni ponajviše, a Bošnjaci su od njega u BiH ponajviše ugroženi. Stoga je nužno racionalnim putem tražiti uzroke terorizmu, objasniti razloge za njeg, uvjete pod kojima se stvara takvo raspoloženje, te mehanizme indoktrinacije ljudi kako bi se oni pripremili za terorističko ubijanje. Odgovor bi otud trebalo tražiti ne samo u radikalnim islamskim grupama u BiH, načinu njihovog dolaska u zemlju, modelu ukorjenjivanja takve interpretacije islama, već i u globalnim kretanjima i stanju tzv. islamskog svijeta. Potrebna nam je, dakle, sveobuhvatna i argumentirana analiza, a nikako emocionalističke reakcije podjarivane ideološkim i političkim parolama. Terorizam je tu, oko nas, a njegovom žrtvom može postati svako. I ne može se protiv njega boriti država samo represivnim aparatom, nego je potrebna sveobuhvatna društvena akcija. Oni koji su svojedobno hvalili tzv. nove, jake muslimane, danas bi morali preuzeti odgovornost za svoje ideološke manipulacije. Baš kao što bi, na drugoj strani, svi oni koji su blagonaklono i emocionalistički gledali na transport radikalnih ideologija u BiH, ne samo onih povezanih sa islamom već i sa drugim religijama – morali trijezne glave uvidjeti tijesnu vezu religije, ideologije i političke moći u zemlji. I ne samo u BiH, već i na globalnoj razini. Svaki drugačiji pristup, pogotovo onaj partikularistički vodi samo ka jednom – gluposti koja presložen fenomen uprošćuje i reducira na međunacionalnu mržnju. Teroristi su poslali poruku u Bugojnu, potom napadom na zgradu ambasade SAD-a, a jučer na policijsku stanicu u Zvorniku. Koji je njihov slijedeći korak?

prof.dr. Slavo Kukić

Slavo Kukić: Zvornički slučaj mora upaliti alarm da ljudske slobode nisu apsolutne

Naravno da se nad onim što se u Zvorniku dogodilo čovjek mora zgražati. Iako s detaljnijim ocjenama ne treba žuriti, požnjali smo što smo posijali. Veliki je, naime, stupanj vjerojatnoće da bi napad na zvorničku policijsku stanicu mogao biti plod i nedovoljne odlučnosti prema raznim Bočinjama, Maočama, ali i lokalitetima koji do sada u javnost nisu ni izišli.

Zvornički slučaj, prema tome, uz svo žaljenje za ljudske živote, mora biti i signal, opomena, a i pouka svima koji u ovoj zemlji donose odluke – i od kojih ovisi i funkcioniranje države i sigurnost njezinih građana. Ili još konkretnije, zvornički slučaj mora upaliti alarm da ljudske slobode nisu apsolutne – i da se završavaju tamo gdje ugrožavaju slobode drugih. U konkretnom slučaju, dakle, ne može se pod ljudske slobode podvoditi djelovanje koje prijeti opasnošću da u našoj vlastitoj zemlji koliko sutra imamo scenarije koje danas gledamo u nekim drugim dijelovima svijeta – scenarije krvavih raspleta za „ljubav“ kojekakvih ideologija islamskih država.

Ali, zvornički slučaj bi morao biti i opomena da naše zajedničke sigurnosti nema bez jedinstvenih institucija koje je jedino i mogu osigurati. Koliko je god bilo užasavajuće gledati i slušati informacije o krvavom raspletu u Zvorniku, ništa manje užasavajuće nije bilo ni gledati ni slušati i političke presude zajedničkim sigurnosnim institucijama i zazivanje gradnje sigurnosti u vlastitom toru. Jer, istina je upravo suprotna – i zvornički se slučaj može tretirati kao posljedica nespremnosti da se zajedničke sigurnosne institucije jačaju i odlučnosti da se, umjesto njih, grade vlastite.

prof.dr. Dino Abazović

Dino Abazović: Na žalost, mnogi o ovome govore i misle tek kad se desi akt zločina i terora

Zločin! Ima li svrhe ponavljati opšta mjesta – loš deja vu – kako se radi o zloupotrebi religije, kako je djelo uvreda za religiju, kako se radi o globalnoj pošasti terorizma koja ne bira vrijeme i mjesto, kako su se i najrazvijenije zemlje svijeta pokazale ranjivim u sličnim situacijama…

Ili, kako se moraju sagledati lokalni uvjeti koji doprinose ovom i prethodnim sličnim dešavanjima… kako smo poslijeratno društvo te su posljedice rata još uvijek veoma snažne… Ili kako loša ekonomska i socijalna situacija nudi samo agoniju besperspektivnosti i lako može rezultirati i rezultira u djelima nasilja? Kakvi su efekti izjava zvaničnika koji osuđuju zločin, nadaju se da to neće poremetiti postojeće odnose među stanovništvom…

Ili onih koji koriste situaciju da pokažu svu raskoš logičke inkonzistencije —  godinama činiti maksimalan napor da državne sigurnosne agencije budu sitnosopstvenički ispolitizirane i opterećene bavljenjem svim i svačim osim jačanjem profesionalnih kapaciteta, a onda im kukavički ispostavljati račun kako nisu „djelatne“ i „funkcionalne“…

Ili se zgražavati i čuditi nad „provalama“ jezika mržnje na tzv. novim medijima kao da ih nikada ranije nije bilo, a zapravo su svakodnevna empirijski provjerljiva činjenica neovisno od teme koja se komentira – kulturna, sportska, ili politička…

Ima li dakle svrhe ponavljati kako je temeljna karakteristika svake moralne panike, pa i ove, da je kratkog daha na žalost, i da će već nakon nekoliko dana pažnju javnosti ponovo okupirati „važne“ teme dvadesetogodišnjeg trajanja, uglavnom nevažne za svakodnevni život! Ima li smisla izraziti nelagodu i strah da je nepredvidivo kada će se moralna panika poput ove ili slična iznova pojaviti, i iznova, i iznova? Ili promisliti navedeno i još mnogo toga drugog, i aktivno se suočiti sa izazovima! Na žalost, mnogi o ovome govore i misle tek kad se desi akt zločina i terora.