Članovi udruženja logoraša: Ne dijelite ljude prema vjeri i naciji

Povezani članci

• TRI PREDSTAVE, DVA OKRUGLA STOLA I JEDNA KAMERNA OPERA
• Dobar ili loš znak: CNN ponovo dolazi na Balkan
• NAJDRAŽI BOŽIĆNI POKLON – ČAK DVA ODJEDNOM
• Kompanija IT Odjel d.o.o u top 4 kompanije na svijetu u kategoriji Microsoft rješenja za javni sektor
• Zemlje Balkana bilježe veliki broj novozaraženih
• HERCEG-BOSNA U HAAGU (16): Snajperisti HVO-a u Mostaru ubijali su djecu, žene, starce, vatrogasce…

U okviru USAID-ovog projekta pod nazivom PRO Budućnost i u saradnji sa CRS-om u Sarajevu održano javno govorenje i razgovor pod nazivom “Moja priča: Izaberimo mir zajedno”.

Članovi udruženja logoraša, poginulih, te oboljeli od PTSP-a sa sve tri strane za vrijeme rata u BiH javno govore o svojim osobnim iskustvima doživljenim u ratu. Projekt ima cilj izgraditi pomirenje i povjerenje među građanima svih nacija u BiH, uz pretpostavku da izgradnja trajnog mira počinje otvaranjem iskrenog dijaloga.

Javno govorenje se održava u 30 općina uključujući Srebrenicu i Bratunac, a ovo je prvi put da se održava na nekom društvenom fakultetu. Cilj je bio da se budući javni radnici spoznaju šta znači lična priča, šta znači saslušati i razumjeti drugoga i šta znači izaći iz lične tragedije.

“Članovi udruženja bivših logoraša prošli su kroz seriju treninga kako bi znali ispričati svoju priču. To je jako važno jer trebaju prilagoditi priču publici u zavisnosti da li su to mladi ili ljudi koji su imali slična iskustva. Javno govorenje sastoji se iz priča tri govornika iz tri različite etničke skupine i sva trojica imaju iskustvo logora. Za njih ovo je dio procesa psihološkog ozdravljenja i ono što naglašavaju jeste to da su kroz cijeli proces postali prijatelji”, ispričala je Renata Dlouhi – Kastelic, službenik za komunikacije CRS-a (Catholic Relief Services).

Svoje priče su iznijeli Zdenko Šupuković, Amir Omerspahić i Janko Samouković, a nakon izlaganja uslijedila je interakcija sa oko 50 prisutnih studenata i građana u vidu razgovora o iskustvima izlagača.

Zdenko je 1992. godine mobilisan u Hrvatsko vijeće odbrane koje je sve do 1993. godine zajedno sa Armijom RBiH branila Maglaj. Ipak, nakon početka bošnjačko-hrvatskog sukoba stvari se mijenjaju i Zdenko zajedno sa svojim saborcima odlučuje da se nakon kraćeg sukoba preda Armiji. On je potom zarobljen i odveden u podrum zgrade MUP-a gdje je proveo vrijeme sve do potpisivanja Vašingtonskog sporazuma u martu 1994. godine. Zdenko je bio prisiljen da kopa rovove te da tokom prisilnog rada prima udarce i biva psihički maltretiran.

“Moj motiv jeste da pokušam da kroz svoja loša iskustva prenesem pozitivnu poruku. Dvadeset godina nakon rata postoji potreba za ovakvim pričama jer živimo u podijeljenom društvu, a mladima pokazujem kako ne bi trebali da se boje drugačijeg već da donose vlastiti sud. U proteklom ratu ne možemo suditi narode jer svaki zločin ima ime i prezime. Mir je kao zdravlje, ne znaš ga cijeniti dok ga ne izgubiš”, kazao je Šupuković.

Amir je rođen u Han Pijesku gdje je sa svojih 17 godina dočekao rat i granatiranje. On je prepričao kako je do septembra 1992. godine zajedno sa svojim sugrađanima boravio u šumama i pećinama gdje se sakrivao. Tada je našao put do Žepe koju napušta nakon pada i prelazi Drinu gdje ga na teritoriji Srbije hapsi Jugoslovenska armija. Završio je u logoru Šljivovica gdje mu je slomljena ruka i gdje je uz maltretiranje morao da boravi u prostoriji sa higijenom i hranom na vrlo niskom nivou. Lom je prerastao u gangrenu, a Amir priča kako mu je ruku i vjerovatno život spasio doktor srpske nacionalnosti kojem je i dan danas zahvalan. Iz logora je izašao u januaru 1996. godine.

“Da se ne bi desilo to što se nama desilo poručujemo mladima da nemaju predrasude i da ljude ne dijele prema vjeri i naciji jer samo tako možemo izgraditi budućnost u Bosni i Hercegovini. Svaki dan u logoru bila je priča za sebe, mi imamo volju da to prenesemo i kada vidimo da su nas mladi shvatili onda me to ispuni radošću”, rekao je Omerspahić.

Janko je rođen i odrastao u Pazariću gdje je na kraju i zarobljen od strane TOBiH koja ga je 1992. godine odvela u jednu školu gdje je zadržan tri dana zajedno sa 50 drugih ljudi. Janko kaže da je tada sa svojih 23 godine po prvi put u životu osjetio strah. Potom je odveden u Silos u Tarčinu gdje je ostao 35 dana nakon čega je razmijenjen. Pored fizičkog i psihičkog maltretiranja, Janko je trpio izgladnjivanje jer je dnevno jeo sam krišku hljeba i oko tri kašike njemu i dan danas nepoznate tekućine. Nažalost, njegov dvije godine mlađi rođak tamo je ostao da bi na kraju bio i ubijen.

“Mi koji pričamo mi smo ovdje slučajno – radionica za pomoć nama vremenom se pretvorila u sposobnost pričanja. Mislim da je najbitnije pričati mladima iz našeg ugla jer danas gdje god pogledate vidite jezik mržnje, a mi svoju priču pričamo iz drugog aspekta. Mi i pored onoga šta smo preživjeli ne mrzimo cijeli jedan narod i mi se ograničavamo na to da su zlo uradili pojedinci. Cijelo iskustvo od mene nije napravilo monstruma, naprotiv – postao sam bolji čovjek”, rekao je Samouković.

Prof.dr. Nerzuk Ćurak sa Fakulteta političkih nauka u Sarajevu za Tačno.net ističe da javna govorenja imaju dobar odjek, da su ova vrijedna svjedočanstva zanimljiva mladim ljudima te da ovakvim pristupom mladi ljudi napuštaju ideološke matrice i prethodne naracije o dešavanjima u proteklom ratu.

“Ubjeđen sam kad mladi ljudi čuju ovakva svjedočanstva na ovaj način da će se barem kod nekolicine njih pojaviti sumnja u njihove prethodne naracije o onome šta se dešavalo. Rekao bih da ljudi koji prisustvuju ovim javnim govorenjima preko ovakvih interpretacija napuštaju ideološke matrice i da pokušavaju da gledaju svijet svojim očima. Moram izkazati veliko priznanje svim ovim ljudima koji u ovome učestvuju. Niko od nas ne može, bez obzira na nivoe empatije koje posjeduje, razumjeti kakav je ovo poduhvat. To je ustvari jedan herojski čin. Da ste bili izloženi takvim oblicima zla i da to uspjevate da preradite i iz jedne perspektive konačne boli da i dalje vjerujete u ljude. Pa ako takvi ljudi ne zazivaju rat i žele da se on nikad ne ponovi, šta rade onda oni koji uopšte nisu osjetili strahote rata. Nadam se da ljudi koji slušaju bez obzira na svoje političke afilijacije ne relativiziraju ono što čuju. Da ne relativiziraju u smislu da pokušavaju da i ova javna svjedočenja prerade kroz neke svoje političke stavove i banaliziraju. Ni na koji način se ne smiju zbog bilo kakvih razlika, političkih ili ideoloških interpretacija svijeta poništiti snažna svjedočanstva i jedna ljudskost koju su ovi ljudi pokazali.”

Prof.dr. Nerzuk Ćurak

Prof. dr. Nerzuk Ćurak smatra da je Bosna i Hercegovina kao post-konfliktna zajednica tek dvadeset godina nakon okončanja nasilja otvorila ova pitanja na jedan vrlo širok način.

“Najvažnije da se ta pitanja otvore na način da ne dovode do novog nasilja, a mi imamo vrlo malo ljudi koji to znaju uraditi, ljudi koji su spremni da govore bez povlaštene pozicije i da ne misle unaprijed da je njegova interpretacija ispravna, a da su sve druge lažne. Dakle na način da se ide sa stavom da moramo izgraditi mirno bolje i pravednije društvo ali ga ne možemo izgraditi na laži. Međunarodna zajednica je napravila grešku što je za razliku od nekih drugih konfliktnih zajednica ova pitanja odložila. Mi smo trebali ova pitanja davno aktivirati ali to je zahtjevan posao. Upotreba riječi ovdje je najvažnija stvar. Ja sam nedavno govorio u Doboju i bilo je sjajno. Ima sjajnih ljudi ali na žalost radi se o tome da moć uglavnom imaju oni kojima je ambicija da proizvode nasilje kako ne bi izgubili benifite koje su dobili u ratu”, smatra prof.dr Nerzuk Ćurak.

klix.ba/tačno.net