HERCEG-BOSNA U HAAGU (16): Snajperisti HVO-a u Mostaru ubijali su djecu, žene, starce, vatrogasce…

Povezani članci

• EVROPA I DOBRO DRUŠTVO – Poslije sloma
• Kako je Zukorlić ostavio Bošnjake u amanet Konakoviću
• E, MOJ SAŠA…
• Slavo Kukić: Bakir Izetbegović zabija nož u leđa i državi i vlastitom narodu
• Poražene snage
• “Ne igraj na Engleze” u NP Mostar

Foto: Thom Hoffman

Kako bi izgledala BiH da su uvažene presude Haškog suda? Bi li postojala ovakva Republika Srpska da postoji kajanje za politiku genocida i nasilja što ih je Haški sud dokazao? Bi li hrvatska politika i danas veličala Herceg-Bosnu da ima poštenja priznati ratnu politiku protjerivanja i nasilja? U sljedećim tjednima, na temelju presuda Haškog suda, portal tacno.net objavit će feljton “Herceg-Bosna u Haagu”, s uvjerenjem da postoji interes za činjenicama, ma koliko ga virtuozi obmane pokušavali onemogućiti.

Dževad Hadžižukić i njegova supruga Arzemina Alihodžić živjeli su u naselju Tekija u istočnom Mostaru. Oko pet popodne 6. lipnja 1993., Arzemina je izašla na terasu njihove kuće koja je gledala na zapadni Mostar. Dževad je u kući čuo tri pucnja u razmacima od desetak sekundi, a onda je nešto palo na terasi. Izašao je i vidio suprugu, pogođenu u glavu, kako mrtva leži na leđima. Arzemina je nosila bijelu bluzu i bijelu suknju s velikim šarenim cvjetovima.

To je jedan od četrnaest snajperskih napada HVO-a na bošnjačke civile u istočnom Mostaru – djecu, žene, starce, vatrogasce – koje je detaljno rekonstruiralo sudsko vijeće na suđenju šestorici političkih i vojnih vođa Herceg-Bosne, i tako van razumne sumnje dokazalo “da je protiv stanovništva na lijevoj obali Neretve vođena stvarna kampanja snajperskog djelovanja.”

Otprilike u isto vrijeme kada je snajperom ubijena Arzemina Alihodžić, početkom lipnja 1993., vojnik Armije BiH Mustafa Burić, odjeven u civilnu odjeću, otišao je u ulicu Gojka Vukovića u naselju Donja Mahala da popravi začepljenu kanalizaciju. Išao je plavim kamionom javnog vodovodnog poduzeća, a u kabini je bio i njegov desetogodišnji sin Nihad s još dva dječaka, devetogodišnjim Anelom Heljićem i sedmogodišnjim Erminom Sarićem.

Burić je popravio kvar i popeo djecu u kamion da se vrati, ali je u zgradi zaboravio alatku, pa je otišao po nju. Tad je začuo pucnje: jedan, dva, tri…

Anelu Heljiću, devet godina, metak je slomio ruku. Sedam mjeseci liječio se u bolnici. Mustafinu sinu metak je okrznuo grudi. “Većina vijeća, uz suprotno mišljenje sudije Antonettija, zaključuje da je, početkom juna 1993., snajperista HVO-a koji je bio na položaju na brdu Stotina pucao na Anela Heljića, Nihada Burića i Ermina Sarića”, stoji u drugom tomu prvostupanjske presude haškoj šestorci, izrečene 29. svibnja 2013. Žalbeno vijeće, koje je pravomoćnu presudu izreklo četiri i pol godine kasnije, nije osporilo nijednu činjenicu iz prvostupanjske analize snajperskog terora HVO-a nad građanima istočnog Mostara.

Osmogodišnjeg Orhana Berišu snajperist HVO-a usmrtio je dok se igrao, 2. veljače 1994. oko jedan sat poslije podne. “Metak ga je pogodio u leđa dok se nalazio nedaleko od zgrade u kojoj je bio stan njegove porodice i, nakon što je ranjen, otpuzao je do zaklona.” Odvezli su ga u bolnicu, ali je brzo umro. Njegovoj majci Belkisi rekli su “da je ulazna rana od metka bila mala i da je bila na leđima, dok je izlazna rana na grudima bila daleko veća.”

Orhan je bio sitno dijete, a tog je dana nosio plave hlače i svijetlozelenu jaknu. Stručnjak Haškog suda za snajperske napade Patrick van der Weijden “smatra da je snajperista lako mogao žrtvu identifikovati kao dijete, čak i s velike udaljenosti, naročito zbog toga što se žrtva nalazila u blizini referentnih tačaka, kao što su vrata, odrasle osobe ili ulaz u zgradu.”

Damir Katica, Ibrahim Dedović i Neno Mačkić bili su dječaci od dvanaest, trinaest i četrnaest godina. Krajem rujna 1993., s bejzbol kapama na glavama, krenuli su iz Damirove kuće prema skloništu u kojem se njegova obitelj, u naselju Donja Mahala, skrila od granatiranja HVO-a. Znali su da je ulica Oručevića sokak na meti snajpera – bio je postavljen i znak upozorenja – ali morali su kroz nju proći. Ibrahim je protrčao, a da snajperist nije zapucao; za njim Neno i Damir. Ranio ih je isti metak: Nenu u lijevu podlakticu, Damira u trbuh. Drugi metak Nenu je pogodio u kuk. Damir ga je pokušao odvući u zaklon: treći metak prozviždao mu je iznad glave, a četvrti mu okrznuo lijevu podlakticu. U prvi čas, nije ni zapazio da je ranjen u trbuh. Dječaci su ipak spašeni.

Elvir Demić bio je vatrogasac u Mostaru. U rujnu 1993., s trojicom kolega žutom vatrogasnom cisternom pošao je gasiti požar u kući u naselju Pasjak, u istočnom Mostaru. Dok su gasili, HVO je pucao na njih, pa su ušli u zapaljenu kuću i gasili iznutra. Tada su ih krenuli gađati minobacačima: granate su eksplodirale oko kuće. Kada su se eksplozije opasno približile, vatrogasci su sjeli u kamion da se vrate u Vatrogasni dom. Tada su ih opet krenuli gađati snajperom: dva, tri, četiri hica, u razmacima od nekoliko sekundi. Jedan u cisternu, drugi u kabinu – i Aliju Jakupovića u potiljak. Preživio je.

“Vijeće smatra da se snajperista koji je pucao na Aliju Jakupovića u septembru 1993. nalazio u stambenom kompleksu Centar II. Pored toga, vijeće raspolaže izjavom Svjedoka U, stanara pomenutog stambenog kompleksa, prema kojoj su, od 9. maja 1993. do kraja sukoba, snajperisti među kojima su bili pripadnici ‘hrvatske nacionalnosti’ i danju i noću otvarali vatru po liniji fronta iz jednog napuštenog stana do njegovog.“

Elvir Demić opisao je i ono što je vijeće u presudi nazvalo “modusom operandi” snajperista HVO-a: “Metode kojima su se koristile ‘oružane snage HVO-a’ kako bi neutralisale vatrogasce u istočnom Mostaru”. Koristili su, rekao je Demić, “zapaljivu municiju” da zapale zgradu i natjeraju vatrogasce da dođu gasiti. “Čim bi se vatrogasna kola zaputila ka stambenom objektu u plamenu, na njih bi otvorili vatru snajperisti HVO-a i protivavionski topovi. Vozilo bi nastavili da gađaju i pošto stigne na lice mjesta, što je vatrogascima u velikoj mjeri otežavalo posao.” Elvir Demić je izjavio da se ta vrsta napada uvijek odvijala po opisanom obrascu. “HVO kao da se igrao s vatrogasnim ekipama”, kazao je pred sucima Haškog suda.

Ali nije to bio jedini obrazac: postojao je i onaj “da se najprije gađaju vatrogasci u istočnom Mostaru, a da se potom otvara vatra na osobe koje bi im pritekle u pomoć.” Dokazao je to slučaj 62-godišnjeg Arifa Goste. On je, 27. srpnja 1993., pješke krenuo iz naselja Šehovina u Tekiju, krijući se iza zgrada da izbjegne snajpere; tog su dana naročito napadali. “Kada se zaustavio da priskoči u pomoć vatrogascima koji su pokušavali da ugase požar na groblju Šarića Harem na koje su pucali snajperisti, pogodio ga je metak u desni gležanj”. Arif Gosto bio je odjeven u plave hlače i majicu. “Prema njegovoj ocjeni, snajperista je mogao da ga identifikuje kao ‘starijeg čovjeka’, tim prije što je tog dana vrijeme bilo vedro i sunčano.”

Omer Dilberović živio je u naselju Pasjak u istočnom Mostaru. On, supruga i susjeda 30. kolovoza 1993. poslije podne krenuli su kući iz parka Osmana Dikića. U naselju Mazoljice morali su prijeći dvadesetak metara opasne čistine, za koju se znalo da je na meti snajperista. Kad su stigli, čuli su hice, pa su se skrili u obližnjoj kući. Pucnjava je stala, pa su žene prošle, ali je Omer nasred čistine pogođen u desnu nogu; pao je i nije mogao ustati. Žene su mu krenule pomoći, ali ih je spriječio, “jer je znao da se, u načelu, otvara vatra i na osobe koje ukazuju pomoć žrtvama snajperista”. Uspio je ipak otpuzati na sigurno – s prijelomom kuka. U zeničku bolnicu prebacio ga je UNPROFOR. Liječio se ondje sedam mjeseci, i ostao trajni invalid.

Džemal Baraković vozio je vatrogasni kamion u istočnom Mostaru. Kada mu je supruga 30. listopada 1993. rekla da je susjedu u ulici Ale Ćišića ranio snajperist, krenuo je da joj pomogne. Tražeći ženu, “vidio je Envera Džihu i Ibru Špagu kako leže na zemlji i pokušavaju da odu u zaklon iza biblioteke u Ulici maršala Tita. Enver Džiho je bio ranjen snajperskim hicem, a Ibro Špago je pokušavao da mu ukaže pomoć.” U taj je čas stiglo vozilo hitne pomoći da pomogne Enveru i Ibri, a u njemu Stojan Kačić zvani Blanja. Špago i Kačić pokušali su Džihu na nosilima prenijeti na sigurno, ali je “Stojana Kačića metak pogodio u nogu”. Ipak, “nakon toga, svi su uspjeli da odu u zaklon.”

Mjesec ranije, 29. rujna 1993., čovjeka koji je pred Haškim sudom svjedočio kao “svjedok DB”, snajperski je hitac pogodio kad je pokušavao pomoći Refiku Šariću, kojega je snajper pogodio u šaku. Šarić je pogođen u Brkićevoj ulici u istočnom Mostaru, petnaest metara od Vatrogasnog doma. “Svjedoka DB, koji se nalazio u stanici, metak je pogodio u desnu lopaticu kada je izašao na Brkićevu ulicu da žrtvi pruži pomoć. Pošto je pogođen, još jedan metak mu je prozviždao iznad glave. Metak koji ga je ranio prostrijelio mu je tijelo, pri čemu se ulazna rana nalazila ispod desne lopatice, a izlazna sa suprotne strane. U trenutku incidenta nosio je vatrogasnu uniformu”, opisuje se napad u presudi.

Svjedok DB oporavio se od rane, samo da bi početkom ožujka 1994. u  Vatrogasnom domu svjedočio ubojstvu kolege Uzeira Juge, vozača vatrogasne brigade u istočnom Mostaru. Jugu je pogodio snajperist dok je popravljao gumu na vatrogasnom kamionu. Svjedok DB čuo je pucnje. “Prema riječima Fatime Fazlagić, vatrogasci su izašli iz Vatrogasnog doma u pokušaju da pomognu Uzeiru Jugi, ali je snajperista nastavio da puca. Najzad, nekoliko vatrogasaca je uspjelo da žrtvu skloni van dometa vatre, nakon čega su ga odveli u bolnicu. Uzeir Jugo preminuo je u bolnici 2. marta 1994.”

I predstavnici međunarodne zajednice u Mostaru svjedočili su pred sudskim vijećem o snajperskim napadima HVO-a na civile. Promatrač UN-a Anthony Turco opisao je kako je njegov tim prebacio u bolnicu sedamnaestogodišnjakinju Zadu koju je snajperist ranio u grudi. “Kasnije je čuo da je mlada žena podlegla povredama, ali to nije mogao provjeriti.” U veljači 1994. vozili su u bolnicu ženu ranjenu snajperom u nogu i njezinog sina, a Turco je “čuo više hitaca ispaljenih prema njima”. Vidio je i “kako snajperista otvara vatru na jednog starca koji je u tom trenutku obavljao radove na svojoj kući”. O napadima na ljude koji su čekali vodu svjedočio je civilni policajac UN-a Larry Forbes, koji je rekao “da su se na punktu za snabdijevanje vodom stvarali dugi redovi i da su ljudi morali strpljivo da čekaju na mjestima gdje su bili izloženi snajperskim hicima HVO-a”.

Da snajperisti HVO-a nisu bili odmetnuti psihopati izvan kontrole, UN-u je bilo jasno još u ratu. “Vijeće je proučilo izvještaj SPABAT-a od 1. marta 1994., prema kojem se u logoru HVO-a u Lištici nalazila baza za obuku snajperista koji su, po navodima iz tog izvještaja, kasnije vršili operacije u Mostaru. Isto tako, u izvještaju o radu HVO-a za period od januara od juna 1993. stoji da je šest timova od po dva snajperista prošlo obuku od 10. do 20. maja 1993. i da su potom uspješno angažovani na mostarskom frontu.” Povrh toga, “tokom sastanka održanog 16. juna 1993., Bruno Stojić pomenuo je Antoonu van der Grintenu da je HVO držao pod potpunom kontrolom snajperiste koji su zauzimali položaje u Plavoj banci, poznatoj i pod nazivom Staklena banka, kao i u ‘gimnaziji’”.

Vijeće je rekonstruiralo kakvim su oružjem ubijali, i otkud su pucali: najčešće s brda Stotina iznad Mostara, a oni na brdu Hum ”bili su posebno opasni jer su pod uglom od 80 stupnjeva ispaljivali metke koji bi žrtve prostrijelili od vrata do bubrega i koji su, prema tome, bili smrtonosni.”

Pucali su također, “s lokacija oko Španskog trga”,  a “zgrada Ledara”, “zgrada Centar II” i “Hotel Bristol ili zgrada Borova pominju se kao mogući snajperski položaji”. Također, iz dokaza proizlazi da je “HVO imao snajperiste u srednjoj i osnovnoj školi nedaleko od Staklene banke, u blizini Titove ulice”. “Pored toga, u izvještaju SPABAT-a od 20. marta 1994., navodi se da su snajperisti HVO-a prisutni u Domu zdravlja, kao i na Mašinskom fakultetu.”

Bio je to nemilosrdan, hotimičan smrtonosni teror. “Djelovanje snajperista HVO-a stvaralo je klimu straha među stanovništvom istočnog Mostara, naročito hici koji su na stanovnike ispaljivani kada bi morali otići u Vatrogasni dom radi snabdijevanja vodom.” Premda su vlasti u istočnom Mostaru nastojale zaštititi ljude – u Donjoj Mahali uveden je policijski sat, drugdje se kretalo noću, izložene ulice zakrivali su dekama, a Armija BiH pokušavala je onemogućiti snajperiste – “samo od 6. do 16. oktobra 1993. u bolnicu u istočnom Mostaru primljene su 23 osobe ranjene iz snajpera, od kojih je pet podleglo povredama.”

Četvrt stoljeća kasnije, preostaje samo pitati: gdje su ti ubojice danas? Gdje su njihovi zapovjednici? Spavaju li mirno? Jesu li kažnjeni? Ili primaju vojne mirovine? I otkud: iz Federacije BiH, pa ih plaćaju i članovi obitelji onih na koje su pucali, ili iz Hrvatske, koja njihovu vojsku, HVO, slavi kao zaštitnike Hrvata u Bosni i Hercegovini?