Cem Özdemir: “Ne želim da Saudijska Arabija gradi džamije u Njemačkoj”

Autor/ica 👤Ešref Zaimbegović 7.12.2015. u 13:30

Izdvajamo

Saudijska Arabija nam nudi misionarsku pomoć. A ja bih jasno rekao da ta pomoć nije dobrodošla. Ja ne želim da baš Saudijska Arabija gradi džamije po Njemačkoj. Moramo se također zapitati da li je pametno da postojeći problem povećavamo time što i dalje isporučujemo oružje Saudijskoj Arabiji i Kataru – oružje sa kojim se u Jemenu stvara još jedna država koja se raspada i iz koje će ljudi opet postati izbjeglice. Osim toga moramo generalno kritički ispitati naše gospodarske veze sa Saudijskom Arabijom ali i uticaj koji oni imaju na zapadnu politiku ili na tvorce javnog mišljenja. Za mene je džihadizam koji se podržava iz Saudijske Arabije jedna varijanta fašizma. To je, kao što smo vidjeli u Parizu, egzistencijalna prijetnja našem društvu.

Povezani članci

Predsjednik partije Savez 90/Zeleni: Cem Özdemir, © Wolfgang Eilmes

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

“Islamska država” ne dolazi iz ničega. IS ima političke, finansijske i prije svega teološke izvore. A to važi i za Boko Haram i za Al-kaidu i za Taliban. I kad se ti izvori traže obavezno ih nađete u Saudijskoj Arabiji i nekim drugim državama Zaliva. Tamo su ideološki izvori za ovu stranputicu islama. Saudijski vehabizam nije dio problema, on je njegov uzrok.

Gospodine Özdemir, Vi ste skoro na jednom zasjedanju partije Zelenih rekli da je tolerantni islam Vaše vlastite roditeljske kuće u međuvremenu u povlačenju – zašto je to tako?

Nažalost ja nisam jedini koji to tako posmatra. Navid Kermani, koji je dobio Nagradu mira njemačkih izdavača, u svome poznatom govoru u frankfurtskoj Pavlovoj crkvi ispričao je nešto slično o svome učitelju teologije, koji je u međuvremenu u egzilu u Holandiji. Njegovu nesreću izazvala je njegova kritička interpretacija nekih izvora islama. Pritom je on uradio upravo ono što je moja majka uradila sa svojom, nazovimo to kuhinjskom teologijom. Ona nije bila teolog nego sasvim obićna radnica: ona je htjela da ono što je naučila od svoje majke i bake prenese na svoga sina.

Međutim ova saznanja stavljaju se sada pod sumnju od strane jednog ogromnog, silnog aparata: tome se teško suprotstavljaju hiljade majki i očeva koji koji hoće da svojoj djeci govore o drugačijem islamu. Već 1980.u Turskoj se, nakon vojnog puča, vlast povezala sa autoritarnom religijom protiv komunizma – Amerikanci, dakle Zapad, uradili su to u Afganistanu sa Talibanom. A danas Saudijska Arabija podržava ovo shvatanje islama sa veoma mnogo novca svuda gdje žive muslimani.

Ali zašto nismo mi u našem sekularnom slobodarskom društvu dovoljno atraktivni da potpomognemo tolerantna strujanja u islamu?

Prema istraživanjima zna se da ljudi koji se kao borci pridružuju “Islamskoj državi” ili u svakom slučaju se kao mladi nalaze u konfliktu identiteta u pravilu znaju o svojoj religiji malo ili nimalo i onda odjednom se susreću sa religioznom slikom svijeta koja pojačava njihovo Ja – iako je to veoma razvodnjena slika svijeta. Mi smo u Njemačkoj dugo vjerovali da će islam koji je došao sa doseljenicima sa njima opet otići. Tadašnji ministar unutrašnjih poslova Wolfgang Schäuble bio je prvi koji je kao konzervativac jasno formulisao da islam zajedno sa muslimanima pripada Njemačkoj. Zbog toga moramo se zajednički brinuti o tome koje religijske predstave se upućuju muslimanskoj djeci i omladini koji žive u Njemačkoj. To je kod mnogih novo saznanje.

Nismo li mi jednostavno suviše vjerovali u to da će se u našem sekularnom potrošačkom društvu i religiozno povezane pridošlice postepeno sekularizirati?

Apsolutno. Ovdje je vladao jedan pogled koji je ispustio iz vida da se globalno gledano dešava upravo suprotno kretanje. Mantra našega društva glasi da je stepen kulture više ukoliko si manje religiozan. To u međuvremenu važi i duboko u Uniji ( CDU/ CSU – hrišćansko demokratske stranke u Njemačkoj prim.prev.) Ne možete se oduprijeti izvjesnoj ironiji kad CSU političari od dolazećih izbjeglica traže takvo držanje koje bi prije pripadalo lijevom krilu moje partije. Međutim, ako je generalno očekivanje od muslimana da se provede ova sekularizacija onda ćemo doživjeti razočarenje. Prema studijama udio muslimana u Njemačkoj koji kao vjernici prihvataju islam leži na 86%. Ako to smatramo prijetnjom onda imamo problem. Pritom je značajno pitanje na koji islam misli ovih 86%. Islam moje majke? Islam, koji se u vrijeme i na mjestu gdje živimo može suvremeno tumačiti?

Vi ste sa pogledom na tumačenje islama upozorili na to da “pogrešni pobjeđuju”. Šta se može učiniti da bi se to spriječilo?

Šta se treba poduzeti protiv Saudijske Arabije?

Saudijska Arabija nam nudi misionarsku pomoć. A ja bih jasno rekao da ta pomoć nije dobrodošla. Ja ne želim da baš Saudijska Arabija gradi džamije po Njemačkoj. Moramo se također zapitati da li je pametno da postojeći problem povećavamo time što i dalje isporučujemo oružje Saudijskoj Arabiji i Kataru – oružje sa kojim se u Jemenu stvara još jedna država koja se raspada i iz koje će ljudi opet postati izbjeglice. Osim toga moramo generalno kritički ispitati naše gospodarske veze sa Saudijskom Arabijom ali i uticaj koji oni imaju na zapadnu politiku ili na tvorce javnog mišljenja. Za mene je džihadizam koji se podržava iz Saudijske Arabije jedna varijanta fašizma. To je, kao što smo vidjeli u Parizu, egzistencijalna prijetnja našem društvu.

Pojačavaju li muslimanske izbjeglice, koje sada dolaze u Njemačku, ortodoksni islam kod nas?

Dakle daleko najveći broj bježi ispred džihadističkog terora. Oni imaju isto toliko straha od ovih neprijatelja ljudi kao i svi drugi u Evropi. Oni sad kažu, i ovdje ima bombi od kojih smo pobjegli. Međutim, ima i salafista koji se kreću u izbjegličkim kampovima i smještajima za izbjeglice i koji pokušavaju da regrutuju nove ljude za svoje džamije. Opasnost postoji; dakle oko toga se moramo pobrinuti. Ali upravo tu leži problem: bilo bi poželjno kada bismo imali više partnera koji mogu zadovoljiti duhovne i religiozne potrebe za koje nije nadležna država. Dakle muslimanske duhovne koji će izbjeglicama dati olakšanje i smirenje. Međutim to ne smiju biti salafisti.

Vi ste nedavno oštro kritikovali krovna muslimanska udruženja u Njemačkoj zbog toga što se ne predstavljaju kao religijske zajednice jer su nacionalno povezani, kao Ditib na Tursku ili su politički orijentisani kao Islamski savjet kojemu pripada i ortodoksni turski Milli Görüs. Ne smeta li Zelenim na ovim organizacijama prije svega to što propagiraju konzervativnu sliku svijeta?

Ne, moja kritika nije uperena paušalno protiv rada ovih udruženja.Naprimjer rad Aimana Mazyeka, predsjednika Centralnog savjeta muslimana veoma cijenim. On je nakon napada na „Charlie Hebdo“ organizovao demonstracije solidarnosti pred francuskom ambasadom. Međutim on zna dobro kao i ja da četiri velika muslimanska udruženja nisu vezana priznanjem ka vjeri kao što to predviđa njemački zakon o crkvama. U slučaju Ditib-a radi se o organizaciji koja uvijek ima stavove koji zastupa aktuelna vlada u Ankari. Sa religijom kako je mi znamo to nema ništa zajedničko. To sigurno ne važi za sve džamije koje podpadaju pod ovu organizaciju. U mnogim džematima ističu se žene u svome radu na integraciji mladih muslimana. Međutim na čelu tih udruženja mora važiti pravilo da njihovi reprezentanti ne mogu važiti u prvoj liniji kao diplomati drugih država. To ne može dozvoliti ni jedna zemlja i to ne možemo ni mi. Ankara mora dati muslimanima u Njemačkoj odriješene ruke.

Cem Özdemir (Džem Ezdemir) je njemački političar, predsjednik stranke Savez 90/ Zeleni i poslanik u Saveznom parlamentu. Rođen je 1965. u Njemačkoj kao dijete turskih doseljenika.

faz.net