Bakirova kuhinja

Da priča nije dramatična, bila bi samo groteskna. Da Bakir Izetbegović nastavlja samo svoju već poslovično neznalačku šprdačinu sa politikom i politika sa njim, a u okruženju nekog temeljitog i zaokruženog sistema, svojih jarana i zaludjele merhametli mase što ga podržava – priča bi se čak mogla nazvati i prihvatljivo smiješnom. Ovako, poslije petog, šestog ili ko zna kojeg žutog kartona pa onda definitivno ubitačnog starta na BiH i sve što još okolo trčka kao država, a nastavlja bez onog konačnog, crvenog kartona – stvar postaje apsolutno dramatična.

Čak i potpuni amater, kibicer sa strane koji ima znanje o politici na nivou predškolske ustanove, Izetbegovićev najnoviji potez u zabrinjavajućoj fazi dekomponovanja Bosne i Hercegovine – populističko stupidna kobajagi patriotska  mudrost  prijetnje Ustavnim sudom imenu entiteta Republika Srpska – natjeran  je da razmišlja o samo tri  mogućnosti:

– Ili je u pitanju gola borba za opstanak na vlasti nakon što je “otišao na biro za nezaposlene”.

-Ili je riječ o bolesno glupom “političkom” razmišljanju koje traži i pretrage  iz domena ozbiljne struke. U tome je za promatranje i njegova najbliža fascinantno amaterska a ciljano instalirana  savjetnička  okolina, uz sve one što udvornički  šute  i podupiru  gazdu. Teško je pronaći ekipu koja svojom “pameću” toliko  uporno  pogurava  kobajagi mitskog  protivnika kao što je to u ovom, i nažalost do sada nizu drugih slučajeva. Od napuštanja Srebrenice i “desetak drugih opština” u ime Centra u Sarajevu, pa stupidnih marifetluka  oko “revizije tužbe” protiv  Srbije u Hagu čiji su rezultati  bili vraćanje Dodika iz mrtvih u RS-u, do stalnog  padanja na koljena pred bratom Erdoganom i “amanetom”  uz poruke  o  “Božijem izaslaniku Bošnjacima” koji se samoproglasio i pobjednikom u Kabuli, Bejrutu, Sarajevu, Skoplju sve do Jeruzalema…

-Ili je riječ o varijanti mnogo mračnijoj koju bi, ipak, bilo neozbiljno isključiti: Zapravo, puno toga može slutiti i na dogovorenu  kombinaciju  sa “najvećim neprijateljima Bosne i Bošnjaka”, ponajprije  sa Dodikom i uz njega samopridodatim Čovićem. Bez obzira na to što bi u ovakvom  talu  Dodik  bio spreman za “izlazak” RS-a dati i mnogo više vreća zlata  od onoga što je brižna mati  Bakirova tražila za sina pri ukrcavanju  pomoći “za Bosnu” u Turskoj, teško je vjerovati  da bi takva transakcija mogla biti sakrivena. Ma koliko Bakiru bilo teško samo uz prihode  sa  biroa za nezaposlene.  Sanjani  dobitak  “mudre kuhinje”  podjele Bosne ovdje je ipak  drugačiji: Ako i kada bi ovako suportirani partneri dobili  svoje teritorije, šta to ostaje “jadnim i dobrim Bošnjacima čiji je mudrac sa vrha sinije, eto žalos’,  prevaren i to od onih kojima je vjerovao…pa ništa drugo nego da i mi formiramo državu sa našim zelenim barjakom i onim što nam je ostalo, uz još malo trgovine  sa uvećanom  Srbijom – RS za Sandžak!”

Ne mogu ovo nikako potisnuti u sebi nakon  apsolutno istog prijedloga  što mi ga je 2012. u Ammanu, kao ambasadoru BiH, ponudio kolega ambasador Turske, da prenesem “mojima”. Prenio sam. A ne treba zaboraviti, njegovog je predsjednika “sami Bog poslao Bošnjacima”.

Vjerovatno bi malo temeljitija analiza svega ovoga što nam se dešava kao građanima hipotetičke države Bosne i Hercegovine utvrdila još neke motive za aktuelno ludilo neviđenog pomaganja Izetbegovića i njegovog “tima” onima što minulih dana uživaju smišljajući  kontra-napad potpuno utemeljen na groznom dejtonskom ustavu, ali važećem sve dok se ne promijeni onako kako je i donesen i sa onima koji su ga potpisali. Usput, i uz potpis  Alije Izetbegovića. Koji kasnije, doduše, nije bio za to da ga Bakir naslijedi, nego Tihić. Valjda  je otac ponajbolje, uz svu ljubav poznavao politički kapacitet svog sina. Ali šta da se radi kada dio naroda voli dinastije, turske sapunice i sebe unutramakar u prikrajku. Vjerovalo se, možda, da će ta dinastija  biti “uokvirena” civiliziraniom državom. Sve to temeljem patriotizma u vezi sa kojim ima samo jedan mali problem. Ta riječ, valjda,  podrazumijeva i Patriju. Koja se ne prodaje.

Ubleha je sada skretati priču na to može li ili ne može Ustavni sud ovo ili ono,  i hoće li sad, ili neće, ovaj ili onaj za šest mjeseci uraditi ovo ili ono.Pa ako hoće onda ovo, a ako neće ono.  Smiješna je i priča o tome da će oni “tamo” sada  da se separišu…ali, nije smiješna činjenica da se uporno stvara nova realnost  u koju se ispotiha uklapa i sterilna, jadna, podjednako sebična  takozvana  Evropa  po kancelarijama  naše zemlje. Izvjesno je da njihov pritisak  na politički “ostale” što su pobijedili u velikim kantonima, kako bi ugurali u vlast  i SDA i HDZ,  tukne na pamet  koja nije odmakla od polu – kriminala. Ma samo neka se formira vlast pa i sa ovakvim Bakirom, Čovićem i Dodikom, da smo  mi mirni. Neka su unutra “najbrojniji”, to je demokracija i naš ostanak u rahatluku, a  realnost sa Dodikom, Čovićem i Bakirima – vaš je problem.

E pa gospodo, ako je doista  problem naš, hoćemo li za početak barem progledati? Pa onda učiniti i nešto više. Zločin idiotluka i debilizacija pameti je u pitanju. A tu se kraj zove – samoubistvo sa  predumišljajem.

Interview.ba