Mladi u podijeljenim gradovima: Razdvojeni nevidljivim crtama

Povezani članci

• Znate li vi prepoznati nadarenog učenika?
• POZIV ZA MLADE KNJIŽEVNE KRITIČARE
• Mladi iz Sarajeva, Srebrenice i Mostara obilježili godišnjicu masakra u Grabovici
• Srednjoškolci iz Jajca u borbi protiv segregacije dobili nagradu OSCE-a
• “CD Model UN – Climate change 2016”
• Predstavljena bojanke za djecu koja ruši stereotipe „Poletimo zajedno“

Posljedice administrativno podijeljenih gradova najviše trpe mladi ljudi. Razdvojeni po vjeri i naciji, nevidljivim linijama, oni ne razgovaraju međusobno, ne druže se, niti izlaze zajedno. Razdvojeni su i u školama. Iako se većina njih ni ne sjeća rata, kojeg krive za sve loše u bh. društvu, mladi i dalje ne žele da se miješaju da vršnjacima koji nisu njihove vjere ili etničke pripadnosti.

Danas, 20 godina od zločina na području Prijedora ožiljci su još uvijek svježi. Posljedice rata, te masovni zločini počinjeni u ovom gradu obilježili su desetine generacija. Jedna od najizraženijih svakako je podijeljenost među mladima.

Iako zvanično grad nije podijeljen, novi naraštaji Prijedorčana uglavnom ne komuniciraju. Jedan od njih – Srđan Kasapović još kao srednjoškolac susreo se sa predrasudama koje pojedinci ispoljavaju prema drugom i drugačijem:

„Ja sam imao problem u srednjoj školi zato što je moj najbolji drug kroz srednju školu bio Azmir. Osuđivali su me neki drugi koji su išli sa mnom u osnovnu školu i koji su Srbi – kako, što, zašto…“, priča Kasapović.

Kaže kako svakodnevno svjedoči podijeljenosti mladih u Prijedoru, te da nekolicina onih koji se druže sa Bošnjacima ili Hrvatima nailaze na osudu šire lokalne zajednice:

„Primijeti se po Prijedoru. Zna se ko u koje kafiće ide. Kući pune glave i dalje i filuju jedno, ovi drugo, treće i stalno je tako problem. Svi su odvojeni. I dok se skupimo, odmah smo na meti i od vlasti i od društva”, kaže Kasapović.

U prijedorskom naselju Kozarac, u kojem su većina stanovništva Bošnjaci, živi 29-ogodišnja Ines Ilijašević. Prije odlaska u Kozarac, Ines je živjela u Sarajevu. Kaže kako ovo malo mjesto dijeli linija netrpeljivosti:

„Živim u ulici u kojoj su do pola muslimani, a druga polovina ulice su pravoslavci. Zna se tačno ko se s kim druži, ko gdje izlazi – jednostavno nema zajednice.“

Još jedan od primjera administrativno podijeljenih gradova u BiH je svakako Gornji Vakuf /Uskoplje. Ovaj specifični bh. gradić, nakon ratnih dešavanja, i dalje je nevidljivom linijom podijeljen na dvoje – hrvatsko Uskoplje i bošnjački Gornji Vakuf.

Zajedno rade, ali se odvojeno školuju, izlaze – svako u svoje kafiće i svoj dio grada. 16-ogodišnji Kenan Jonjić ističe kako ih uče podjelama već od prvog razreda osnovne škole, jer su potpuno odvojeni od svojih vršnjaka Hrvata:

„Kod nas su dvije škole pod jednim krovom, što igra veliku ulogu u našem gradu koji je podijeljena zajednica. Hrvati se nalaze na prvom spratu, a Bošnjaci na drugom. U dvorištu smo podijeljeni – jedni na jednoj strani, drugi na drugoj. Nemamo uopšte nikakve komunikacije”, priča Jonjić.

Kenan ne može da shvati zašto se dječaci i djevojčice njegovih godina ne žele družiti s njim ili drugom bošnjačkom djecom:

„Ne vidim razloga, svi smo mi ljudi. Volio bih da se svi spojimo, da budemo kao jedna cjelina, a ne ovako – da imamo tu neku imaginarnu crtu koju ne prelazimo. Mi ne prelazimo, a ni oni. A ne vidim razloga zašto se to radi – jer to još samo kod nas ima.“ 

Novi Travnik kao pozitivan primjer

Kenanova sugrađanka Svjetlana Rezo ima 25 godina. Dijete je iz takozvanog miješanog braka. Tokom rata izbjegla je sa porodicom, ali se vratila u rodni grad. Kaže kako nikada neće zaboraviti provokacije koje je nekoć trpila ona, a danas ih doživljava njen brat:

„Uglavnom su to bile dječije provokacije u školi, ali to ostavi dosta traga na osobu – nije bilo baš jednostavno. Ali ima tu dosta od starijih provokacija, pogotovu onih koji su izgubili nekoga u ratu, pa onda našli dijete kriviti. Gledam sad svog brata – on ima iste te probleme, ali on je malo stabilniji od mene”, kaže Svjetlana.

Svjetlana se prisjeća šta su, tih poratnih godina, radili njeni vršnjaci:

„Bavili smo se samo tom podijeljenošću i kao paraziti težili Hrvatskoj, nismo htjeli imati veze sa Bosnom. Ne znam da iko od mojih prijatlje, a i inače od te generacije, prelazi tu ulicu koja razdvaja grad. To su neosnovane provokacije i napadi. Jednostavno, ne žele se miješati.“ 

Mladi iz Gornjeg Vakufa/Uskoplja jedino se druže u Omladinskom centru. Direktor ovog centra Adnan Gavranović ističe kako na razdavajanju ljudi po etničkoj ili vjerskoj osnovi neko treći profitira. Porazno je, smatra on, što su generacije mladih odrasle bez da su upoznale, a kamoli se družile sa nekim ko nije iz, uslovno rečeno, njihovog tabora:

„Generacije koje rastu poslije rata i koje nisu bili svjedoci ni stradanja u BiH niti bilo kakvog zla ne žele apsolutno da uspostave kontakte sa drugim mladim ljudima zato što su tako naučeni. To su, dakle, naučena, preslikana ponašanja njihovih roditelja”, kaže Gavranović.

Jedan od svijetlih primjera podijeljenih gradova svakako može biti Novi Travnik. Do prije četiri godine bio je podijeljen, a hrvatska i bošnjačka djeca nisu se družila. Međutim, kako ističe predsjednik Vijeća mladih opštine 19-ogodišnjiKenit Čakić, danas je to sasvim drugačije:

„Sad su se te tenzije dosta smanjile, čak su nestale. Kako je nastao problem recesije, većina ljudi brine o finansijskoj situaciji itd., tako da se omladina počela družiti i izlaziti u iste kafiće“, kaže Čakić.

Priču o mladima iz podijeljenih gradova završavamo izjavom Ines Ilijašević, kojoj je neshvatljivo da su vjera ili nacija prepreka mladim ljudima da se druže:

„Teško mi je shvatiti šta ljudima stvara problem. Znači da vjera koja treba ljudima da pomogne pravi jaz između ljudi. Trebalo bi se više raditi na tome da se približimo jedni drugima”, zaključuje Ines.

RSE