ENG
Ostvariti mir bez oružja?
Autor/ica 👤Ernst Hillebrand
Povezani članci
Foto: DPA – Ukrajinski vojnici kod akcije sa BM – 21 višecijevnim bacačem.
21 intelektualac zahtijeva kraj rata u Ukrajini kroz pregovore. Međutim oni su napravili račun bez krčmara iz Kremlja.
Piše: Ernst Hillebrand – ipg-journal.de 04.07.2022.
Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović
Apel „Primirje odmah“ koji je objavljen u ZEIT-u prošloga tjedna a koji poziva zapad da okonča rat u Ukrajini kroz pregovore, izazvao je odgovarajuće reakcije. Ja u osnovi imam simpatije za potpisnike članka. Od mnogih od njih ja sam u prošlosti pročitao tekstove, knjige i eseje i bio na dobitku. Nekoliko njih sam u toku moga života osobno upoznao i cijenio. Nova, opuštena ratobornost u pojedinim njemačkim medijima instiktivno me čini nepovjerljivim a glasovi refleksije i odmjerenosti su mi izuzetno dobrodošli. Sa teškim oružjem se ne igra.
Međutim, tekst iz ZEIT-a izaziva na protivljenje. Premise mi jednostavno ne izgledaju ispravne. U početku argumentacije sugeriše se da odluka koliko dugo će ovaj rat trajati u osnovi leži na Ukrajini. Ona bi morala odlučiti da li želi voditi rat do povratka okupiranih područja, uključujući i krajeve okupirane od Rusa od 2014. A Zapad bi se morao odgovarajuće odlučiti da li to želi podržati (u jednom trenutku će to stvarno morati).
Međutim, kojoj stvarnosti to odgovara? Ukrajina ne odlučuje vojno i strategijski trenutno (još) ni o čemu. Odluka, gdje, kako i kojim intenzitetom se vodi rat u Ukrajini leži još uvijek na Rusiji. Ukrajina se brani protiv nepopuštajućeg napada na vojne i civilne ciljeve. Ništa u komunikacijama ruske strane ne dopušta da se zaključi da ona odustaje od ostvarivanja svojih “ratnih ciljeva”. A oni su, ukoliko se može o tome nešto reći, sa aspekta današnje situacije na frontu i dalje ofanzivni: Ako nije (više) razbijanje “fašističke” ukrajinske države, onda ipak osvajanje cijelog Donbasa i juga Ukrajine uzduž Azovskog i Crnog mora. Sa ruskog gledišta ovaj rat je još uvijek unfinished business (nedovršen posao).
Ukrajina se brani protiv nepopuštajućeg napada na vojne i civilne ciljeve.
Zbog toga se trenutno ne radi o definiciji dugoročnih ukrajinskih (i zapadnjačkih) ratnih ciljeva. Radi se i dalje o odbrani od uporne ruske agresije. Odluka o tome leži u Moskvi a ne u Kijevu: Rusija bi mogla ovaj rat odmah okončati ali to ne radi. I dok je to tako, nema puno smisla razmišljati o tome šta bi trebao uraditi Zapad ako bi najednom trebalo biti drugačije. Hic Rhodus, hic salta.
Istovremeno apel traži od Zapada „da stvori uslove pod kojima su pregovori uopšte mogući“. I ovdje se pitamo šta je time mišljeno. Zar nije tako da je upravo vojna podrška Ukrajini odlučujući faktor koji stvara uslove za pregovore? Da li bi Putin pregovarao sa vojno inferiornom Ukrajinom? Ratovi se najčešće završavaju pregovorima a ne kapitulacijom ako ni jedna strana ne može vojno pobijediti. Ko želi pregovore i kompromise mora prvo organizovati vojni pat. Inače će napadač jednostavno raditi to na što se odlučio: slijediti svoje ciljeve vojnim sredstvima. Zašto ne bi treba ići dalje ako je već moguće?
Ostaje utisak proturječnosti i veoma nejasne činjenične argumentacije: Tako se želi ukazati na „početnu spremnost na dogovaranje“ na strani Moskve. Bilo bi interesantno znati na šta se to odnosi. Argumentacija Kremlja u odnosu na ovaj rat je potpuno nejedinstvena. Interno, prema ruskom stanovništvu argumentira se navodnim „genocidom“ u Donbasu od strane ukrajinskih “fašista“. Prema vani, prema Zapadu, sa povrijeđenim potrebama bezbjednosti zbog ekspanzije NATO.
Ko želi pregovore i kompromise mora prvo organizovati vojni pat.
Putin vidi sebe u tradiciji Katarine Velike i Petra Velikog u istorijskoj misiji kao „sakupljač ruskih zemalja“ u koje se ubraja i Ukrajina. A ne može se isključiti da se na koncu ne radi i o imperijalizmu resursa, sa kojim sirovinska ekonomija Rusije stavlja šaku na značajne ukrajinske gasne rezerve i želi betonirati svoju tržišnu moć na globalnim tržištima sirovina – od pšenice preko metala do uglja – kroz preuzimanje ukrajinskih proizvodnih kapaciteta. Na šta se odnosi od autora apela prepoznata „početka spremnost na dogovaranje” Moskve? I kada je bila “početna”? Prije početka rata? Na početku rata? Nakon neuspjelog ruskog napada na glavni grad Kijev?
Napadača, koji je prema tekstu ZEIT-a spreman za dugogodišnji napadački rat, želi se povezati sa strategijom „postepene deeskalacije“. Kroz šta se treba ostvariti ova promjena razmišljanja u Kremlju nije uopšte nagoviješteno. Ne izgleda baš vjerovatno da će Rusija okončati rat jer Zapad, kako to žele autori, pokazuje da nema interesa za nastavak rata. Mnogo vjerovatnije izgleda pretpostavka da će se agresija okončati onda kad se njen nastavak – iz bilo kojih razloga – Kremlju više ne isplati ili nije više moguć.
Kao već i prvom pozivu u časopisu Emma i ovom apelu nedostaje nešto odlučujuće: Autori se izmiču jasnoj izjavi o tome u šta vjeruju da se stvarno radi u ovom ratu. Oni djeluju pomalo kao ljekar koji ne uzima anamnezu ali ipak pravi prijedloge za terapiju. Sve dok zagovornici deeskalacije, kroz jedan eksplicitni lanac političke argumentacije ne objasne, zašto po njihovom mišljenju Moskva rat, koji je započela sa ciljem razbijanja Ukrajine kao samostalne države van uticaja ruske moći, ne privodi kraju ako već može – dotle ovim apelima nedostaje solidan argumentacijski temelj.
Ne može se izbjegavati odgovor na ova pitanja jer ona su odlučujuća za utvrđivanje prave strategije u ophođenju sa ovim konfliktom. Ostati samo u apstraktnom i normativnom ovdje nije moguće i nije također ubjedljivo. Ko ima strah od mjesečara ne mora bezuslovno biti u krivu. Međutim on mora argumentovati već puno više da bi društvenu većinu ubjedio u ovu poziciju.
Dr. Ernst Hillebrand vodi projekat European Economies of the East zaklade Friedrich Ebert u Budimpešti. Prije toga bio je rukovodilac referata međunarodne političke analize, referata za srednju i istočnu Evropu kao i rukovodilac biroa u Varšavi, Parizu, Londonu i Rimu.
Autor/ica 👤Ernst Hillebrand
