On je htio „Uncle Samu staviti ježa u gaće“

Povezani članci

• Uzele pravdu u ruke
• Serija desničarskih ubojstava u Njemačkoj
• Njemačko bogatstvo skriva siromašne radnike
• Makronova ideja o Zapadnom Balkanu izvan EU
• Odbačeno produljenje programa pomoći Grčkoj
• Talibani spriječili djevojke da odu na školovanje u UAE

Foto: United Archives International / imago images

U sjenci Staljina uspinjao se Nikita Hruščov. On je htio obnoviti Sovjetski Savez koji je bio u krizi, a doveo je svijet na ivicu atomskog rata. Debeljuškasti, impulsivni političar umro je prije 50 godina.

Piše:  Uwe Klußmann  – spiegel.de 12.09.2021.

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Da je Nikita Hruščov umro saznalo je stanovništvo Sovjetskog Saveza tek dva dana kasnije, 13. septembra 1971. „Pravda“ je u kratkom saopštenju objavila da je „nekadašnji prvi sekretar CK Komunističke partije SSSR i predsjednik ministarskog savjeta nakon duge i teške bolesti preminuo u 78. godini života“.

Niti jedne novine od Vladivostoka na Pacifiku do Kalinjingrada na Istočnom moru nisu odale poštu Hruščovu sa jednim nekrologom. Nekada najmoćniji čovjek Sovjetskog saveza je svojom smjenom 1964. postao nepoželjna osoba. Pritom je on u početku pobudio velika nadanja. A krize u Berlinu kao i na Kubi držale su svijet u neizvjesnosti.

U njegovoj mladosti put do Kremlja nije se mogao naslutiti. Nikita Hruščov rođen je 1894. u selu Kalinovka kod Kurska kao sin nepismenog seljaka. Već kao dijete morao je raditi kao pomoćnik seoskog pastira. Kao 14-godišnjak preselio se sa roditeljima u rudarski grad Jusovka, današnji Donjeck na istočnom rubu Ukrajine.

Od čobanina do šefa glavnog grada

Njegov otac je radio u jednom rudniku, mladić je učio za mašinbravara. U građanskom ratu između boljševika i „bijelih“ od 1918. on se pridružio Crvenoj armiji i pristupio komunističkoj partiji.

Hruščov je studirao na „radničkom fakultetu“ i postao je profesionalni partijski funkcioner u jednom okrugu kod Donjecka. Kada ga je komunistička partija 1925. poslala na kongres u Moskvu, delegati su spavali u primitivnim kvartirima na „golim drvenim krevetima“, kako se on kasnije sjećao. Kao i stotine hiljada komunista njegove generacije Hruščov je bio oduševljen generalnim sekretarom Josifom Staljinom, koji je upravo utvrđivao svoju moć time što je radnicima obećavao demokratiju i mladim ljudima uspon u industrijalizaciju.

Od 1929. Hruščov je studirao na Industrijskoj akademiji i tamo postao partijski sekretar. Poznanstvo sa Staljinovom suprugom Nadeždom Alilujevom podstaklo je njegovu karijeru: 1934. ušao je u centralni komitet, onda je postao šef moskovske partijske organizacije i time odgovoran za modernizaciju glavnog grada koji je doživljavao građevinski polet.

Pod njegovim nadzorom nastala je moskovska podzemna željeznica, metro. Za to je dobio prvi Lenjinov orden, avansirao je 1938. za partijskog šefa Ukrajine i 1939. za člana politbiroa. To je bilo vrijeme masovnog ubilačkog „čišćenja“, praćenog potpirivanom masovnom histerijom i izuzetnim personalnim kultom.

Ples pred tiraninom

Hruščov je hvalio Staljina kao „najvećeg genija, najvećeg učitelja i vođu čovječanstva“. 1938. govorio je: „Mi ćemo potpuno uništiti neprijatelja, do posljednjeg čovjeka i njihov pepeo rasućemo u vjetar“. I mnogi vodeći partijski funkcioneri pali su tada u zatvore, logore i mučilišta ili su bili ubijeni.

Hruščov je preživio možda i zbog toga jer nije bio visoko obrazovan. Staljin u „našem Nikiti Sergejeviču“, kako ga je zaštitnički zvao, nije vidio rivala. Hruščov je držao dobre govore u staljinističkom stilu i ponekad je zaigrao ukrajinski nacionalni ples gopak kada je „vožd“, kako su Staljina takođe zvali, to zahtijevao.

Njegov nakupljeni bijes zbog ponižavanja iskazao se tek nakon što je Staljin već tri godine bio mrtav. Kao prvi sekretar KP SSSR Hruščov je u februaru 1956. na kongresu, bez gostiju i štampe, držao govor „O personalnom kultu i njegovim posljedicama“. Govor, koji je trebao ostati u tajnosti, objavio je uskoro nakon toga „New York Times”.

Šef partije govorio je o “masovnim hapšenjima” i “pogubljenjima bez sudskih odluka“. Njegov obračun sa Staljinovom zloupotrebom moći izgledao je anegdotski uopšten. To nije bila analiza mehanizma vladavine tog režima, a ipak je djelovala šokantno u Sovjetskom Savezu kao i u komunističkim partijama.

 „Reći narodu istinu“ – od toga nije bilo ništa

Uz sve to se Hruščov kratko prije toga odlučio, protivno otporu bliskih Staljinovih suradnika, u međuvremenu pokazati pristupačne arhivske dokumente. I vrhunski funkcioneri kao dugogodišnji ministar spoljnih poslova Vječeslav Molotov i ministar građevinarstva Lazar Kaganovič smatrali su da kritika Staljina ide previše daleko.

U junu 1957. Hruščov je njih i druge kritičare, kao „grupu neprijatelja partije“ isključio iz CK. Tamo ga je Kaganovič upitao: „Niste li Vi potpisivali papire o streljanjima u Ukrajini?“ Hručov je to radio, ali je izbjegao odgovor.

Iako on o svojoj osobnoj odgovornosti nije htio govoriti, nije ga napuštala tema terora. Na kongresu 1961. rekao je u svojoj završnoj riječi da je neophodno „pažljivo i svestrano razjasniti slučajeve koji su povezani sa zloupotrebom moći“. Mora se „partiji i narodu reći istina“.

Ovaj zahtjev Komunistička partija SSSR nije mogla ostvariti – bilo je previše saučesnika i profitera od čistki. Doduše, Hruščov je naredio da se Staljinovo tijelo ukloni iz Lenjinovog mauzoleja i preimenovao je mjesta nazvana po njemu ali nije otvorio arhive. To se desilo tek skoro tri decenije kasnije pod Mihaelom Gorbačovim.

Kukuruz, „kobasica na stabljici“

Koliko je bila vrijedna Hruščovljeva tvrdnja da se zloupotreba ne smije ponoviti pokazalo se u junu 1962. u Novočerkasku na jugu Rusije. Blizu Rostova na Donu hiljade radnika demonstriralo je protiv visokih cijena životnih namirnica. Pritom su demonstranti upali u zgradu policije i partijskog biroa.

Hruščov je dao naredbu da se „antisovjetski revolti suzbije silom“. U akciji vojske poginula su 24 čovjeka. Sedam demonstranata su u namještenom procesu kao „kolovođe“ osuđeni na smrt, a daljih 103 optužena na zatvorske kazne do 15 godina. To moskovski istoričar Jevgenij Spizin označava u jednoj studiji kao „stvarnu sliku Hruščovljeve ‘demokratije‘“.

Tako su nestajale nade u bolji i slobodniji život u Sovjetskom Savezu. Kao šef partije Hruščov je odmah najavio da će prevazići nedostatak stanova. On je dao da se grade blokovi kuća, „Hruščovke“, koje su kasnije postale straćare koje su zrele za rušenje. On je obećao i riješiti problem živežnih namirnica: kroz „kampanju nove zemlje“ i masovan uzgoj kukuruza koga je on nazvao „kobasica na stabljici“.

Uspjeh je izostao. Hruščovljeva pogrešna agrarna politika dovela je državu 1963. na „ivicu realne gladi“, kaže istoričar Spizin. Samo obimne kupovine pšenice u SAD mogle su spriječiti katastrofu. A loše promišljeni pokušaji da se decentralizuje uprava doveli su do zbrke u kompetencijama.

A stvar sa cipelom? Samo legenda

Hruščov se mogao pohvaliti prodorom u svemir: Sovjetski savez poslao je 1957. prvi satelit u svemir i izazvao je na Zapadu „šok sputnik“. Četiri godine kasnije slijedio je prvi čovjek u svemiru: Jurij Gagarin, član KP.

Na svjetskoj pozornici Hruščov je u jesen 1959. ostvario prestižan uspjeh. Kao prvi čelni sovjetski političar posjetio je SAD i susreo se sa predsjednikom Dwightom Eisenhowerom – jedan opušten i ljubazan posjetilac. Njegovi pokušaji da Sovjetski savez napravi supersilom broj jedan, međutim, nisu uspjeli.

Hruščov je volio velike poze, rado je podizao pesnicu kao govornik. Međutim, to da je on prilikom jednog govora u UN udarao cipelom po klupi je ustvari samo legenda. Činjenica jeste da je Hruščov 12. oktobra 1960. godine na Generalnoj skupštini UN jednu cipelu koju je izgubio stavio na radni sto. A pri jednoj vrućoj debati o kolonijalizmu Hruščov je udario šakom o sto – sa cipelom nije mahao. Slika o tome objavljena na internetu je samo fotomontaža.

Nastupi sa povišenim tonom često su prikrivali političke deficite, naprimjer u berlinskoj krizi: već u novembru 1958. Hruščov je pozivao zapadne sile da se povuku i Zapadni Berlin pretvore u „demilitarizovani Slobodni grad“. Međutim, nedostajala mu je politička podrška. 13. augusta 1961. uslijedila je gradnja berlinskog zida. Hruščov je prihvatio prijedlog šefa SED Waltera Ulbrichta za zatvaranje granica.

U kubanskoj krizi svijet se kretao na ivici provalije

Mnogo dramatičnije odvijala se godinu dana kasnije kubanska kriza. Tamo stacionirane sovjetske atomske rakete mogle su dosegnuti SAD. Hruščovu, mentalno još uvijek mladiću sa sela, dopala se ideja da se „Uncle Samu ubaci jež u gaće“.

Ova opasna avantura dovela je svijet na ivicu provalije i svuda je širila strah od atomskog rata. Diplomatski kompromis: Sovjeti su povukli svoje rakete, SAD su odstranile raketne položaje u Turskoj i obavezale se da neće u Kubi vojno intervenisati.

Unutarpolitički, Hruščov je učvršćivao moć partijskog aparata. Nakon Staljinove smrti bilo je ukinuto dodatno plaćanje funkcionera CK kroz premije oslobođene poreza; on je ove „konverte“ brzo ponovo uveo. Njegova politika slabila je kontrolne instance, demokratske kontrole sa vrha svakako nije bilo.

U svakom slučaju, pod njegovim vodstvom politički protivnici nisu se više morali bojati za svoj život. Čak i članovi „neprijateljskih grupa partije“ živjeli su nesmetano. Partijski funkcioneri su kroz to prepoznali svoju kolektivnu moć i konačno su se okrenuli protiv šefa.

Tako su se vodeći funkcioneri u oktobru 1964. složili da sruše Hruščova. Partijski prezidijum je 14. oktobra 1964. zaključio da ga smijene zbog „grešaka“, „negativnih osobnih karakteristika“ i njegove „poodmakle dobi“. Nasljednik je bio Leonid Brežnjev, 57 godina.

Nakon njegovog razvlaštenja Nikita Hruščov živio je do svoje smrti prije 50 godina povučeno i bez pritisaka u jednoj dači u blizini Moskve. Država, koju je on htio potpuno obnoviti, preživjela ga je za samo dvije decenije.

spiegel.de