Kraj jedne ere

Povezani članci

• Trump odbio učestvovati na saslušanju o opozivu zbog “nedostatka temeljne poštenosti”
• Tisuće ruskih vojnika iskrcavaju se u Ukrajini: Putin ne popušta
• Ukrajinska vojska na nivou najviše borbene spremnosti
• Jemen: Više od 100 mrtvih u borbama za Hodeidu
• Evropska dužnička kriza u fokusu G8
• Erdogan: Šumski požari u Turskoj najgori u historiji

Foto: DPA – Hasta luego, revolución.

Odlazak Raula Castra pada u najtežoj krizi Kube posljednjih decenija. Na nasljednika čekaju ogromni gospodarski i vanjskopolitički zadaci.

Piše: Ricardo Torres Pérez   21.04.2021.

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

8 Kongres Komunističke partije Kube sredinom aprila ove godine markirao je kraj jedne ere. Generacija revolucionara, među njima i Raul Castro, povukla se iz najviših političkih pozicija. U svoja dva mandata na čelu ostrvske vlade donio je on nekoliko dobrih odluka: Inicirao je i upravljao reformskim procesom, pokušao je da poboljša odnose sa SAD i držao se od 2018. van javnosti, nakon što je Miguel Díaz-Canel preuzeo funkciju predsjednika države.

Početni polet za promjene slabio je tokom godine. U toku posljednjeg kongresa Castro je dao veoma restriktivne izjave o privatno gospodarskim aktivnostima; posljedice će se osjetiti slijedećih mjeseci. Posljednji kongres potvrdio je model: politička ortodoksnost sa gospodarskim reformama. Odlazak Raula Castra dolazi u vrijeme kada Kuba prolazi najtežom krizom posljednjih decenija.

Ostrvo ima dva istorijska zadatka pred sobom: ostvariti prosperitet za sve i uspostaviti dobrosusjedske odnose sa SAD. U svakom slučaju to će biti jedna druga generacija koja će u ovim područjima stvarati napredak. Generacija revolucionara to nije mogla.

Malo je reformi na ovome svijetu koje su tako hitno neophodne i opravdane kao ona na Kubi.

Malo je reformi na ovome svijetu koje su tako hitno neophodne i opravdane kao ona na Kubi. Već prije deset godina bila je na najvišem političkom nivou usvojena gospodarska reforma – u najmanju ruku retorički. Provođenje nažalost ostavlja puno toga neispunjenog. 2011. i 2016. u okviru kongresa komunističke partije bili su usvojeni neki pozicioni dokumenti koji su trebali služiti kao osnova za transformaciju gospodarskog modela. Nasuprot svih predviđanja proteklih pet godina bilo je ipak manje produktivno nego vrijeme od 2011. do 2016., eventualno sa izuzetkom nekoliko mjeseci krajem 2020. Zbunjenost kubanskog stanovništva i međunarodnih posmatrača zbog ovoga razvoja je potpuno opravdana.

Javna je tajna da kubanski model već decenijama ne pokazuje solidne gospodarske učinke. Kratke faze gospodarske dinamike bile su do sada povezane sa izdašnim protuuslugama izvana. To je bio slučaj kako u godinama sovjetskog bratstva tako i u vezi sa privremenim slanjem medicinske pomoći u Venecuelu. Gospodarstvom koje funkcioniše mogla bi zemlja sačuvati nezavisnost i povećati troškove gospodarskih sankcija SAD. Nakon sloma socijalizma u istočnoj Evropi ovaj cilj je još hitniji.

Umjesto toga kubanski reformski pristup je, blago rečeno, nekonzistentan. Rezultati govore za sebe: rastuća nejednakost, zastarjela infrastruktura, opadajući kvalitet javnih usluga, visoke stope migracije, rastuća ovisnost od deviznih doznaka Kubanaca u egzilu, nedovoljna domaća proizvodnja živežnih namirnica. Lista se može nastaviti.

Gospodarska kriza izazvana pandemijom korone jasno je pokazala veliku ranjivost kubanskog sistema proizvodnje.

Gospodarska kriza izazvana pandemijom korone jasno je pokazala veliku ranjivost kubanskog sistema proizvodnje. Već decenijama kubansko gospodarstvo je na putu veoma niskog rasta koji je posljednjih godina još izgubio na tempu. Tako je rast BDP od 2,7 posto u periodu 2010. – 2015. pao na 0,9 posto između 2016. i 2019. Onda je 2020. proizvodnja opala za 11 posto što je jedan od najvećih padova u Latinskoj Americi. Od 2013. izvoz je opao za više od jedne trećine čime se mogu objasniti i teškoće u podmirenju vanjskih dugova. Samo u 2020. opala je međunarodna prodaja za više od 30 posto.

Nije samo gospodarski učinak bio slab, on ide zajedno sa pojačanom makroekonomskom nestabilnošću. Deficit budžeta se posljednjih godina povećao i 2021. vjerovatno će iznositi 18 posto. Paralelno sa tim raste državna zaduženost, vlada jak cjenovni pritisak i nacionalna valuta peso je na paralelnom tržištu izgubila na vrijednosti.

Neki od ovih učinaka bili su neizbježni, ali kurs koji se do sada slijedio mora se hitno mijenjati. Gospodarske reforme su zbog ideoloških nesuglasnosti, političkih kalkulacija i nedostatku sposobnog stručnog personala u javnom sektoru u zastoju. Na prelasku u novo stoljeće neodlučno provođenje neophodnih promjena vodilo je ka tome da je veliki dio vanjske trgovine ponovo bio vezan na političke dogovore. Tako su sada gospodarski problemi bliskog partnera Venecuele opterećenje za ostrvo.

Sadašnja gospodarska kriza je najozbiljnija od pada Berlinskog zida. Sve što je čini je tu: Oskudica, inflacija, dolarizacija, dugi redovi na čekanju.

Sadašnja gospodarska kriza je najozbiljnija od one koja je zemlju tvrdo pogodila početkom 90ih godina. Sve što je bilo tada je ostalo: Oskudica, inflacija, dolarizacija, dugi redovi na čekanju. Samo jedno nedostaje: nestanak struje. U najmanju ruku do sada – veliki dio isporuka nafte dolazi iz Venecuele. Stara taktika, preduzimati spore promjene čuvajući stabilnost, izgleda da više nije podnošljiva ako ostrvo treba da krene putem održivog prosperiteta.

Gore navedene greške i propusti su još zaoštreni kompleksnošću političkih promjena. Najveći dio strukturnih faktora na kojima se bazirao kubanski model su se radikalno promjenili i nalaze se u fazi preokreta: političko vođstvo koje je počivalo na karizmi i istorijski zasnovanom legitimitetu; inostrani partneri, koji su obezbjeđivali izdašnu gospodarsku pomoć; relativna homogenost stanovništva na osnovu male nejednakosti i jedinstvene ideologije, kao i jaka gospodarska izolacija kao posljedica sankcija SAD.

U bezbroj prilika dobro zamišljena pravila bila su izvitoperena i njihov sadržaj osiromašen, što je umanjivalo djelovanje. Otpor promjenama je vidljiv ali ne odbijaju ih svi iz istih razloga. Birokratija je u javnom diskursu već prepoznata kao prepreka za „modernizaciju“. Oni koji tamo rade su ubjeđeni da mogu puno izgubiti ako tokovi upravljanja izgube na značaju i budu ukinute funkcije i radna mjesta.

Uredi su se kao posljedica ograničenih, nedovršenih ili čak haotičnih reformi preduzeća razdijelili u različite slojeve. Osim toga izgleda da podliježu neujednačenim pravilima koji neizbježno jedne ugrožavaju a druge favorizuju. Čak u samom državnom aparatu ne važe ista pravila za sve a neki se čvrsto drže svojih privilegija.

Teško je reći da li su najvažniji saveznici Kina ili Rusija zainteresovani da ponude bezuslovnu pomoć u značajnoj visini.

Tako su određeni konzervativni krugovi vrlo okretno iskoristili prostore i legitimitet javnih institucija da se, oko sebe kritički, među sobom tajnovito, izjašnjavaju oko gospodarske reforme. Međutim, kao jedina alternativa nudi se sadašnji model i otpor, što u velikim dijelovima kubanskog stanovništava, posebno kod mlađe generacije, nailazi sve manje na odziv. Zbog toga ne iznenađuje da su mladi emigranti zbog nedostajućeg napretka na Kubi bili stabilna potpora za trvrdolinijašku politiku prethodne vlade SAD.

Kubanska vlada je stvarno godinama pokazivala vrlo malo fantazije kada se radilo o mogućoj ulozi inostranstva u procesu transformacije na ostrvu. Glavni fokus ležao je uvijek na izgradnji saveza sa preferencijalnim dogovorima da bi se reducirali troškovi sankcija SAD i da bi se prije svega odložile temeljne promjene koje su bile nužne da bi se otklonila nefunkcionalnost gospodarskog modela.

Ipak, teško je reći da li su najvažniji saveznici Kina ili Rusija zainteresovani da ponude bezuslovnu pomoć u visini koja bi omogućila prevazilaženje krize. Za razliku od drugih slučajeva Kuba ima veliki potencijal, međutim uspješna provedba ovisi od radikalne reforme nacionalnog modela. To bi moglo objasniti mali angažman kineskih preduzeća i nagli pad trgovine između ove dvije zemlje od 2015. godine.

Na drugu stranu mogao bi razvoj međunarodnih okvirnih uslova spremiti dalji, neželjeni scenario za Kubu, naime da se zemlja nađe ponovo u nekoj vrsti Hladnog rata koji bi je posvadio sa najbližim susjedima. Ovaj kurs bi vodeće glave trebale u svakom slučaju pokušati izbjeći.

Jednačina se mora okrenuti: razumne promjene u vlastitoj zemlji mogu promjeniti ka pozitivnom shvatanja saveznika pa čak i SAD. Kuba kao zemlja u promjeni je argument koji je i Obama već jednom spominjao.

Dr. Ricardo Torres Perez je profesor ekonomije na Univerzitetu Havana i istraživač na tamošnjem Studijskom centru kubanskog gospodarstva CEEC. Autor je više djela o kubanskoj gospodarskoj politici i piše, između ostalog, za online platformu OnCuba News.

ipg-journal.de