Duže žive oni kojima predviđaju smrt

Povezani članci

• UN pozvao na embargo na prodaju oružja Mjanmaru
• Nafta iznad 107 dolara nakon napredovanja Gadafijevih snaga
• Obama: Sankcije Kubi biće ukinute u mandatu mog nasljednika
• Aviokompanije u Kini i Etiopiji prizemljile sve avione ‘Boing 737 Maks 8’
• Napad u Londonu: Dvije osobe smrtno stradale
• Švedska će podnijeti zahtjev za članstvo u NATO-u

Je li neoliberalizam mrtav? Izgleda tako. foto: DPA

Neoliberalizam je decenijama tvrdokorno napredovao. Najavljuju li sada pandemija i klimatska kriza njegov kraj?

Pišu: Tobias Debiel i Mathieu Rousselin

Preveo: Ešref Zaimbegović

Pandemija Covid 19 izazvala je globalne šokirajuće talase kroz gospodarstvo i politiku. Zabrinutost zbog negativnog rasta, kolapsa zdravstvenog sistema i političke nestabilnosti izazvala je u mnogim zemljama svijeta državne intervencije koje su podsjećale na svjetsku finansijsku krizu 2008. godine. Mnogi komentatori interpretirali su krizu kao izazov za neoliberalnu hegemoniju, dakle prioritetno usmjerenje gospodarstva na liberalizaciju, deregulaciju i privatizaciju kao i usmjerenje države na principu globalne konkurentne sposobnosti. Tržište sasvim očigledno nije bilo sposobno da u odgovarajućoj mjeri reaguje na fenomene krize. Odgovarajuće tomu povećavali su se sa dobrim razlozima glasovi koji su predviđali kraj neoliberalne hegemonije u globalnim gospodarskim odnosima.

Ukazuju li svjetska finansijska kriza i pandemija Covid 19 stoga na post – neoliberalni model? Ili neoliberalizam ostaje vječni pacijent koji se hrabro drži na samrtničkoj postelji? I kako izgleda sudbina neoliberalnog poretka u ozračju daljeg velikog i bez sumnje fundamentalnog izazova – klimatske krize? Samo rijetko nalazite danas na prominentnim mjestima nekoga koji za spašavanje časti neoliberalizma otvoreno skače u rov. Umjesto toga postaje glasnija suprotna strana. Tako je nekadašnji glavni ekonomista Svjetske banke Joseph Stiglitz tražio da se neoliberalizam mora proglasiti mrtvim i pokopati.

Ostaje li neoliberalizam vječni pacijent koji se hrabro drži na samrtničkoj postelji

Istovremeno konkretne državne politike ostaju ipak pod uticajem neoliberalizma. On je kao politička praksa uticajan i bez jasnog isteka roka trajanja. Kako je sa instrumentima kejnzijanizma – velike državne investicije – nakon Drugog svjetskog rata u zapadnim industrijskim zemljama izgrađena država blagostanja tako je neoliberalizam svoga protivnika protiv koga se tvrdo borio prinudio od 1970 -ih na povlačenje.

Paradigmatično i brutalno uspio je neoliberalizmu rani pobjednički pohod u Čileu pučiste Augusta Pinocheta, gdje su pristalice čikaškog ekonomiste Miltona Friedmana, takozvani Chicago Boys, razorili socioekonomska dostignuća demokratskog socijaliste Salvadora Allendea. Globalno djelotvorna postala je neoliberalna mantra preko Washington Consensus, koji se izgradio 1980 – ih godina unutar međunarodnih finansijskih institucija i vlade SAD. Makroekonomske vodilje kejnzijanizma, koje su našle svoju realizaciju u modelu država blagostanja bile su zamjenjene sa dva osnovna principa: naglašavanje individualnih ekonomskih sloboda sa jednom skoro bezuslovnom zaštitom privatne imovine kao i orijentacija na tržištu orijentisanu državu natjecanja sa četiri instrumenta upravljanja : privatizacija, deregulacija, smanjenje poreza i slobodna trgovina.

Neoliberalni sistem pokazao se izuzetno otpornim protiv svojih protivnika i svojih sistemu imanentnih slabosti

Ako su cijene nafte i dužnička kriza 1970 – ih godina doveli kejnzijanizam do propadanja, izgledalo je da će neoliberalizam sa svjetskom finansijskom krizom 2008. zadesiti slična sudbina. Banke su propadale a gospodarski učinak padao. Širom svijeta rasla je nezaposlenost i socijalna previranja. Kao posljedica toga smatralo se da je moguća promjena ka post – neoliberalnom režimu, koji bi se aktivno zabavio sistemskim rizicima i finansijskim institutima i tržištima nametnuo restriktivne propise. Sa spašavanjem banaka stvarno je morao princip deregulacije biti makar privremeno suspendovan.

Međutim, neoliberalni sistem pokazao se izuzetno otpornim protiv svojih protivnika i svojih sistemu imanentnih slabosti. To se pokazalo vrlo brzo kad su kroz jednu striktnu ideologiju fiskalne strogosti urađeni programi pomoći naprimjer za Portugal i Grčku. I špekulativni finansijski instrument derivati – terminski poslovi usmjereni na oscilacije kursa – uskoro su slavili prvobitno stanje: Već u decembru 2013. dostigli su nivo koji su imali prije krize.

Druga velika kriza 21. stoljeća došla je sa pandemijom Covida, koja je 2020. izazvala stvarnu globalnu recesiju. Slično kao u svjetskoj finansijskoj krizi došlo je do značajnih državnih intervencija. Međutim postoji jedna bitna razlika: Neoliberalne vjerske dogme kao naprimjer „fiskalna strogost“ – naprimjer „crna nula“ u Njemačkoj – dovedene su u razantnoj brzini u pitanje, one „su nestale brže nego što se moglo reći „bankrot“.

Pandemija Covid 19 dovela je u zapadnim industrijskim zemljama do renesanse i ponovne legitimnosti države, što prevazilazi kratko oduševljenje državnim intervencijama u svjetskoj finansijskoj krizi

Pandemija Covid 19 dovela je u zapadnim industrijskim zemljama do renesanse i ponovne legitimnosti države, što prevazilazi kratko oduševljenje državnim intervencijama u svjetskoj finansijskoj krizi. Pritom nije išlo samo o obimnom uzimanju kredita i odustajanju od politika strogosti. Sa stvarno širokim prihvatanjem država je intervenisala i u fundamentalnim slobodama individue, koje predstavljaju temelj liberalne tradicije razmišljanja. tako naprimjer sloboda kretanja; pravo sretati bez ograničenja druge ljude u javnom i privatnom prostoru; pravo udruživanja i pravo na prakticiranje vjere. Osim toga pravo na patent, sveta krava neoliberalizma, dovedeno je u pitanje ni od koga manjeg nego od Joe Bidena: Predsjednik SAD tražio je da se pravilom izuzeća WTO privremeno ukinu intelektualna prava vlasništva privatnih farmaceutskih preduzeća za vakcinu na Covid 19.

Iako se to na kraju nije desilo: Jesu li povratak države i zahtjev da se uvedu obavezna pravila za zajedničko dobro prvi ukazatelji na model protivan neoliberalnoj ideologiji? Do pandemije Covid 19 moglo se argumentirati: Velike krize, uključujući svjetsku finansijsku krizu 2008. nisu uspjele da ozbiljno ugroze primat neoliberalnih principa. Mnogo više one su stalno služile kao opravdanje za velike državne intervencije koje su na troškove zajednice održavali na životu neoliberalni sistem i njegove glavne aktere. Izgledalo je kao da bi sposobnost otpora postala jedna od značajki i recept uspjeha neoliberalnog gospodarskog modela. Državne mjere za suzbijanje pandemije Covid 19 su ipak ovaj otpor djelomično uzdrmale.

Još dramatičnija i permanentnija od Covid krize je globalna klimatska kriza. Ona je trajno stanje 21. stoljeća i pored nuklearne prijetnje sigurno najveća opasnost za opstanak čovječanstva. Već duže vrijeme postoje pokušaji da se neoliberalnim recepturama kao naprimjer trgovina emisijama suprotstavi klimatskim promjenama. Međutim njihov skroman uspjeh ukazuje očigledno na to da se ovdje doduše radi o komplementarnim instrumentima ali ne o poluzi za neophodnu socijalno – ekološku transformaciju. Povjerenje u snage tržišta kao ključ za borbu protiv klimatskih promjena kao neoliberalna dogma traži više objašnjenja kao i naivna nada da bi država mogla čekati da potrošači i proizvođači pokažu uzorno ekološko ponašanje.

Do sada ima malo naznaka za to da kontra model ka neoliberalizmu uzima u obzir i socijalna pitanja – troškovi kriza prijete da budu raspoređeni veoma nejednako

Naravno da neoliberalne ladice sa instrumentima nisu prazne nego se mogu osloniti na internalizaciju eksternih uticaja, kao što je uključenje ekoloških troškova u formiranje cijena naprimjer za meso ili avionske karte. Međutim pitanje će biti da li vrijeme ne pritišće tako da su potrebne prohibitivne mjere za potrošače. One bi – da li se to javno prizna ili sakrije iza tržištu konformnim povećanjem cijena – biti iste kao sankcije ili zabrane za način ponašanja koji kao navodno liberalni „way of life“ ugrožava slobode budućih generacija. Takve mjere bi efektivno suzbijale klimatske promjene. Istovremeno one moraju biti praćene substancijalnim socijalnim kompenzacijskim mjerama da se nejednakosti ne bi zaoštrile i stvorile nove nepravde.

Pandemija Covid 19 je pokazala da su neoliberalne norme prevaziđene i da se mogu pregovarati nova internacionalna pravila koja državi daju proaktivnu ulogu. Međutim, do sada ima malo naznaka za to da kontra model ka neoliberalizmu uzima u obzir i socijalna pitanja. Puno više troškovi kriza prijete da budu raspoređeni veoma nejednako. To će izazvati otpor onih koji teško žive i ovisni su od vladajućeg sistema i dati zamah desničarsko populističkim pokretima. Utoliko će prelaz na jedan post – neoliberalni model biti moguć samo ako se ne radi o ekološkoj nego i o socijalnoj transformaciji.

Profesor Dr. Tobias Debiel je zamjenik direktora Instituta za razvoj i mir (INEF) univerziteta Duisburg – Essen i član direktorija Käte Hamburger Kollegs / Center for Global Cooperation Research.

Dr. Mathieu Rousselin je politolog i docent za političko obrazovanje kod saveznog ureda za porodicu i civilno društvene zadatke.

ipg-journal.de