Beskonačna borba na vrhu

Povezani članci

• Zašto svijet nikada nije bio manje siguran?
• Merkel: Ukrajinsku krizu nemoguće riješiti vojnim putem
• Skupština UN-a izabrala pet novih nestalnih članica Vijeća sigurnosti
• Propala još jedna velika prevara
• Dramatično preoblikovanje Zapada?
• Ukrajina ne vjeruje u ‘apokaliptične prognoze’ o ruskom napadu

Foto: DPA

Na 4000 metara visine tinja granični konflikt između Indije i Kine. Geopolitičke krize utiču i na konflikt na Himalajima.

Piše: Herbert Wulf  – ipg-journal.de  27.03.2023.

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

U sjeni dvije velike geopolitičke krize, natjecanja između Kine i SAD na Pacifiku kao i rata protiv Ukrajini u Evropi, odmjeravanje snaga između Indije i Kine na Himalajima se nastavlja. Dvije najmnogoljudnije zemlje svijeta ne mogu se već više od šest decenija dogovoriti o zajedničkoj granici u planinama. Stalno dolazi do opasnih vojnih čarki sa rizikom da konflikt klizne van kontrole. Nekada, nakon njihove nezavisnosti povezane zemlje, vodile su 1962. rat sa velikim gubicima za Indiju. U tom ratu radilo se o teritorijama dijelom iznad 4000 metara i ekonomski ne posebno značajnim. Tri granična regiona su do danas sporna: u zapadnom sektoru u Ladakhu oblast takozvane Aksai Chin, u istočnom sektoru indijska država Arunachal Pradesh, koju Kina označava kao Južni Tibet i u relativno mirnom središnjem sektoru sa Sikkimom.

Doduše Indija i Kina su se dogovorili na Line of Actual Control (LAC) – Liniji stvarne kontrole – ali stvarni tok granice ostaje i dalje žestoko sporan i nijedan od suparnika nije spreman da odstupi od jednog kvadratnog metra teritorija na koji polažu pravo. Nisu suglasni ni o dužini sporne granice a da se ne govori o pripadnosti određenih teritorija. Obje strane proširuju svoju infrastrukturu i vojnu prisutnost uzduž granice. Sporovi su kolonijalno naslijeđe jer je Velika Britanija ostavila sporne oblasti kod indijske nezavisnosti 1947. kao „nedefinisanu granicu između Kine i Indije“. Otada je bilo desetine graničnih incidenata dijelom sa smrtonosnim posljedicama a posljednji veći konflikt koji je uzbudio indijsku javnost dogodio se 15. juna 2020. Pritom je poginulo dvadeset indijskih vojnika i nepoznati broj kineskih vojnika. Nakon toga stalno dolazi do sukoba.

Sada granični konflikt podgrijava i geopolitika.

Sada granični konflikt podgrijava i geopolitika. Obje gore pomenute velike geopolitičke krize igraju važnu ulogu u današnjoj indijsko-kineskoj konkurenciji. Indija u obje krize slijedi politiku odstojanja. Kritičari u Evropi i SAD pritišću Indiju ka jasnijoj poziciji i nazivaju indijsko držanje politikom ljuljačke. Sushant Singh, indijski strategijski stručnjak i nekadašnji reporter uglednog dnevnog lista na engleskom jeziku Indian Express, naziva politiku Indije prema Kini „opreznom, konfuznom i kontradiktornom“.

Indija je zajedno sa SAD, Japanom i Australijom član Quadrilateral Security Dialogue (Quad) – Kvadrilateralnog sigurnosnog dijaloga, koji je osnovan 2007., ali je tek posljednjih godina posebno od SAD ponovo oživljen kao instrument za prigušivanje uticaja Kine na Pacifiku. Drugačije od Australije i Japana Indija nije formalni vojni saveznik SAD. Nakon što su SAD dugo stajale na strani Pakistana, uradile su 2005. fundamentalni vanjskopolitički zaokret time što su priznale status Indije kao nuklearne sile, ako ne formalno ono ipak de facto. SAD žele Indiju privući na zapadnu stranu i odobrile su opširne dogovore o prodaji i proizvodnji američkog oružja u Indiji. Vlada Narendra Modija u Nju Delhiju njeguje dobre odnose sa SAD ali se ne želi upregnuti u kola američkih interesa. Ona je nasuprot američkoj politici prema Kini i Rusiji veoma suzdržana i pokušava diplomatski ples na žici.

Indijska armija je još upućena na saradnju u naoružanju sa Rusijom.

Uprkos nastojanjima za privilegovane odnose sa SAD Indija istovremeno igra aktivnu ulogu u grupi BRICS (Brazil, Rusija, Indija, Kina i Južna Afrika). Ovaj interesni klub, u kome se šefovi vlada godišnje na samitu dogovaraju, postavio je sebi cilj da provodi zajedničke interese članova i da sa reformama prekine zapadnu dominaciju u međunarodnim organizacijama kao što je Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond. Kao i kod okupacije Krima 2014. BRICS se oko rata u Ukrajini postavlja ambivalentno. Nije se ni moglo očekivati da organizacija osudi jednu svoju zemlju članicu. Promjena u multipolarni svijet, koju BRICS također zahtijeva i podstiče, odgovara indijskoj politici neovisnosti.

I u ukrajinskom ratu Indija pazi na distancu i nije popustila pritisku SAD i EU i kod glasanja u UN o osudi ruske agresije bila je suzdržana. Razlog za indijsku suzdržanost je i činjenica da je Indija decenijama prije svega u Rusiji, odnosno ranije u Sovjetskom Savezu, u velikom stilu kupovala oružje. Vlada je doduše svoje izvore snabdijevanja diverzifikovala uvozima iz Francuske i SAD, međutim, indijska armija je još upućena na saradnju u nabavci oružja sa Rusijom. Početak ove saradnje potiče iz 1960-ih godina nakon rata sa Kinom i intenziviran je kada su se SAD u konfliktu između Pakistana i Indije oko neovisnosti Bangladeša stavile na stranu Pakistana. SSSR i Indija su nakon toga 1971. godine potpisale 25 godina važeći ugovor o miru, prijateljstvu i saradnji. Današnja indijska politika odstojanja ili propagiranih višestranih alijansi je pod uticajem njenih istorijskih iskustava i također se uklapa u koncept nesvrstanih koji Indija kontinuirano slijedi.

Vlada Indije ne želi ni u kom slučaju biti uvučena u od Bidenove vlade definisani sistemski sukob između demokratija i autoritarnih režima.

Vlada Indije ne želi ni u kom slučaju biti uvučena u, od Bidenove vlade definisani sistemski, sukob između demokratija i autoritarnih režima. Kao i većina država globalnog juga vlada Modija ne prihvata takvo gledište. Doduše Indija se često označava kao najveća demokratija svijeta i time je automatski član vrijednosne zajednice. Međutim, vlada Modija je svojom unutrašnjom politikom čvrste ruke i naglašavanjem hinduizma i nacionalizma znatno ograničila neka prava na slobodu. Vlada se vjerovatno ne osjeća ugodno ako treba vlastiti demokratski bilans staviti na ispit.

Za indijsko-kineski odnos iz današnjih geopolitičkih događanja proizlazi komplikovana situacija. Na jednu stranu indijska vlada je zainteresovana da potisne kineski uticaj u Aziji. Na drugu stranu ona se trudi da Kinu ni u kom slučaju ne provocira. Nju Delhi se naprimjer nije izjašnjavao niti o kineskim represijama u Hong Kongu niti je kritikovala netransparentnu kinesku Covid – 19 politiku.

Indija nije u poziciji niti da Kinu na Himalajima vojno potisne niti da diplomatski pokrene na dogovor.

I u mjerenju snaga na kinesko-indijskoj granici vlada insistira na umjerenosti. Jer Indija nije u poziciji niti da Kinu na Himalajima vojno potisne niti da diplomatski pokrene na dogovor. Obje strane ne mogu se čak dogovoriti o tome o čemu se treba pregovarati. Odmjeravanje snaga na Himalajima se nastavlja: uprkos formiranja do sada 16 radnih grupa za rješavanje graničnog konflikta, uprkos dogovoru o mjerama za izgradnju povjerenja iz 1993., 1996., 2005., 2012. i 2013. godine. I nakon nekoliko bilateralnih susreta između Narendra Modija i Xi Jinpinga atmosfera ostaje hladna.

Ipak se razvila gusta mreža gospodarskih odnosa od kojih je Indija jače ovisna nego Kina. Uprkos ovoga bliskog odnosa Nju Delhi tvrdi da se ne želi vratiti normalizaciji odnosa dok se ne riješi granični spor. Nasuprot tomu Peking kaže: Ovaj spor ne treba opterećivati ostale odnose. Raniji ambasador Kine u Nju Delhiju smatrao je u augustu 2022. da je Line of Actual Control stabilna. Mjesec kasnije obje strane su deeskalirale time što su dogovorile ograničeno povlačenje trupa. Međutim, u decembru 2022. došlo je do sljedećg sukoba oko kineskog zauzimanja jednog visinskog prevoja u indijskoj državi Arunachal Pradesh.

U Nju Delhiju se vjeruje da Kina koristi globalne krize da bi ostvarila teritorijalne dobitke kao naprimjer 2020. za vrijeme pandemije u sukobu na istoku Ladakhsa. U Indiji se još ima u sjećanju da je Kina 1962. započela rat za vrijeme kubanske krize kad je pažnja SAD i SSSR bila usmjerena na vlastite probleme. Odmah nakon okončanja kubanske krize Kina je objavila primirje.

Indijska štampa se žestoko ljuti pri svakom sukobu u graničnom području i govori o kineskom „prodoru“ ili „povredama“ dok vlada sa oznakom „prekoračenje“ doduše ne odobrava agresivnu kinesku politiku ali u pograničnom konfliktu više teži deeskalaciji i ne želi po mogućnosti upotrebljavati oružanu silu. Jer ono što ostaje je indijska dilema da je vojno inferiorna u odnosu na Kinu i da jedva da je diplomatski iskoračila naprijed u šest decenija.

Prof. Dr. Herbert Wulf je nekadašnji rukovodilac Bonn International Center for Conflict Studies (BICC) – Bonnskog međunarodnog centra za studije sukoba. On je danas suradnik na BICC i na Institutu za razvoj i mir (INEF) na Univerzitetu Essen/Duisburg.

ipg-journal.de