Elvira Ela Stojić: Šta je bilo sa Aleksandrom Acom Stojićem, zašto ne kažete?

Štefica Galić
Autor/ica 23.7.2023. u 22:00

Izdvajamo

  • Apelujem na ljude, molim, preklinjem, recite gdje su nam najdraži? Obratite mi se informacijama, tražite novac za nju, shvatite da nas je svakim danom manje, da bismo željeli pokopati dostojno naše pokojne. Užasno je nositi se sa ovom velikom tragedijom, bolom koji ne jenjava. Nastojim da me ne savlada gorčina, ne mrzim i ne želim da mrzim. Imam još povjerenja u ljude. Ali ne u one koji godinama posmatraju naše muke i nije im stalo da se napokon smirimo, pokopamo mrtve i zaista iz dubine duše kažemo: ne ponovilo se nikada i nikome…

Povezani članci

Elvira Ela Stojić: Šta je bilo sa Aleksandrom Acom Stojićem, zašto ne kažete?

Elvira ela Stojić – foto: šg

Gdje je završio moj otac, gdje je završila masa mostarskih civila? Gdje su ljudi, naši roditelji, djeca, braća, sestre, prijatelji….

Trideset godina Elvira Ela Stojić traga za svojim ocem, Aleksandrom Acom Stojićem kojega su u trenirci i papučama iz stana u Mostaru odveli bojovnici HVO 29.10.1993. godine, zloglasnim žutim mercedesom i od tada mu se gubi svaki trag. Bilo je to tri mjeseca nakon što je odvedena i brutalno ubijena njena majka Nada rođ. Frenjo, na trim stazi u blizini Bara u Mostaru, s još dvije žene Hatidžom i Elvedinom Kajtaz i desetomjesečnom bebom. Ela i njene dvije sestre majku su pronašle i sahranile, a za oca se ni danas ne zna ni gdje je ubijen, ni zašto, ni gdje su njegovi posmrtni ostaci. Traži i tražit će Ela svog oca dok god je živa i moli sve ljude koji znaju bilo kakvu informaciju o njemu da joj makar anonimno jave. Ela čuva pisma koja joj je poslao njen otac mjesec dana prije nego su ga odveli, u kojima opisuje posljednje dane života. Pisao je da sluti, baš kao što je i Elina majka Nada govorila, da zna da će je ubiti i da ih čeka, da strahuje od njihovih koraka …

Gdje mi je otac? Zašto ne kažete ljudi ko su ubice, zašto se ne odreknete zločinaca, zašto šutite? Ja želim samo da nađem i sahranim svoga oca pored moje majke na Sutini u Mostaru da konačno nađu smiraj, kroz suze je govorila Ela u videu koji smo objavili prije dvije godine. Šta se događalo poslije pitali smo Elu u razgovoru za Tacno.net.

Tragate za svojim ocem, Aleksandrom Acom Stojićem, već 30 godina. Čini se uzalud jer još uvijek nema rezultata. Imate li ikakvih novih saznanja, bilo kakvu novu informaciju o ubistvu Vašeg oca, gdje bi mogli biti njegovi posmrtni ostaci?

Nikada mi neće biti jasno zašto se ovoliko čeka i zašto se počinioci ne pozovu na odgovornost. Mog oca je na Mašinskom fakultetu u Mostaru saslušao Zvonko Zvona Vidović, koji mu je doveo i ubice moje majke na prepoznavanje. Koga mu je doveo Zvonko Zvona Vidović? Rekao mi je da o svemu imaju zabilješke, sve je napisano, on je bio jedan od najažurnijih u to vrijeme, jedan koji je sve zapisivao. Gdje je to? Zvona je ključni svjedok u odvođenju mog oca, on sve zna. Saša Savinović je optužen i osuđen na 8 godina zatvora za ubistvo tri žene i bebe od 10 mjeseci na trim stazi 15.7.’93. Moja majka Nada, Hatidža i Elvedina Kajtaz sa desetomjesečnom bebom odvedeni su iz svojih stanova za vrijeme policijskog časa a vojnici HVO koji su ih odveli imali su bijele opasače. Saša Savinović zvani Lujka bio je pripadnik ATJ HVO-a, sa njim je bio Vedran Biuk zvani Splićo, a šuti ko su bila ostala dvojica koji su s njim odveli ove nesretne žene i desetomjesečnu bebu u smrt. I Saša šuti. Ubio mi je majku, ženu koju je poznavao, stanovao je vrata do vrata sa mojim dajkom Rifatom Frenjom. Odležava kaznu u sarajevskom Alkatrazu (državni zatvor u Vojkovićima kod Sarajeva) i uskoro će izaći iz zatvora. Vozit će svoj motor, šetati psa i uskoro će se zaboraviti da je učestvovao u jednom od najkrvavijih ratnih zločina nad civilima na području grada Mostara 1993. Saša se žalio da je „svoju“ zgradu „čistio“ tri puta… Zvonko Zvona Vidović šuti, Saša Savinović zvani Lujka šuti. Koga pokrivaju? Ko je nalogodavac ovog strašnog zločina?

Želim samo da nađem i sahranim svoga oca pored moje majke na Sutini u Mostaru da konačno nađu smiraj

Prije godinu dana ponudili ste visoku novčanu naknadu, 100 000 KM, za informaciju koja bi Vas dovela do posmrtnih ostataka Vašeg oca. Da li se iko javio sa informacijama?

Prije godinu dana sam ponudila novac za informaciju gdje se nalaze posmrtni ostaci mog oca. Dobila sam informaciju da se u vještačkom jezeru na lokalitetu rudarskog kopa Vihovići u Mostaru nalazi najveći broj nestalih građana Mostara, koji se i danas traže. Tu su istovarena dva kamiona leševa, kamioni su bili od firme Parkovi i nasadi, čiji je direktor u to vrijeme bio Ivica Prskalo. Znaju se i imena vozača, jedan je u međuvremenu umro, a jedan je još živ i stanuje u neposrednoj blizini jezera – Srećko Gvozdenović, a sada je navodno Gvozdanović, bio je tjelohranitelj Dinka Slezaka Dike i vozač Jadranka Prlića u ratu, takođe vojnik HVO. Sva saznanja sam proslijedila državnom tužilaštvu, Sipi kao i Institutu za nestale osobe BiH. Kako je lokacija Vihovići ‘javna tajna’, tadašnja deponija smeća, danas vještačko jezero, zaustavljen je projekat izgradnje rekreacionog centra na tom lokalitetu, čiji je plan izgradnje dugo visio u firmi ‘Parkovi i nasadi’.

Na na području Mostara do danas ekshumirano je 465 osoba iz više masovnih i pojedinačnih grobnica, a na području grada Mostara traga se još uvijek za sudbinom 202 osobe. Prema saznanjima Instituta za nestale BiH i izjavama svjedoka na lokalitetu rudnika Vihovići nalazi se masovna grobnica od 80 do 100 osoba, uglavnom Mostaraca koji su ubijeni, dovezeni i bačeni u ovo jezero 1993. godine. Krajem prošle godine ronioci su počeli pretraživanje jezera, zbog nepovoljnih vremenskih uvjeta sve je odgođeno za proljeće ove godine. Jeste li bili tamo, da li imate informacija dokle se došlo sa pretraživanjem jezera? Proljeće je prošlo. Traže li uopće?

– U prvom pretraživanju jezera nije se daleko odmaklo. Vidljivost je jako mala, puno je čađi na dnu, rekli su. Pretraživanje se odgodilo za proljeće ove godine. Do danas se ništa ne dešava. Zašto? Zar ne postoji način da se isuši jezero?! Rekoše – radit će se elaborat na Tehničkom fakultetu u Tuzli, ali do danas ništa ni od toga. U međuvremenu je umro i Mujo Hadžiomerović, jedan od trojice direktora Instituta za nestale, koji mi u jednom razgovoru, kratko prije svoje smrti, rekao da je njega stid od mene jer nije učinio ono što je obećao na jednoj konferenciji za nestale koja se održavala u martu ove godine u Nevesinju. Ljudski je priznati svoju nemoć. Ali ljudski je i nadati se da će se već jednom naći rješenje za ovaj problem.

Vihovići

– Na svom FB profilu prozvali ste Zvonku Vidovića koji je u ratu bio pripadnik krim službe Vojne policije HVO-a i isljednik u logoru Heliodrom. On je među zadnjima vidio Vašeg oca, rekli ste. Kasnije je došlo i do tužbe i suđenja. Šta se dogodilo poslije?

Na mom FB profilu obratila sam se Zvonki Zvoni Vidoviću da već jednom kaže istinu o odvođenju mog oca na prepoznavanje majkinih ubica i njegovom misterioznom nestanku, bez ijednog jedinog traga. Taj vapaj je prenio na svoj FB profil, doslovce i u potpunosti, moj školski drug Sergej Šotrić, nakon čega ga je Zvonko Vidović tužio za klevetu i tražio novac za svoju duševnu bol od 5000 KM. Vidovića je zastupao u postupku njegov advokat Nino Gvozdić a Sergeja Senad Pećanin iz Sarajeva. Pozvana sam sa Branom Vukovićem da budem svjedok u postupku. Sud je donio prvostepenu presudu po kojoj prenošenje nečijeg teksta i činjenica iz njega, nije kleveta. Tekst sam napisala ja. Na sudu Zvonko Vidović je spomenuo Damira Cipru, evo njegove izjave: ‘Ja gospodina Stojića nisam privodio na saslušanje, ja ga nisam saslušavao, bio sam u zgradi gdje je vršeno prepoznavanje, dečki su radili to prepoznavanje, u prostoriji gdje je vršeno prepoznavanje nisam bio, ali sam bio u dijelu zgrade u kojem je bio krim odjel u kojem sam radio. Ne bih sad citirao imena dečki koji su radili prepoznavanje, konkretno mogu navesti samo jedno ime, to je osoba koja je bila svjedok u predmetu ubojstva Elvirine majke, to je osoba Damir Cipra. Ipak je ovo protok vremena od 30 godina…’  

Zapisnik sa suđenja Šotrić-Vidović

– Kako se osjećate, kako se uopće nosite sa težinom, strašnom i bolnom sudbinom Vaših ubijenih roditelja? Znam da želite da nađete i sahranite svoga oca pored Vaše majke na Sutini u Mostaru, da konačno nađu smiraj. Vjerujete li u to poslije 30 godina uzaludne potrage? Vjerujete li da pravda postoji?

Dokle će se više prebacivati odgovornost sa jednog na drugog?! Ime Cipre Damira je poznato nama Mostarcima. Meni ga je spomenuo Zvonko Zvona Vidović u razgovoru kao nekoga ko je uvijek znao ko je koga „odradio“ po načinu ubijanja. Cipra je bio jedini školovani kriminolog u to vrijeme. Poznavao je egzekutore iz tog vremena po načinu ubijanja. Šta je bilo sa Aleksandrom Acom Stojićem, Cipra? Zašto ne kažete? Gdje je završio moj otac, gdje je završila masa mostarskih civila? Gdje su ljudi, naši roditelji, djeca, braća, sestre, prijatelji….Apelujem na ljude, molim, preklinjem, recite gdje su nam najdraži? Obratite mi se informacijama, tražite novac za nju, shvatite da nas je svakim danom manje, da bismo željeli pokopati dostojno naše pokojne. Užasno je nositi se sa ovom velikom tragedijom, bolom koji ne jenjava. Nastojim da me ne savlada gorčina, ne mrzim i ne želim da mrzim. Imam još povjerenja u ljude. Ali ne u one koji godinama posmatraju naše muke i nije im stalo da se napokon smirimo, pokopamo mrtve i zaista iz dubine duše kažemo: ne ponovilo se nikada i nikome…

Štefica Galić
Autor/ica 23.7.2023. u 22:00