Zoran – Zoka Galuza raja iz Brankovca

Povezani članci

• ANALIZA: Zašto bi osuda hercegovačke šestorke u Haagu bila dobra za Hrvatsku?
• Срби, мaму вaм jeбeм!
• Počeo sastanak političkih lidera iz BiH s Füleom
• Protest malih akcionara proleća
• Skupština slobodne Srbije: Odmah prestati sa omalovažavanjem sudija i sudstva!
• Predstavom “Osvajanje sreće” u Mostaru otvoren 53. MESS

Sjećanje napisao: Semir Kazazić

Kad sam pisao onih par priča iz mostarskih mahala, stalno mi se vrtilo po glavi kako odrediti prioritet i o kome od niza, na izgled, malih ljudi iz vlastite okoline pisati. Jedno ime i jedan lik su ipak najčešće bili u mislima, Zoran –Zoka Galuza. Rekoh tada da moram iz sebe izvući tu priču vani, jer nikako ne bih htio da padne u zaborav. Davno sam se bio zarekao da neću pisati o ratu i ružnim sjećanjima. Čovjek tako proba da potisne sve one užase koje je rat donio i da što prije zaboravi. Ljudi pod teškim bremenom ratnih uspomena najčešće pričaju o užasima i ljudima koji su činili ružne stvari. O onim ljudima koji su ostali ljudi i u ratnom vihoru, ima daleko manje priča. Zato sam osjećao da o Zoki moram napisati, jer se ljudi kao on često iz raznih razloga zaborave.

Ja sam se rodio u mostarskoj mahali koju zovemo Carina, ali sam u srednjoškolsko doba u širem društvu imao puno raje iz Brankovca. Zorana sam upoznao mnogo kasnije kad sam preselio u kuću u ulici Šerifa Burića. Susretali smo se u raznim kafanama i gostionima oko Mejdana i Tepe. Zoran je radio kao pomoćnik, u ono doba, najboljeg keramičara u Mostaru. Munever Čolpa, poznatiji pod nadimkom Tuba je bio zaista veliki majstor keramike i to su svi znali. Zato su strpljivo čekali, nekad i mjesecima, da njihovo kupatilo ili kuhinja dođu na red pa da Tuba uradi pločice. I majstor i pomoćnik su voljeli ekstrakt od grožđa, a kod nas bio običaj da majstore dok ti rade ponudiš pićem. Dilema je bila kada iznijeti lozu, a da to ne označi i prekid radova za taj dan. U našoj kući su Tuba i Zoran radili dva kupatila, pa su radovi trajali malo duže. Zato se utrošak loze takođe povećao iznad uobičajenog, ali je to bila izuzetna prilika da se skupi i raja iz mahale. Prvo se ‘prokontroliše’ kako idu radovi, a onda priči i zezanju nema kraja. Naša kuća je što od minobacačkih pogodaka, a što od nebrige onih koji su u njoj bili, danas u ruševnom stanju, ali se i sada vidi kako su bila lijepo urađena ta dva kupatila. Još se sjećam Tubinih riječi, našeg smjeha i izraza lica moje supruge Mirjane kad je čula: ”Eh, evo kupatila gospođo. Nikad neće biti čistije nego sad.”

A onda počinju pripreme za rat i dolaze rezervisti iz Crne Gore i Srbije u okviru vojske što je još samo po imenu bila JNA.

Neko je davno rekao da rat iz jednih ljudi izvuče ono najbolje što su imali u sebi. A iz onih drugih rat  izvuče ono najgore što su do tada skrivali duboko u sebi. Zoran je nesumnjivo pripadao ovoj prvoj grupi.

Napetost u gradu je rasla svakim danom sve više, a pucnjava tu i tamo postajala sastavni dio života u Mostaru. Jedne noći ili bolje reći u ranim jutarnjim satima je kod Tepe, zapucano s leđa na jednog mladog Albanca dok je išao na posao u pekaru. Momak je pao ranjen, ali pucnjava iz obližnje kuće nije prestajala. Zoran još u noćašnjem društvu sa rajom istrčava i kad je vidio šta se dešava, viče da nadjača pucnjavu: ”Duško majku ti j…, prestanite momak je još živ. Ja ću ga izvući, makar ubili i mene”. Zoka je bez mnogo razmišljanja to i uradio, jer za njega je to bila norma ponašanja u mahali u kojoj je rastao. Neki su mi poslije rata rekli da možda nije sigurno da je pucano iz Duškove kuće. Koliko znam ovaj slučaj nije nikad mnogo istraživan i ne znam da postoji neki zaključak eventualne istrage.

—

Kao što je mnogima bilo sasvim normalno da se odazovu na poziv izvršilaca etničkog inženjeringa i krenu iz Mostara prema svojoj strani, tako je isto za Zoku bilo sasvim normalno da ostane sa svojom rajom i brani svoj grad i svoju mahalu. Kad smo počeli pripremati TO (teritorijalnu odbranu) u Brankovcu, Zoka je jednostavno rekao: ”Raja gdje god vi, tu sam i ja”. U početku je štab TO bio u našoj kući u prizemlju, a oni što su s brda pucali po gradu su to znali. Tu smo ostali sve dok nisu dva minobacačka projektila pogodila u krov kuće. Onda smo prešli u prostorije banke preko puta pozorišta, odnosno zgradu nekadašnjeg Komiteta SK. Svaku veče bi Zoka došao u štab sa uvijek istim pitanjem i svi smo znali da će reći: ”Raja imate li koje kinder jaje da odem do Konaka?” Kinder jaje je bio sinonim za ručnu bombu. Za razliku od onih na brdu, mi ih nismo imali mnogo. Najčešće bi neko donio sa druge strane Neretve po nešto oružja udjeljenog kao milostinju. Svaki pokušaj da ga odvratimo od nauma je bio uzaludan. Zoka se nakon toga upućuje kroz bašče uz Suhodolinu do Konaka u kojem je nekad bila vojna komanda okruga. Odatle dopiru pijani glasovi, a pjevaju se četničke pjesme. Kad im se ćefne odatle tuku minobacačem po gradu, a koliko su zolja ispalili u par mjeseci ne bi veliki kamion mogao natovariti cijevi što se odbace nakon ispaljivanja. Zoka dolazi ispod visokog zida koji je teško i kamenom prebaciti, pa prvo zove ispod zida: “Četo, evo ti jedno kinder jaje”,  i onda baci jednu ili dvije bombe u dvorište. Nakon toga počinje žestoka paljba iz Konaka, bacaju se nasumce bombe ispod zida za Zokom. Između raje u štabu nastaje tajac, i svi misle hoće li Zoka i ovaj put preživjeti ruski rulet. A on opet kroz bašče, znanim putevima stiže sav zadihan sa poznatim osmjehom na licu: ”Raja, poslao sam im pozdrav i ne pjevaju više”. Ta se uvijek ista igra sa smrću ponavljala iz dana u dan. Bio je to u isto vrijeme i prkos i izazov onima što su napadali grad, iskazan na poseban, Zokin način.

Teška srca smo tog 7 maja daleke 1992 napustili našu mahalu i u cik zore na Bunuru prešli preko Neretve na desnu obalu u Cernicu. Na desnoj obali masa ljudi koji su se povukli sa lijeve obale, i u trenu ostali bez ičega, a svi sa nevjericom gledaju u pune kafiće iz kojih trešti muzika. Slika prilično nestvarna. U đačkom domu mnogo više ljudi nego što se uz najbolju volju može smjestiti. Rekoše raja da su Zokini roditelji tu, ali nema mjesta za njih. Molimo mog komšiju i prijatelja sa Carine Sabita Jakirovića, upravnika đačkog doma, mnogo poznatijeg po nadimku Žika, da im ipak pokuša naći neko mjesto. Slične slike već duže vrijeme gledamo na TV, ali tad prvi put počeh da shvatam pravo značenje riječi izbjeglica. Težak je život izbjeglice, ali je ipak najgore biti izjeglica u svom rodnom gradu.

Nekoliko dana kasnije javljaju mi da je HVO uhapsio Zoku, jer mu ne valja što nije otišao na stranu koju su mu zacrtali tvorci projekta etničkog inženjeringa. Razgovaram sa Mustafom Mujom Isovicem i sa rajom sa kojima sam formirao TO Brankovca. Razmatramo opcije od one da tražimo moćne veze da Zoku oslobodimo do one da ga sa saborcima silom oslobađamo. Veza je proradila, pa je Zoka uskoro bio oslobođen.

Ja sam sticajem nevjerovatnih okolnosti već bio u Istanbulu kad mi je stigla vijest da je u operaciji oslobađanja lijeve obale poginuo cijeli niz mojih komšija i saboraca, a među njima i Zoka.

U septembru te iste 1992 dolazim iz Istanbula da kontroliram isporuku humanitarne pomoći, pa sam boravio kratko u Mostaru. Pričam sa Mujom i pitam ga kako je poginuo Zoka. Muja kaže da je dobio zadatak da sa jedinicom kojom komanduje izvrši proboj preko starog mosta na lijevu obalu. U noćnoj tišini kolona ide kroz Liska ulicu (u to doba Save Kovačevića), a samo Zoka stalno iskače iz kolone i žuri naprijed. Komandant ga opominje da se vrati na svoje mjesto, a Zoka uporno ponavlja: ”Molim te, samo da ja prvi pređem most na onu stranu, pa makar odmah poginuo”. Niko nije slutio da će se upravo to dogoditi.

foto: Grete Howard

Kasnije mi je moj komšija i prijatelj iz djetinjstva S.P. ispričao detaljno kako se to dogodilo.

Ovo je njegov dio priče: “Tog 13 juna (1992) oko 3 i 30 ujutro Zoka je prvi sam prešao stari most, kleknuo na sredinu, poljubio ga i vratio se. Tada je komandant odredio Zoku Galuzu, mene i još dvojicu da prvi pređemo. Moje učešće se podrazumjevalo zbog mina koje su bile postavljene na mostu. Zoka je vidio prepreku od bodljikave žice u kojoj je bila protupješadijska mina rasprskavajuća odskočna. Malo dalje je bila ekran mina koja se pali dirigovano preko akumulatora ili dinamo mašine. Zoka  je išao prvi, a ja za njim. Zaobišli smo prepreku preko ograde mosta. Ja sam skinuo upaljač sa mine, skinuo minu i bacio je u Neretvu. Dvojica iz grupe su se onda vratili nazad. Zatim smo krenuli iza ćoše. Zoka je mene povukao za lakat i rekao ovo je moj teren ja ću prvi. Čim je izišao, iz književne komune je zapucao automat i rafal ga je uhvatio preko prsa. Bio je odbačen unazad kao da ga je neko bacio. Uz bolan krik riječima majko moja, pao je ispod zida. Za par minuta je skončao, a pri tome je imao blagi osmjeh na licu. Taj mu je izraz ostao. Da ne duljim dalje, pala je jedna ručna bomba 3-4 m od mene. Ja sam bacio jednu bombu prema njima, zatim je pala još jedna od koje sam ranjen. Sa obe strane Neretve bila je stravična paljba. I po mostu je pucano. Jedino riješenje je bilo skok u Neretvu. Pogledaj kada dođeš koliku prepreku sam s mjesta preskočio sa zidića na lijevoj obali. Poslije sam skočio sa pećina ispod Duradjika, te preronio na drugu stranu. Vjerovatno im je bio prazan akumulator kada nisu aktivirali ekran minu. Malo je vjerovatno da bi neko preživio kad se ta mina aktivira, jer ima 600 kuglica od 9 mm. Mina je na nogicama i ima zaobljenu formu kao ekran. Zoka je sahranjen u Liska parku. Od cijele Zoranove porodice, ostala je samo sestra Vesna.”

U junu ove godine se navršilo 20 godina od Zokine pogibije. Dragi naš Zoka, nisam vjernik, a koliko me sjećanje služi nisi ni ti bio, pa zato nema smisla da za tebe molim. Ali ako su u pravu oni sto kažu da svijest nikad ne umire, onda se možda nađemo jednog dana u nekoj drugoj dimenziji. Možda ti tada kažem da te u Brankovcu nisu zaboravili. Kad te spomenem, svi odmah kažu: ”Zoka je bio prava raja”.To je po našim mjerilima više od bilo kakvog odlikovanja. Nadam se da će i oni o tebi pričati svojoj djeci kao što ja pričam svojoj. I da će neke sljedeće generacije na osnovu toga poželjeti da u našem Mostaru opet ljubav bude važnija i jača od mržnje. U tom slučaju ima nade za naš grad i buduće generacije.

Neka ti je vječna slava i hvala naš dragi Zoka.

Počivaj u miru i neka ti je laka zemlja mostarska.

Kad god odem u Mostar, prošetam do onog što zovemo spomenik starom mostu. S mosta pogledam u Neretvu i vidim Zoranov osmjeh u vodi. Pomislim tu je, još uvijek bdije nad svojom mahalom i rajom u njoj.

Uzdahnem duboko i poželim da nikada više ni jedna od budućih generacija ne moradne oružjem braniti svoju mahalu u Mostaru.

 foto: ricardo.dominguez