Zašto je Makronu potrebna neistina o Bosni i Hercegovini?

Povezani članci

• POSLJEDICE PROPUŠTENIH ŠANSI
• Bilježnica Robija K.: Odgovorni građanin
• Biti krvav a neinvolviran?
• PROSIDBA
• Sveti zločinci
• Nepotkupljiv kritički duh

foto: Reuters

Francuski predsjednik Emanuel Makron svojom je nedavnom izjavom da je “Bosna tempirana bomba” samo potvrdio da BiH pored unutarnjeg neprijatelja ima i vanjskog, oličenog u najjačim članicama EU, u čemu Francuska želi da prednjači, kao i u vrijeme odobravanja i ohrabrivanja agresije na ovu državu 1992. godine.

Dovoljno je vidjeti ko je najbrže izrazio zahvalu Makronu za izrečeno, kao i nedavnu zahvalnost Handkeu “nobelovcu” za negiranje genocida: “Zahvalan sam predsjedniku Makronu što je svjetskoj, ali i svojoj javnosti saopštio istinu na koju duže vremena ukazujem, kada je riječ o BiH…”, izjavio je čovjek koji je u vrhu vlasti BiH, koji uredno dobiva plaću za rušenje države-nedržave kakvu je stvorila EU, nagradivši agresiju, zločine i genocid. Uzgred rečeno, taj čovjek na zaslužuje mnogo više od uloge šatorskog zabavljača masa, ali, eto, u takvoj državi može biti na najvišoj funkciji “državnika” i međunarodni faktor predstavljanja takve države. A takvu joj je poziciju države-nedržave za svoje potrebe namijenila Francuska sa još nekim državama EU.

Da Macron drži još do sjajnih ideja francuske revolucije, do Deklaracije o pravima čovjeka i građanina, preteče ustava današnje Francuske, ovakve neistine o drugoj državi ne bi nikad mogle biti izgovorene, ni od običnog građanina Francuske, kamoli od predsjednika države, jer upotreba prava se uvijek ograničava kada su drugi članovi društva onemogućeni da uživaju ista prava. Agresijom susjeda jednom cijelom narodu, Bošnjacima, od 1992. suspendovana su sva osnovna prava, završno s pravom na život i svojinu. Srbija i Hrvatska vođene idejom nekakvog velikodržavlja pri tome su počinile najveća zlodjela, što su međunarodni sudovi okvalificirali i kao genocid. Sve se to odvijalo pred licem EU, a u čemu je i tada Francuska, na čelu sa predsjednikom Fransoa Miteranom imala značajnu, ako ne odlučujuću ulogu. Američki Stejt dipartment je 30. decembra 1994. godine naveo da su “bosanski Srbi istjerali iz kuća, ubili ili zatvorili 90 posto od 1,73 miliona nesrba koji su prije rata živjeli na teritoriju koji je danas u njihovim rukama…”. Niti jednim izvještajem u toku agresije Francuska politika nije osudila srpsku etničku politiku. Tadašnji predsjednik je u odsudnom istorijskom trenutku spriječio međunarodnu intervenciju za zaustavljanje zločina i genocida, na čemu će mu se tada jednako kao i danas Emanuelu Makronu zahvaljivati Srbi, pristalice Miloševićeve ideje. Pet mjeseci nakon Miteranove posjete Sarajevu, 29. novembra 1992. godine u razgovoru za dnevnik “Le Monde” general Prvog krajiškog korpusa Vojske Republike Srpske, Momir Talić odati će “priznanje predsjedniku Miteranu kao velikom prijatelju srpskog naroda”. “Njegova posjeta od 28. juna (‘92) spriječila je međunarodnu vojnu intervenciju protiv Srba.”

Onaj moralniji dio francuskog društva i tada je prepoznavao šta se događa u BiH. Žak Delor (predsjednik Evropske komisije) u emisiji posvećenoj Evropi u Briselu 26. aprila 1994. godine naglašava “da je smiješno držanje zapadnih vlada pred jugoslavenskom tragedijom i da ako se ne zaustavi bolest ona će se proširiti cijelom Evropom”. “Stid me je srpske ideologije zla. Osjećat ću je do kraja života”, naglasio je Delor. Na zločine i genocid ukazivala je i organizacija “Ljekari svijeta” iz Pariza upozorivši na “srodnost srpske prakse etničkog čišćenja sa nacističkim aktivnostima iz tridesetih godina kao i da koncept velikog Rajha i velike Srbije imaju istu filozofiju”. Posjeta francuskog i britanskog ministra vanjskih poslova Beogradu 4. decembra 1994. godine čudno podsjeća na posjetu Minhenu 1938. godine.”Miteran ima jednostavno objašnjenje tadašnje francuske politike: “Francuska nije neprijatelj niti jednoj republici u regionu, čak i ako je neka od njih agresor”. Žak Širak će donekle pokušati sprati francusku sramotu podržavanja balkanskog kasapina Miloševića.

Da bi se znalo je li Bosna tempirana bomba, moralo se saznati šta joj se dogodilo prije samo četvrt vijeka. Možda i jeste, možda je tempiraju za svoje političke potrebe i aktivirate kad EU bude trebalo, ali ona sama po sebi nije i to je neistina. Ali tempiranjem opasnosti od BiH tempira se i dovodi se u opasnost i sama evropska sigurnost i njeno razjedinjenje, o čemu je upozoravao i Tadeuš Mazowiecki, dajući neopozivu ostavku na poziciju Specijalnog izvjestitelja o ljudskim pravima na teritoriji bivše Jugoslavije: “Volio bih vjerovati da će ovaj trenutak biti presudan u odnosu Europe i svijeta prema Bosni. Sama stabilnost međunarodnog poretka i principa civilizacije je na kocki zbog problema Bosne. Nisam ubijeđen da će se prekretnica kojoj se nadamo desiti i ne mogu nastaviti sudjelovati u lažnoj zaštiti ljudskih prava”.

Zašto je Emanuelu Makronu potrebna neistina o Bosni kao tempiranoj bombi, ako je već međunarodno utvrđeno šta se u BiH događalo 1992.-1995. i ako se dobro zna šta se danas događa, da se ova država drži zakovana neriješenim posljedicama agresije, koja i danas traje u nešto drugačijim oblicima. Ono što Makron prešućuje i neće da kaže, da je opet sve oko Bosne natempirano, rehabilituje se fašizam u obliku oživljavanja četničkih i ustaških pokreta, revidira se istorija, slave se zločini i zločinaci iz agresije na BiH, daju se imena ulica i ustanova fašistima iz Drugog svjetskog rata i iz agresije na BiH.

Kad je riječ o unutarnjoj upotrebi Bosne u Francuskoj, Makron bi morao progledati i vidjeti bunt socijalnog nezadovoljstva, kojeg brutalno guši policijom. Morao bi vidjeti i posrnulu francusku socijademokratiju pred čijim licem se sve više vide pojavni oblici rasne i druge diskriminacije prema Jevrejima i muslimanima.

Na kraju mogla bi se postaviti i pitanja Makronu, je li mu ta izjava trebala za vanjsku ili unutarnju potrebu, s naglaskom da je u njegovom kontekstu postavljanja problema Bosna i Hercegovina tek kolateralna politička šteta aktuelnih političkih problema EU. Bez obzira što je ovdje BiH spomenuta kao nusprodukt aktuelnih političkih lutanja EU, može se ipak reći da čudi što ovo dolazi od francuske socijaldemokratije koju on sada predstavlja, koja bi trebala i morala baštiniti sve najbolje tekovine francuske revolucije, posebno onih iz domena ljudskih prava. Radi li se ovdje o političkim podjelama i nesporazumima oko same budućnosti i organizacije EU. Po svemu sudeći da jeste, a o čemu jasno govore i brze reakcije Njemačke i SAD. A što se tiče BiH, izjava je samo licemjerna i zlonamjerna, da nas se tako spominje. Ni po čemu to nije zaslužila, posebno što je u nekim aspektima ljudskih prava prije agresije bila i ispred same Francuske.