POSLJEDICE PROPUŠTENIH ŠANSI

Povezani članci

• Arapsko proljeće ili stranac u sopstvenoj “avliji”?
• Kad su jugosmradovi gori od jugofila
• Slobodni fejsbuk
• Citizen rage in Mostar – “The EU speaks to the mafia, but not to us“
• In memoriam: Skender Kulenović
• Nenad Bunjac: KVRGAVA GODINA

Pa je zato sve ono što nam se događa na stadionima u Hrvatskoj (i kamo sreće da su u pitanju samo stadioni) i refleksi toga u susjednoj Bosni i Hercegovini izravna posljedica propuštenih šansi da se nastavi ono što je bilo započeto. Kobna posljedica, moglo bi se uskoro pokazati.

 Piše: Tomislav Jakić, Novossti

Prošloga je tjedna mlada žena koja se “proslavila” svojom podrškom nogometašu koji je “cijeloga života želio” pozdraviti stadion ustaškim pozdravom i koja je svoju podršku na internetu potpisala sa “za dom – spremna”, imala zapažen javni nastup u centralnom dnevniku jedne od gledanijih privatnih televizija u BiH. Mlada je žena, naime, glasnogovornica Federalnog ministarstva turizma, pa je njezin ispad teško tretirati kao glupost, ili svjesnu provokaciju nekog anonimnog pojedinca (što ona čak i nije, jer je estradni krugovi pamte kao pjevačicu koja je prije desetak godina zastupala Bosnu i Hercegovinu na natjecanju za pjesmu Evrovizije).

          Voditelj prilično dugog razgovora gotovo se očajnički trudio svojoj gošći pružiti “pojas za spasavanje”, uporno joj pitanjima nudeći mogućnost da kaže kako nije razmislila kada je napisala svoje “za dom – spremna”, kako joj je žao, pa čak i da se ispričava onima koje je to moglo povrijediti. Ništa od toga. Naišao je na zid od betona. Mlada žena čiji je pradjed, kako se pohvalila, bio “prvi koji je u Mostaru izvjesio hrvatski barjak nakon proglašenja NDH” i koja je svako spominjanje odioznog ustaškog pozdrava ispravljala i upotpunjavala, naglašavajući: za Poglavnika i dom – spremni, nije ni milimetra odstupala od poznatih nebuloza o tome kako taj pozdrav izražava ljubav prema domu, kako je to tradicijski hrvatski pozdrav, kako ga je upotrebljavao i Nikola Šubić Zrinjski, i da dalje ne nabrajamo. Bio je to vatromet nepoznavanja onoga o čemu se govori, kombiniran s očitom indoktriniranošću, pa i fanatiziranošću  (čije korijene bi možda bilo najpametnije potražiti u okruženju u kojem je odrastala) i tvrdoglavo, prkosno ustrajavanje na onome što ona shvaća “hrvatstvom”, bez odstupanja čak i od izjave kako je – nakon što je bila izložena negativnim reagiranjima javnosti – “jasno da za Hrvate nema mjesta u Sarajevu”. Izašla je iz TV studija visoko uzdignute glave, očito uvjerena kako je na pravi način zastupala i branila “našu stvar”. A zapravo, učinila je golemu štetu Hrvatima u BiH, Hrvatima kao narodu i istinskome hrvatskome domoljublju. Pitanje je kako se sve to može događati – od poznatog incidenta na maksimirskom stadionu, pa do ovakvog ispada u susjednoj Bosni i Hercegovini. Naravno, ni nogometaš, ni pjevačica kojoj bi mjesto bilo – kako je nekoliko puta sugerirao i voditelj razgovora u Centralnom dnevniku – na estradi, umjesto na političkoj sceni, nisu važni, niti je njihovo ponašanje, promatrano izolirano, vrijedno bilo kakvoga komentara, ili razmatranja. No, pitanje: zašto do takvih stvari dolazi, svakako zaslužuje da se njime pozabavimo.

          A kratki odgovor na to pitanje glasi: zato što politika Republike Hrvatske nije od početka godine 2010. ni znala, ni htjela iskoristiti šanse što su joj pružali temelji – doduše ne i uvijek odviše stabilni –  postavljeni u razdoblju od početka godine 2000. pa do 2010., prvenstveno na razini Predsjednika Republike. Treba priznati: Predsjednik je u tome bio praktično izoliran. Mislimo, naravno, na reafirmaciju antifašizma, na odupiranje povijesnom revizionizmu, na suočavanje s vlastitom prošlošću, na zagovaranje regionalne suradnje i na razgrađivanje negativnih stereotipa o drugim narodima. U svemu tome premijeri, što znači izvršna vlast, Predsjednika nisu bili spremni slijediti, ili u najmanju ruku nisu imali hrabrosti da to čine – pa i povremenom verbalnome slaganju usprkos. Ovo potonje vrijedi za Ivicu Račana, prethodno za Ivu Sanadera. Drugi je hrvatski Predsjednik bio taj koji je u ime hrvatske države izrekao ispriku (i) za ustaške zločine najprije u izraelskome parlamentu, Knessetu, potom na mjestu zloglasnog ustaškog koncentracionog logora Jasenovca. Taj isti Predsjednik odbijao je, usprkos pritiscima, otići na ritualno hodočašće u Bleiburg, duboko svjestan neporecive činjenice da su sve žrtve fašizma (ustaštva) bile nevine, dok je među onima koji su ubijeni (kako na temelju sudskih presuda, tako i bez njih) nakon završetka Drugoga svjetskog rata bilo, doduše, i nevinih, ali i onih koji su itekako zasluživali kaznu, pa i najtežu. Bio je svjestan potrebe da nakon početnoga koketiranja s ustaštvom u danima Domovinskog rata, Hrvatska – ako želi postati evropska i civilizirana – mora s tim u korjenu promašenim pokušajem homogeniziranja nacije prestati, pa i više od toga: da se mora početi vraćati svojim izvornim antifašističkim korjenima postavljenima u vrijeme Narodno-oslobodilačkog rata; da – napokon – mora smoći snage priznati da je politika ustaške kvazi države bila zločin, dok je u vrijeme tzv. socijalističkog poretka zločin bio povremeni pratitelj politike, incidentna pojava, ma kako velik bio – kada ga se postavi u kontekst globala jugoslavenske politike. I Hrvatska je tim putem krenula. Da bi, međutim, godine 2010. stala.

          Doduše, ukinuto je državno financiranje okupljanja na Bleiburškom polju, gdje je Račanova vlada otkupila zemljište da bi se postavio spomenik “hrvatskoj vojsci” (što, potpuno je jasno, podrazumijeva da su partizani pod Titovim vodstvom bili u najmanju ruku ne-hrvatski, ako ne i protu-hrvatski, a što onda nužno vodi prema zaključku da su pravi predstavnici Hrvata bili ustaše). No, prije toga gotovo simboličnog ukidanja financiranja, i aktualni premijer, i aktualni Predsjednik otišli su na Bleiburg, naivno vjerujući – reklo bi se – kako će time okončati rasprave o Drugome svjetskom ratu, a zapravo pokazujući politički amaterizam najgore vrste, jer ili ne shvaćaju, ili ne žele shvatiti, u mahnitoj utrci za svakim potencijalnim glasom na budućim izborima, da zemlja koja ne raščisti sa svojom prošlošću teško da može uopće imati budućnost. Tim su odlascima obojica legitimirali okupljanja koja sve neskrivenije postaju sastajališta onih koji žele po svaku cijenu srušiti vlast na čelu sa strankom što se zove socijal-demokratska. I još nešto: dali su zeleno svijetlo pobornicima povijesnog revizionizma, svima onima koji bi tako rado promijenili, makar u retrospektivi, rezultat Drugog svjetskog rata, prikazujući pobjednike, koji – na žalost – nisu bili imuni ni od zločina, isključivo kao zločince, a poražene koji jesu bili notorni zločinci kao vrle domoljube koji su samo “malo zastranili”. Naravno, da je takva politika, odnosno kidanje s dotadanjom politikom, moralo imati odjeka i u hrvatskome korpusu u susjednoj BiH (čiji su glavni grad svi istaknuti Hrvati u ratu morali napustiti po zapovijedi vodstva tamošnjeg HDZ-a, a pod prijetnjom da će – ne poslušaju li – biti proglašeni izdajnicima hrvatskoga naroda; o čemu – gotovo je sigurno – “heroina” s početka naše priče pojma nema).

          Pa je zato sve ono što nam se događa na stadionima u Hrvatskoj (i kamo sreće da su u pitanju samo stadioni) i refleksi toga u susjednoj Bosni i Hercegovini izravna posljedica propuštenih šansi da se nastavi ono što je bilo započeto. Kobna posljedica, moglo bi se uskoro pokazati.